Kultura ne smije imati nacionalne granice

Umjesto da se kulturni prostor u bivšoj Jugoslaviji iskoristi, postavljaju se zidovi koji onemogućavaju cirkulaciju kulture i njoj se postavljaju nacionalne granice, ključna je poruka iz CDT-ovog podkasta Akcija, tematski nazvanom ''Osam sati kulture'' u kojem su govorili hrvatska spisateljica Antonela Marušić, poznata i kao Nora Verde, i novinar zagrebačkog nedjeljnika Novosti, Boris Postnikov. 

Postnikov je kazao da se u Hrvatskoj, ali i u drugim državama bivše Jugoslavije, kulturne politike usmjeravaju formulom „nacionalizam plus kapitalizam“. 

- S jedne strane službena politika koja insistira na nacionalnim kanonima, ceremonijalnosti, narodnim pozorištima i svemu tome, a s druge strane neki pokušaj, velikim dijelom pod diktatom EU, da se fingira kulturno tržište. Kažem – fingira, jer to tržište ne može da postoji. Uzmete te dvije komponente i vidite kontradikciju, to tržište bi trebalo ići i izvan Hrvatske i obuhvatati u najmanju ruku područje našeg zajedničkog jezika. Umjesto da se to tržište iskoristi, podižu se zidovi i radi se sve što se može napraviti da se onemogući cirkulacija kulture među ovim našim državama - smatra Postnikov. 

Marušić je podsjetila da su kulturne politike u bivšoj zajedničkoj državi značile dostupnost kulture iz svih republika. 

- Kulturne politike u Jugoslaviji su meni dozvoljavale da kupujem, konzumiram i sudjelujem u kulturnom životu na području cijele zemlje, da kupujem književnost iz Srbije. Ja nisam smatrala književnost književnošću iz Srbije niti muziku muzikom iz Srbije, već muzikom i književnošću iz moje zemlje - rekla je ona. 

Kultura, istakla je Marušić, nije imala nacionalne granice. 

- Bilo je jednostavno doći do novog albuma EKV, Mizara, što ja više nakon '91. nisam mogla, ni brojni poput mene, nego su morali pribjegavati raznim smicalicama šverca, da neko to donese. Bilo je u tom trudu i nešto slatko, bez obzira na to, ne bih podržavala to što se dešavalo nakon '91, da smo izgubili prave institucionalne veze sa književnošću, kulturom, pop kulturom Makedonije, Srbije, Slovenije, Crne Gore... To je bio direktan uticaj političkih odluka za koje nas niko nije ništa pitao - kazala je Marušić. 

Osvrćući se na kvalitet književnosti, Postnikov, koji je doktorirao na temi postjugoslovenske književnosti, navodi da je taj kvalitet doživio pad. 

- Po meni je očigledan strmoglav pad književnog kvaliteta, kad uzmeš pa pogledaš šezdesete godine, Krleža piše Zastave, Andrić dobija Nobela, Selimović izdaje romane, Bora Ćosić ide sa Ulogom moje porodice u svjetskoj revoluciji, već kritikuje sistem... Kada pogledaš taj set autora i naslova i sve što je izašlo nakon '90. to je potpuno neuporedivo, ili '70. sa Kišom, Kovačem... Mora postojati neki okvir kulturne politike koji će podsticati takve ljude, tada ih je podsticao - naveo je on.

Marušić je dodala da se to, što je kulturna politika ohrabrivala takve pisce, često zapostavlja. 

- Stalno se misli da se to nešto iz vakuma dogodilo, da se to dogodilo jer im je to razdoblje bilo stimulativno kao razdoblje, da su bili društveno-politički vjetrovi koji su puhali na neki način formirali njihove poetike, ali ja mislim da je tu bilo jako puno uloge države i javnog novca iz kulture - kazala je ona.

Sagovornici u podkastu istakli su i fenomen disidenata koji su objavljivani u zlatotisku, odnosno pisaca koji su bili protivnici režima a od države su dobili ozbiljna sredstava da mogu da žive od svog pisanja. 

- Meni je to specifičnost jugoslovenske i postjugoslovenske kniževnosti, ako uporediš sa istočnim blokom, kompletnim, ovdje nije proizveden nijedan egzilant, disident koji bi imao težinu nekog Složenjicina, Kundere itd., jer je očito sistem bio liberalniji. Imao si tip državne potpore koji u zapadnom kapitalizmu nije postao, u tom kratkom periodu druge Jugoslavije se spojilo najbolje od dvije blokovske strane - rekao je Postnikov. 

On je dodao da je to je period gdje se najbolje sa obje strane spojilo

- Da si imao materijalnu podršku države, a da ta država nije radila ni približno toliku represiju, čitav val golootočke literature, to se čitalo i prodavalo. Ta zemlja je imala takvu kulturnu politiku da je nažalost i proizvela nacionaliste i pomogla im da isplivaju na površinu - dodao je on.

Marušić je, kao posebno zanimljiv, istakla položaj pisaca i honorare koje su dobijali za objavljivanje u časopisima. 

- Pisci su živjeli od tih malih honorara za objavljivanje u časopisima, za nekoliko objava u cijenjenom kulturnom časopisu mogao živjeti čitav mjesec, ne kažem sad kupiti stan, auto, ali oni su dobijali honorare za to, danas mlađa ekipa se smije i sprda na to - dodala je Marušić.

Govoreći o muzici u Jugoslaviji, Marušić je rekla da jedan broj tadašnjih rok muzičara od sebe pravi mit pričom kako su bili zabranjeni.  

- Jedan broj rokera mitologizira sebe pričom bili smo zabranjeni. Kada smo govorili o Dugmetu i zabranjenim naslovnicama, to nisu bile baš toliko zabranjene naslovnice, već se unutra izdavačke kuće razgovaralo ovu ćemo unutra, ovu vani, nije to sad neko došao i zabranio. Poslije je neko pustio priču to je zabranjena naslovnica, nije da niko nije nikad zabranio neku naslovnicu, ali te cenzure i autocenzure danas imamo dvostruko više i to se radi na drugačiji način - ističe spisateljica. 

Postnikov se osvrnuo na tadašnji porez na šund i rekao da je on najvećim dijelom kačio ono što se zvalo novokomponovana muzika. 

- On je prvenstveno bio usmjeren, jer je to bio taj tip socijalističke kulturne politike koja je uzimala sebi za pravo da procjenjuje šta je vrijedno a šta nije u nekom umjetničkom smislu, prema tome da uzme pare od onoga što je šund a dio novca je išao u infrastrukturu koja je omogućila taj mitologizirani novi val. Ne bi bilo tog novog vala sa svojom nevjerovatnom kritičkom oštricom, obračunom sa sistemom, da nisi imao omladinsku štampu, omladinske klubove, oni su imali gdje svirati - kaže on, dok Marušić podsjeća da su rokeri novog vala imali nevjerovatne avanse iz diskografskih kuća.

- Oni su danas neuporedivi, oni su prodavali ogromnu količinu ploča, imali smo zemlju sa tim brojem republika, veliko tržište. Ja mogu zamislit kako bi meni i mojim kolegama bilo da naša djela mogu čitati svi iz našeg kulturnog prostora povezanih našim jezikom, to bi bilo, sjajno, ali smo tu priliku izgubili - zaključila je ona.