Na radaru sistema: Gdje prestaje bezbjednost, a počinje kontrola?

“Neka snimaju, nemam šta da krijem.“ Ova rečenica se često ponavlja kada govorimo o nadzoru, kamerama, aplikacijama koje prate naše lokacije, oglasima koji znaju šta volimo prije nego što to sami osvijestimo. Mnogi u njoj vide zdrav razum i praktičnost. Ali upravo ona sadrži jednu od najopasnijih zabluda savremenog društva, da je privatnost bitna samo za one koji nešto kriju.

Privatnost nije skrivanje. Ona je osnovno ljudsko pravo koje nam omogućava da budemo slobodni. Kada znamo da nas neko posmatra, bilo kamera na ulici ili algoritam na društvenoj mreži, naše ponašanje se mijenja. Počinjemo da biramo riječi, da vagamo stavove, da se prilagođavamo. I već u tom trenutku više nijesmo potpuno slobodni.

Suština nije u tome da li imamo šta da krijemo, već da svi imamo pravo da biramo šta želimo da podijelimo, s kim i kada. Kada to pravo nestane, ne nestaje samo privatnost, nestaje osjećaj sigurnosti i kontrole nad sopstvenim životom.

Zato je važno postavljati pitanja: Gdje su sve te kamere koje nas snimaju? Ko ima pristup tim snimcima? Koliko dugo se čuvaju?

Da li znamo da nas neko snima u kafiću, na ulici, u školi, na radnom mjestu? Da li znamo ko upravlja našim ličnim podacima, ko ih analizira, ko ih zloupotrebljava? Ako na ta pitanja nemamo odgovor, ako ne znamo ko posmatra i zašto, kako možemo biti sigurni da smo zaista slobodni? Danas privatnost nije ili makar ne bi smjela biti luksuz, već linija odbrane od ambijenta u kojem se svaki naš korak bilježi, a svaki klik monetizuje.

Privatnost ne moramo da zaslužimo. Ona je osnovna pretpostavka slobodnog društva.

U vremenu kada tehnologija rapidno napreduje, a nadzor postaje sve sofisticiraniji, otvara se pitanje: da li su naši zakoni dovoljno jaki da zaštite naša osnovna prava, među njima i pravo na privatnost?

Video nadzor se u Crnoj Gori, makar prema tvrdnjama vlasti, koristi kao alat za povećanje javne bezbjednosti, prevenciju kriminala i efikasniji rad državnih organa. Međutim, uporedo sa korisnošću raste i prostor za zloupotrebe, posebno u društvima gdje pravna regulativa nije jasna ili ažurna. Naša zemlja upravo je jedan od tih primjera.

Pravni okvir u Crnoj Gori

Crna Gora ima pravni okvir koji reguliše video nadzor kroz Zakon o zaštiti podataka o ličnosti (ZZPL) i druge propise, poput Zakona o unutrašnjim poslovima. Međutim, i dalje postoje značajni nedostaci. Kao dio evropske agende, Crna Gora se obavezala da će do kraja jeseni, uskladiti pravnu regulativu sa Opštom uredbom o zaštiti podataka (GDPR) i utvrditi Predlog zakona o zaštiti podataka o ličnosti, kao preduslov za GDPR.

Šta je GDPR i zašto je važan?

Opšta uredba o zaštiti podataka (GDPR) najstroži je zakon o privatnosti i bezbjednosti podataka na svijetu. Iako je izrađena i usvojena od strane Evropske unije (EU), GDPR nameće obaveze organizacijama širom svijeta, sve dok ciljaju ili prikupljaju podatke koji se odnose na stanovnike u EU.

Uredba je stupila na snagu 25. maja 2018. godine. GDPR predviđa ozbiljne novčane kazne za one koji prekrše standarde privatnosti i bezbjednosti, koje mogu dostići i desetine miliona eura.

Evropa ovim zakonom jasno pokazuje svoj čvrst stav prema privatnosti i bezbjednosti podataka, u vremenu kada sve više ljudi povjerava lične podatke cloud servisima, a sigurnosni incidenti postaju svakodnevni. Uredba je obimna, širokog dometa i prilično opšta u mnogim aspektima, što usklađivanje sa GDPR-om čini izazovnim,

Istorijat prava na privatnost

Pravo na privatnost je dio Evropske konvencije o ljudskim pravima, koja kaže: „Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.” Na osnovu toga, Evropska unija je kroz zakonodavstvo nastojala da osigura zaštitu ovog prava.

