Zašto je NSD naličje NSDAP?

Opravdanost paralela - pitanje je sad

Uprkos tome što se na prvi pogled može učiniti da je poređenje između partija Adolfa Hitlera i Andrije Mandića prećerano ili senzacionalističko, neke strukturalne paralele i istorijske analogije, otkrivaju bizarne sličnosti između uspona njemačkog nacionalsocijalizma i dugotrajne, metastazirajuće političke uloge koju u savremenoj Crnoj Gori ima  Nova srpska demokratija. U oba slučaja, govorimo o ideološkim pokretima koji nijesu tražili samo vlast, nego dušu naroda. A onda su napali silom.

Vajmarski kompleks u Crnoj Gori: kad se pušti čudovište u hodnik

Njemci su 1933. godine bili svjedoci političkog oportunizma koji je presudno doprinio dolasku nacista na vlast. Umorna, kompromitovana i anemična vajmarska elita smatrala je da će "češki kaplar" (kako je Hitlera podrugljivo nazivao predśednik Hindenburg) biti lakše kontrolisan ako mu se dozvoli ulazak u strukture vlasti. Ubrzo su Hitlerovi jurišni odredi (SA) pokazali što znači to "smirivanje" - ulica je postala produžetak partijske volje, a batina nastavak političkog programa. Njemački državni aparat zauzet je gotovo preko noći.

Crna Gora, u grotesknoj analogiji, prolazi kroz sličan trenutak. Proevropski politički establišment u dijelu vladajuće većine, pa i oni "procrnogorski" elementi koji su 2020. kumovali smjeni DPS-a, naivnim su uvjerenjem da se ekstremizam može institucionalizovati i time pacifikovati, uveli su NSD (DF) u državni sistem. Rezultat je da danas imamo Andriju Mandića za predśednika Skupštine i gotovo ključnu političku figuru vlasti. Umjesto pacifikacije došlo je do instalacije ideološkoga i operativnog epicentra velikosrpske, klerikalne i autoritarne politike u samo srce Crne Gore.

Hitlerova NSDAP i Mandićeva NSD: simbolika slova nije slučajna i još ponešto

Nacistička partija imala je akronim NSDAP. Nova srpska demokratija nosi akronim NSD. U prvom slučaju "AP" je skraćenica za radničku partiju. Ironija je gotovo dramaturški savršena - NSD je godinama u koaliciji s Radničkom partijom.

Od simbolike imena, ima nešto još znakovitije. Firer se ponosio svojim rovovima po Flandriji i Francuskoj te bio opśednut ratnom legitimacijom; njegovi govori su često počinjali podśećanjem na učešće u Prvome svjetskom ratu. I lider NSD je vojno iskustvo integrisao u mitologiju njegove partije i podržavalaca: śetite se samo koliko su se promoteri NSD ponosili njegovim ratovanjem protiv NATO saveza 1999. godine.

Nije zgorega primijetiti da je politički ekstremizam NSDAP izrastao iz poniženja koje je Njemačka doživjela nakon poraza u Prvome svjetskom ratu, a da politika NSD korijene vuče iz ratnog poraza velikosrpskoga projekta Slobodana Miloševića u ratovima devedesetih. Oba slučaja nose zajednički psihološki obrazac: poraz koji se interpretira kao zavjera, pa se traži "drugo poluvrijeme" i "ispravljanje nepravde".

Nacistička opśednutost militantnim, vidna je i kod lidera Nove srpske demokratije. Svoje ratne drugove i veterane Hitler je okupio u SA odrede, njegovu pretorijansku gardu - paravojnu formaciju zaduženu za ulični teror, ućutkivanje opozicije i demonstraciju sile. S druge strane, Mandić je svoje veterane iz zloglasnog Sedmoga bataljona pretvorio u svoje jurišnike. Ova nekad paravojna jedinica koja je tokom devedesetih maltretirala muslimane i Albance, služila je kasnije u "civilnom ruhu" ne samo kao fizički oslonac politike NSD, nego i kao simbol spremnosti na nasilje u ime ideala koji su duboko suprotstavljeni temeljnim vrijednostima savremene Crne Gore.

Propaganda + teror = nacizam

Nacizam nije bio samo ideologija. On je bio i praksa, kako to primijeti E. Nolte - spoj primitivne propagande i sistematskog terora. Njemačka nacistička elita bila je sastavljena od nedoraslih intelektualaca, teoretičara zavjere, okultista, frustriranih umjetnika, alkoholisanih ratnih veterana i sitnih kriminalaca. Svi su oni našli svrhu u dogmi koja je svoje neprijatelje demonizovala, a nasilje legitimisala.

