Elsanova knjiga želja

Ne nose svi heroji plašt! Neki nose đačku torbu na leđima, a u ruci pero. Među njima je i desetogodišnji Elsan Agović iz planinskog sela Tucanje, čije su riječi dirnule mnoge. Njegova knjiga želja nije samo dječji spisak snova, već i odraz njegovog odrastanja, ljubavi prema majci i života ispunjenog izazovima.

Elsanov sastav „Mama je glagol od glagola raditi“ nije samo osvojio nagradu, već je dotakao srca mnogih. Njegove riječi postale su prozor u život žene čiji su dani satkani od odricanja i brige. Ova desetogodišnja duša ne traži sažaljenje – on želi da svijet vidi koliko njegova majka daje sebe za porodicu.

„Volim što sam napisao to o majci, da vidi koliko je volim, da vidi koliko obraćam pažnju na nju. Ona se iznenadila, a onda je od sreće i malo zaplakala“, ispričao je Elsan u emisiji Srećan dan, na Televiziji E.

Elsanov sastav nije samo dječji izraz ljubavi prema majci. Nijesu to uobičajene riječi zahvalnosti koje svako dijete osjeća. Njegove rečenice nose težinu stvarnog života, svakodnevne borbe žene koja ne zna za odmor. Njegova majka ne prestaje da radi, ne zato što želi, već zato što mora. Dvadeset dvije godine njen svijet se vrti oko brige, odricanja i neprospavanih noći. Prvo uz starijeg sina koji ima autizam, a onda i uz Elsana kiji je od rođenja vodio vlastite bitke sa zdravljem zbog srčane mane. 

,, Moja majka nema slobodnog vremena da prošeta, da gleda nešto na tv-u, da popije kafu sa drugaricama. Svo vrijeme je posvetila nama. Mog brata hrani  i oblači, jer on ne može sam. Tata ide u kupovinu i radi poslove vani. Moja majka nema vremena za frizera, za zubara, nikad nigdje ne ide, a sve što je boli trpi i kod kuće se sama liječi. Čak rijetko i rodbinu posjećujemo, jer je brat često nemiran pa ne želimo da budemo naporni drugima. Kada je raspust brat student i ja čuvamo bolesnog brata, dok majka i tata rade na njivi. Ako postoji neka titula za super mame, neka nagrada za najbolju mamu na svijetu, ja mislim da bi  moja majka trebala da je dobije, jer je ona zaista najbolja”- napisao je o svojoj majci desetogodišnji Elsan Agović.

Elsan nije poseban samo zato što vidi i razumije koliko se njegova majka bori za njega, njegovog brata i porodicu. On skreće pažnju na sebe, i svojom jakom željom da majku jednog dana nagradi za njen trud.

,, Ja bi volio da sa mojom majkom provodim dosta vremena, da odemo na odmor, na primjer u neki hotel da je povedem, jer ona ima slabo vremena da se družimo. A mnogo je volim, i zato se želim više družiti na odmoru. Ja sam tako mislio da kad porastem, i postanem čovjek da je za sav trud koji je uložila u nas odvedem na neki odmor nedelju dana”- rekao je Elsan.

Slušajući Elsanovu majku, heroinu njegovog života, nije teško zaključiti od koga je naslijedio dobrotu i skromnost. Mersija Agović ne misli na sebe, njen jedini cilj je da djecu izvede na pravi put, ne mareći za umor, odricanja i lične potrebe. Za nju ljubav nije riječ, već djelo, ponavljano iz dana u dan.

,, Ja nemam fizičkih izazova, ja mogu sve da radim. Meni nije teško ni da cijepam drva, ni da kupim sijeno, ni da kopam, ja sam to navikla, meni je to svakodnevno, čak me i odmara. Ali, najteže mi pada kad dijete ima napade, onda mi teško da ga gledam, ne mogu da mu pomognem, a drugo sve mi je lako, što se tiče fizički ništa meni teško nije, ni oko životinja, ni u njivi, ni u voćnjaku, ni po kući, ništa. Najteže mi je kad mi dijete ima napade, kad se uznemiri, ne možeš da ga smiriš, a teško ti da ga gledaš. Jutros sam ustala u pola šest, sve namirila životinje pa došla. Jer, ne može ni muž da ih namiri, ja sam morala da nahranim i kokoške, i koze imam. On mora da sjedi kod njega, jer on kad dobije napad ne smije da izađe iz kuće. Vjera, nada, samo u boga, samo da će to jednog dana da prođe, da će djeca da izrastu, i da se bar oni snađu, da bar oni budu svoji ljudi, da budu samostalni, samo to. Nigdje drugo ne mogu da nađem snagu, samo u tome” - rekla je Mersija Agović.