Kako je tehnologija napredovala i internet postao realnost, EU je prepoznala potrebu za modernim zaštitnim mjerama. Tako je 1995. godine donijeta Direktiva o zaštiti podataka, kojom su postavljeni minimalni standardi za zaštitu privatnosti i bezbjednosti, na osnovu kojih je svaka država članica donijela svoj zakon. Međutim, internet je već tada počeo da se pretvara u ogroman mehanizam za prikupljanje podataka. Već 1994. pojavljuje se prvi baner oglas, 2000. godine većina finansijskih institucija nudi internet bankarstvo, 2006. godine Facebook se otvara za javnost, a 2011. korisnica Google-a tuži kompaniju zbog skeniranja njenih e-mailova. Dva mjeseca kasnije, evropsko tijelo za zaštitu podataka izjavljuje da EU treba „sveobuhvatan pristup zaštiti ličnih podataka” i započinje rad na ažuriranju direktive iz 1995. GDPR je usvojen 2016. godine, a od 25. maja 2018. sve organizacije su obavezne da budu usklađene sa njim.

Šta kada nemate zakon koji vas štiti

Pravni okviri u oblasti zaštite podataka u Crnoj Gori, bez usvojenih zakona i normi koje propisuje EU, ne može adekvatno da odgovori na ubrzani razvoj i primjenu tehnologije, jer su u praksi, slučajevi povreda prava na privatnost i zaštitu podataka o ličnosti obradom podataka putem video nadzora sve češći.

Jedan od najpoznatijih primjera iz Crne Gore, datira još iz 2017. godine, i imao je ishod pred Evropskim sudom za ljudska prava (ESLJP).

Naime, u predmetu Antović i Mirković protiv Crne Gore, a po predstavci zaposlenih na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta Crne Gore, zbog uvođenja video nadzora u amfiteatru u kome se održavala nastava.

A šta se desilo?

Februara 2011. godine dekan Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta Crne Gore, na sjednici Savjeta fakulteta, obavijestio je profesore koji su predavali na tom fakultetu, uključujući podnosioce predstavke, “da je uveden video nadzor” i da je sproveden u amfiteatrima u kojima su se održavala predavanja. 20 dana kasnije, dekan je donio odluku o uvođenju video nadzora u sedam amfiteatara i ispred dekanata. U odluci je navedeno da je cilj mjere da se obezbijedi sigurnost imovine i ljudi, uključujući studente, i praćenje izvršavanja nastavnih aktivnosti. U odluci je navedeno da je pristup dobijenim podacima zaštićen kodovima koji su poznati samo Dekanu. Podaci će se čuvati godinu dana.

Nakon iscrpljenih domaćih pravnih sredstava, ESLJP je ustanovio da je ovom prilikom došlo do povrede člana 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima, a koji garantuje pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života. Naime, Sud je utvrdio da prilikom uspostavljanja video nadzora nisu ispunjeni uslovi relevantnog zakonodavstva Crne Gore za pribavljanje video nadzora.

Drugi primjer, još je opasniji i odnosi se na snimanje novinara na radnom mjestu.

Tokom prošle godine crnogorska Agencija za zaštitu ličnih podataka utvrdila je da nadzorne kamere u RTV Podgorica nezakonito snimaju zaposlene koji rade tamo, čime se vrši nezakonita obrada ličnih podataka.

„Ovakav način obrade ličnih podataka predstavlja uznemiravanje zaposlenih u smislu Zakona o radu, što je zabranjeno. Imajući u vidu da je subjekt nadzora lokalni javni emiter, proizilazi da se vršenjem video i audio nadzora na naveden način ugrožava i sloboda novinarske profesije, odnosno sloboda izražavanja“, navodi se u zapisniku Agencije.

Tom prilikom, Agencija je konstatovala da se može omogućiti pristup snimcima sačinjenim ovim kamerama preko interneta. Prilikom nadzora, utvrđeno je da četiri kamere nijesu u funkciji, ali da se time svakako “stvara privid vršenja video nadzora što kod zaposlenih izaziva osjećaj kontrole čime se narušava pravo na privatnost na radnom mjestu”.

Šta predviđa Nacrt Zakona o zaštiti podataka o ličnosti

Prema Akcionom planu za poglavlje 23, Vlada do kraja jeseni planira da se uskladi sa GDPR i donese Zakon o zaštiti podataka ličnosti.

Iz Ministarstva evropskih poslova kažu da je Predlog zakona o zaštiti podatka o ličnosti dobio pozitivno mišljenje Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama dok je procedura dobijanja mišljenja drugih relevantnih organa u toku.

Cilj je, uvjeravaju iz MEP, da se procedura okonča u skladu s rokom propisanim Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila u pregovaračkom poglavlju 23 – Pravosuđe i temeljna prava.

Prema Nacrtu Zakona o zaštiti podataka o ličnosti, isticanjem obavještenja smatra se da je lice obaviješteno o obradi ličnih podataka putem video nadzora. Sistem video nadzora koji se koristi za vršenje video nadzora, kako je precizirano, mora biti zaštićen od pristupa neovlašćenih lica.

