Djevojčice ćute o silovanju jer majke štite partnere

Slučajevi seksualnog zlostavljanja maloljetnica od strane emotivnih partnera njihovih majki, nažalost, nijesu rijetkost u Crnoj Gori. Iako se o tome javno malo govori, takvi monstruozni činovi ostavljaju velike posledice na žrtvu, koje je prate kroz čitav život.

Da situacija bude još tragičnija, sudeći prema ispovijestima djevojčica koje su doživjele silovanje ili nedozvoljene polne radnje od strane očuha, one u nekim slučajevima nemaju glavnu podršku koju bi morale da imaju – od svoje majke. Umjesto toga, maloljetne žrtve duže vremena trpe seksualno zlostavljanje upravo iz straha da im majke neće vjerovati i da će stati na stranu svojih emotivnih partnera.

Viši sudovi i Apelacioni sud Crne Gore u poslednje vrijeme donijeli su brojna rješenja o određivanju i produžavanju pritvora osumnjičenima za vršenje krivičnih djela protiv polne slobode, među kojima su i oni čije žrtve su bile njihove pastorke. U odlukama sudova navedeni su djelovi iskaza tih djevojčica. One su traume koje preživljavaju povjeravale daljim srodnicima, nastavniku ili psihologu škole i drugaricama. "Ne mogu da kažem mami, neće mi vjerovati", "Majka ne zna, uvijek je i za sve na njegovoj strani", "Neće mi vjerovati i šta će onda biti sa mnom? Gdje ću živjeti?", bolna su svjedočenja ovih djevojčica.

Psiholog Radmila Stupar-Đurišić kazala je da pojedinačne slučajeve ne može da komentariše jer su svi podaci koje posjeduje povjerljivi, ali ima poruku za sve djevojčice koje trpe seksualno uznemiravanje.

-  Svako dijete ima svog ljekara opšte prakse, ima svoju nastavnicu, ima svog voditelja slučaja u Centru za socijalno ako su roditelji razvedeni. Svi moji podaci su povjerljive prirode i ja nemam komentar, ali imam poruku za svu djecu: Nekada moraš naći snage tamo gdje onaj koji te povređuje misli da nemaš. Moraš reći... Prestaće ako im dokažeš da ti nisi ta osoba koja ćuti. Krik bola i osjećaj sramote pretvori u riječi koje ćeš uputiti svijetu oko sebe: To nije u redu i ja ne želim da mi se ovo dešava - poručila je Stupar-Đurišić.

U jednom slučaju, djevojčica koja je učenica jedne osnovne škole žalila se drugaricama da je očuh seksualno uznemirava, a nakon toga se požalila i razrednom starješini. Ispričala mu je da se dešavalo da se partner njene majke uvuče kod nje u krevet i dodiruje je ispod garderobe. Jednom prilikom to je uradio i dok je bila u krevetu s mlađim bratom. Razrednom starješini je pokazala ožiljke po rukama i rekla da su oni posledica samopovređivanja jer trpi seksualno zlostavljanje od strane očuha. Bez oklijevanja, razredni je učenicu odveo kod direktorice škole i psihologa kako bi prijavio slučaj. Pošto su razgovarale sa djevojčicom, koja je izjavila da nije smjela to da prijavi jer se plašila reakcije svoje majke, one su joj objasnili da ipak mora da joj ispriča šta se dešava. Djevojčica je od psihologa i direktorice škole tražila da oni to kažu njenoj majci, što su one i uradile. Pozvale su majku te djevojčice i prenijele joj njene navode, na šta je ona, kako piše u rješenju suda, neprimjereno reagovala. Rekla je da je njen partner požrtvovan za njenu porodicu. Razredni starješina je u jednom momentu izveo djevojčicu iz kancelarije kako ne bi gledala neprimjerenu reakciju svoje majke.

U drugom slučaju djevojčica se požalila ženi koja joj je dalji srodnik da bi voljela da se sa raspusta nikada ne vrati u stan kod majke. Kada je ta žena počela da je ispituje, djevojčica je prvo odbijala da priča, a zatim je priznala da ju je u više navrata fizički zlostavljao emotivni partner njene majke, koji ju je jednom čak i silovao, ali da to nije smjela da kaže majci jer se plašila da joj neće vjerovati.

Ana Jaredić, koordinatorka servisa podrške Centra za ženska prava, kaže da je seksualno zlostavljanje djece jedno od najtežih iskustava koje dijete može preživjeti, a djeca o tome često ćute.

– Ne zato što nemaju povjerenja u roditelja, već zato što su samookrivljavanje, osjećaj sramote i strah od odmazde česte posljedice traume. Pored toga, djeca su nekada zaštitnički nastrojena prema roditeljima i ne žele da im saopšte nešto za šta vjeruju da bi moglo da im nanese patnju ili izazove emocionalnu reakciju. U slučajevima incesta djeci je posebno teško da govore o onome što im se dešava. Zbog toga, djeca ponekad lakše povjeravaju ono što im se događa osobi izvan porodice – nastavniku, razrednom starješini ili drugom odraslom kojem vjeruju. Škola u tim situacijama ima veoma važnu ulogu: potrebno je da odrasli pažljivo prate promjene u ponašanju, povlačenje, pad u učenju ili znake samopovređivanja, jer takvi signali nikada ne smiju biti zanemareni – kazala je Jaredić za "Dan".