Rijetko ima vremena za sebe, kaže Mersija, jedino uveče kad svi zaspu, dodaje ona, ispričaju se ona i Elsan o događajima u školi, o svemu, kako kaže, što se dešavalo u toku dana.

Agovići žive u planinskom selu, u kršu gdje vode nema. Ljeti  suša zna potrajati mjesecima, a vodu za piće donose sa udaljenih izvora. Zbog toga ne mogu ozbiljnije da se bave poljoprivredom, iako im je to jedini izvor prihoda. Na pitanje šta bi im olakšalo život, Mersija skromno spušta pogled. Priča da im nije lako, ali da se stidi bilo šta da traži, jer kako kaže ne  može ništa da traži, jer možda ima neko kome je pomoć potrebnija.

- Samo voda, meni se čini kad bih to dobila sve bih imala. Mogu da sadim voća i povrća, mogu da životinje držim. Ovako kišnicom i pojim, zalivam. Pomalo povrća posadim, imam kokoške, imam koze, proizvodim, višak prodam, nešto za sebe. Šumske plodove ljeti sabiramo, prodajemo, jer ne radimo ni ja ni muž, ne možemo da radimo - kaže Mersija Agović.

U školi hrabri Elsan dobija punu podršku i razumijevanje. Elsanova učiteljica je njegova najbolja prijateljica. Svakodnevno razgovaraju o raznim temama, jer je on radoznalo i dobro dijete, uvijek spremno da uči i postavlja pitanja. Odličan je đak, ali, kaže učiteljica, još bolji čovjek. Obećao je da će jednog dana kada postane doktor liječiti svoju učiteljicu, jer je ona danas tu za njega i njegovu porodicu.

- Ja njegova učiteljica dobro poznajem situaciju kod kuće, jer sam učila i njegovog starijeg brata studenta koga oni pominju u nagrađenom sastavu. Znam koliko njegova majka ima veliki teret na leđima, jer brine o svojoj djeci. Znam koliko je teško, jer mi Elsan dosta toga priča, ona ne dolaze na roditeljske sastanke, niti prisustvuje nekim bitnim događajima u školi, na primjer predstavama, maskenbalu jer ne može da ostavi tog bolesnog sina, Elsanovog brata. Onda se ja trudim da snimim sve to telefonom, i pošaljem kako bi ona vidjela, kako se ne bi osjećala tužno zato što nije bila toga dana sa njim - rekla je učiteljica  Biljana Vulić.

Elsan je skroman, više misli na druge nego na sebe. Svoje želje ne izgovara na glas, već ih zapisuje u svoju svesku želja. One koje ostvari pažljivo precrta. Ima ih mnogo, ali neke od njih ne bi smjele biti snovi, trebale bi biti dio djetinjstva, kao i svima, poput želje da jednom kupi kiflu u pekari, ili da uđe u prodavnicu igračaka.

- Imam svoju knjigu sa željama, jer je to životni spisak, gdje zapisujem sve stvari koje bih volio da imam u životu. Neke stvari su da imam lijepu ženu, i dobru, da sam bogat, da moja mama živi vječno, a imam i neke opasne, kao što je skok iz padobrana, imam kao i vožnju vozom, jer se nikada nijesam  vozio vozom, zanima koliko je brz voz kada bih se vozio u njemu. Pa imam želju da dobijem jedan telefon, ali mislim već imam jedan, pa mislim da sam malo sebičan, jer nema baš funkciju pravog, može samo neke sitnice. Imao sam želju da postanem mnogo popularan, ali dobro još uvijek sam mali - saopštio je neke od svojih želja maleni Elsan novinarki Arneli Hajdarpašić.

Čast je  i privilegija upoznati  desetogodišnjaka koji skromnošću, dobrotom i ljubavlju može da postidi čovjeka. Ostavili smo da sa njegovom sveskom želja u kojoj će i dalje zapisivati snove, ali jedno smo mu obećali, da ćemo se ponovo družiti, i da ćemo pokušati da mu ispunimo bar neke od njih, jer ovaj mali veliki čovjek to zaista zaslužuje.