U pogledu video nadzora javnih površina, on je dozvoljen samo kada je to neophodno zbog „postojanja ozbiljne i opravdane opasnosti po život, ličnu slobodu, zdravlje lica, zaštitu imovine ili zaštitu tajnih podataka a svrha se ne može postići blažim sredstvima, uz saglasnost Agencije.“

Video nadzor na javnim površinama dozvoljen je i radi zaštite štićenih lica, štićenih objekata i štićenog prostora. Video nadzor, kako se navodi, na javnim površinama može da vrši organ vlasti, privredno društvo, pravno lice i preduzetnik koji upravlja javnom površinom ili na njoj zakonito obavlja djelatnost. Video nadzor se može vršiti i na način da se tokom snimanja vrši nadzor uživo.

Snimci video nadzora na javnim površinama mogu se čuvati najviše šest mjeseci od trenutka snimanja, ako zakonom nije drugačije određeno.

Prema ovom nacrtu Zakona, upotreba sistema za automatsku identifikaciju registarskih tablica i sistema koji koriste biometrijske podatke na javnim površinama je zabranjena, osim ako zakon izričito ne predviđa drugačije.

Ako se video nadzor javne površine vrši bez saglasnosti Agencije, Agencija će rješenjem naložiti uklanjanje sredstava kojima se vrši video nadzor. Ovaj nacrt Zakona takođe propisuje da uklanjanje vrši subjekat koji upravlja javnom površinom, odnosno objektom na kojem su postavljena sredstva kojima se vrši video nadzor.

Dezinformacije kao produkt video nadzora

Video nadzor, koji bi u demokratskom društvu trebalo da služi javnoj bezbjednosti i odgovornosti, može postati moćno oružje za manipulaciju kada se snimci namjerno ili selektivno koriste za širenje dezinformacija.

Upravo se to desilo u Crnoj Gori 2021 godine.

Medijima je, “podmenut” snimak sa video nadzora, kojim je, onaj ko im ga je dostavio, želio da pruži navodni dokaz da su okupljeni građani na Cetinju, bacili Molotovljev koktel na policiju, što je, navodno policiji poslužilo kao izgovor da ih rastjera suzavcem.

U ovom slučaju, ignorisani su kontekst, vrijeme i relevantne činjenice koje bi omogućile nepristrasno tumačenje snimka. Jasno je da su postojala dva snimka, koja su ukazivala na to da je u kasnijim satima na Cetinju bilo Molotovljevih koktela. Kabinet predsjednika Vlade je u ovom slučaju postupio neodgovorno i objavio informaciju koja nije bila provjerena, a nisu je provjerili ni mediji koji su je objavili.

Upravo je ovaj slučaj, pokazao je kako video nadzor, umjesto da obezbijedi transparentnosti, postaje alat za propagandu u rukama onih na vlasti.

U susjednoj Srbiji, mogu se naći slični primjeri.

Prorežimski tabloid Informer objavio je u jeku protesta u toj zemlji, tekst od svega nekoliko rečenica o tome da je aktivista grupe „Sviće” Nikola Ristić otputovao iz Srbije u danu protesta u Novom Sadu.

„Dok njegovi demoliraju Novi Sad, on otišao po instrukcije?!”, tvrdi Informer.

U tekstu je, tabloid objavio tri Ristićeve fotografije očigledno „skinute” sa bezbjednosnih kamera beogradskog aerodroma. Na njima se Ristić vidi kako sjedi na izlazu, kako se ukrcava u avion i šeta hodnikom. U tekstu iznose detalje o Ristićevom kretanju na aerodromu – u koje vrijeme je prošao „bording”, kada mu je bio let, kojom avio kompanijom je otputovao i u koju zemlju. Bez konkretnih dokaza, ovaj tabloid insinuira da je Ristić „otišao po instrukcije”.

I van našeg regiona primjera je mnogo. Tokom protesta 2022. godine, izazvanih smrću Mahse Amini, iranska državna televizija emitovala je izmanipulisane snimke sa CCTV-a kako bi tvrdila da je 16-godišnja Nika Šakarami izvršila samoubistvo skakanjem sa krova. Snimak – i prisilne izjave njene tetke i ujaka – korišćene su za suzbijanje protesta i zastrašivanje, uprkos jasnim naznakama da je video snimak insceniran ili pogrešno označen.

Video nadzor je realnost koja neće nestati. Ali, bez jasnih pravnih okvira, nadzor može lako postati alat represije umjesto zaštite. Usvajanje novog Zakona o zaštiti podataka o ličnosti, koji bi bio u skladu sa GDPR-om, nije samo tehničko pitanje, to je pitanje slobode, dostojanstva i bezbjednosti svih nas. Građani moraju biti informisani, uključeni i spremni da postave pitanje: ko nas snima izašto, a vlast mora biti spremna da na ta pitanja pruži adekvatne odgovore.