Crnogorski kontekst, koliko gođ dalek od njemačkog međuratnog perioda, nudi slične figure: budimirealeksiće, bećirevukoviće i želidragenikčeviće - govornike i pisce uličnog resentimana, ljude bez intelektualne supstance, ali sa viškom frustracije, mržnje i nacionalizma. Ono što ovu primitivnu kohortu povezuje s nacističkom matricom jeste način djelovanja: njihovi politički protivnici ne dobijaju kontraargumente, već propagandna strijeljanja i dehumanizaciju. A iz śene, njihove kriminalne grupe prebijaju neistomišljenike, poput zadnjeg napada na gradonačelnka Budve. Kad gođ izostane snaga riječi, kod takvih je "argument" sila. I to ne iz moralne panike, već iz programirane potrebe da se širi strah. Teror je sredstvo kontrole, baš kao što je bio u Njemačkoj.

Mitovi, zavjere i primitivizam kao politički alat

Hitler je vjerovao i širio mit o "jevrejskoj zavjeri" protiv njemačkog naroda, što je bila ideološka osnova za antisemitizam, represiju i konačno, genocid. Kod krugova bliskih NSD-u taj se narativ varira u tezi o "zavjeri Zapada" protiv njihovog naroda, mitu o "ugroženosti" njihovog identiteta te neprekidnom djelovanju stranih ambasada i "NVO agenture" protiv (staviću četiri tačke, a vi čik pogodite protv koga) ....

Nacizam je konstantno zahtijevao promjenu granica i ujedinjenje svih Njemaca u jednu državu. Politika NSD zagovara "integralizam" srpskoga naroda na Balkanu, ne poštujući suverenost suśednih država. De fakto, riječ je o političkom programu promjene granica, samo u sporijem, institucionalizovanijem ritmu. Zato je lider NSD (i predśednik Skupštine) česti pośetilac narodnih sabora na kojima se crtaju nove mape Balkana.

Kao i nacisti, NSD-ovci instrumentalizuju prošlost. Njihovi narativi se zasnivaju na kulturnoj aproprijaciji crnogorske baštine, negiranju crnogorske nacije, falsifikovanju istorijskih činjenica i pokušaju da se svaki crnogorski simbol rekodira kao "njihov". Građanska zajednica se pretvara u "folk" zajednicu. A takvi kao čelnici NSD ne nastavljaju tradiciju – oni je izmišljaju, baš kao što je Hitler izmišljao germansku arijevsku mitologiju, tako Mandićeva klika sa svojim instrumentima i bliskom vjerskom zajednicom fabrikuje nekakvi regionalni naaarodni identitet.

Na kraju, tu je ipak ono što se ne može sakriti ni najboljom retorikom i što pokazuje da navedeni primjeri imaju logike - primitivizam. Nacizam je bio sirov, antiintelektualan, zasnovan na krilaticama i kultaškom autoritetu. Mandićeva politika nosi istu logiku. To nije konzervativizam, to je antiintelektualizam, baš kako ga vjerno oličavaju neki đurovići, šubare i vučurovići.

Kad riječ ustupi mjesto batini

U ovom trenutku, Andrija Mandić više nije samo politička figura, on postaje mehanizam. On se više i ne trudi propovijedati uvježbane obmane iz scenarija "Dalaj Lame", njegovi već biju građane i političku opoziciju. Njegova ideologija, negatorska prema crnogorskoj nezavisnosti, rasistička prema Crnogorcima i zapaljiva po regiju, ne može se više tretirati kao dio legitimnog političkog spektra. Jer kad se ideologija počne širiti pomoću batine, više nije riječ o politici, to je početak žestokih nestabilnosti i nemira.

Ne uvijek oružanih, ali uvijek destruktivnih.

Odstranjivanje političkog karcinoma ili smrt države

NSD definitivno nije politički protivnik, ona je politički tumor. Njeno prisustvo u institucijama ne simbolizuje pluralizam, nego metastazu crnogorske bolesti. Nova srpska demokratija nije demokratsko ogledalo srpskog identiteta u Crnoj Gori, već njegov najekstremniji, destruktivni eksces, opasan, naoružan i finansiran.

Crna Gora neće preživjeti svoj evropski put dok je u vlasti ono što je najviše koči. A politički projekt koji predvodi NSD je upravo to, kočnica, protivteža, otrov - agilni produžetak agresivnog, imperijalnog sna koji nije okončan prije dvadeset godina, a koji zahvaljujući slabosti sistema i moralnoj kompromitovanosti crnogoske referendumske elite, i dalje čvrsto stoji. Ukoliko mu ne stanemo na put, sudbina Nikole Jovanovića, gradonačelnika Budve, čeka svakoga građanina koji se suprotstavi četničkoj agendi.

Borba protiv tog zla biće pitanje opstanka Crne Gore kakvu je znamo od 2006. godine. Još nije kasno da se izliječimo.

P. S.

Da nas ove paralele ne zavaraju da živimo u hodnicima paralelnih epoha, potrudila se jedna istorijska činjenica. Ipak postoji bitna razlika između NSDAP i NSD - lider prve bio je vegetarijanac i nije mogao jesti koljenicu.