Evropski okvir, lokalni izazovi – Crna Gora pred DSA epohom

Zamislimo nezamislivo…

Zamislimo televiziju na kojoj svako može reći bilo šta, bez odgovornosti za izrečeno. Zamislimo radijski program u kojem se poziva na nasilje, u programu otvoreno vrijeđaju građani po osnovu nacionalne pripadnosti, promovišu lažne vijesti, i to bez ikakve posljedice. Zamislimo da nema pravila o oglašavanju, da djeci možete emitovati pornografski sadržaj usred dana, i da niko ne zna ko stoji iza TV ili radio programa koji gledate ili slušate.

Takav haos, barem u Crnoj Gori, ne postoji na televiziji ili radiju – međutim upravo tako danas izgleda veliki dio interneta. Zašto? Zato što su tradicionalni elektronski mediji podložni jasnim pravilima – zakonima i podzakonskim aktima, i uopšte regulatornom nadzoru. U Crnoj Gori, ukoliko televizija registrovana u Crnoj Gori emituje govor mržnje, Agencija za audiovizuelne medijske usluge (AMU) ima ovlašćenja da reaguje: upozori, kazni, pa čak i privremeno ograniči emitovanje.

Nasuprot tome, digitalne platforme – YouTube, TikTok, Instagram i Facebook – omogućavaju svakom da postane svojevrsni „emiter“, „producent“ i „komentator“, bez jasnih pravila igre. Kada tinejdžer, recimo u Risnu, putem TikTok-a emituje sadržaj koji podstiče govor mržnje pred 20 000 pratilaca, ili kada nepoznati kanal širi sponzorisane reklame kojima se poziva na sajber nasilje, domaći sistem odgovora ostaje fragmentiran. Iako je govor mržnje kod nas formalno sankcionisan kroz krivično zakonodavstvo i praksu Evropskog suda za ljudska prava, u digitalnom prostoru prijave postaju sve češće, ali mehanizmi reagovanja ostaju nedorečeni. Jednostavno, na nivou Crne Gore još uvijek ne postoji sveobuhvatna pravna i regulatorna arhitektura koja bi obuhvatila kompleksnost digitalnog okruženja. A upravo u tom neregulisanom prostoru formiraju se mišljenja, radikalizuju stavovi, utiče se na izbore i oblikuje svakodnevni život građana – posebno mladih.

Na TikTok-u se djeca svakodnevno izlažu nasilnim snimcima, mizoginim sadržajima i „influenserima“ koji promovišu rizična ponašanja. Na YouTube-u se plasiraju „dokumentarci“ koji poriču ratne zločine, šire teorije zavjere ili direktno podstiču na mržnju prema migrantima, kreira lažna istorijska faktografija (a balkansko podneblje je plodno tle za tako nešto), a sve pod okriljem slobode izražavanja. Na Facebooku, plaćeni oglasi mogu ciljati najranjivije korisnike – starije i bolesne, promovišući „ljekove“ bez ikakve medicinske osnove.

Algoritamska ravnodušnost

Za razliku od TV i radio emitera pod nadzorom nacionalnog regulatora, digitalne platforme se ponašaju kao da nisu proizvođači sadržaja, već samo tehnička infrastruktura – iako zarađuju na sadržaju, kreiraju algoritamske preporuke i utiču na javno mnjenje i tok javne debate više nego većina televizija. Prošlogodišnji primjer Rumunije, koja je zemlja članica EU, gdje je Ustavni sud poništio prvi krug predsjedničkih izbora zbog masovne digitalne manipulacije, pokazuje koliki uticaj imaju neregulisane platforme. Kroz algoritamski pojačane dezinformacije, deepfake sadržaje i netransparentno političko oglašavanje, ozbiljno je narušen integritet izbornog procesa.

Iako Crna Gora nije članica Evropske unije, kao vodeći kandidat za članstvo i zemlja u kojoj je pristup digitalnim medijima sve širi i manje kontrolisan, nemamo luksuz da ostanemo pasivni posmatrači evropskih normativnih promjena. Akt o digitalnim uslugama (Digital Services Act – DSA) – regulativa EU koja redefiniše odgovornost digitalnih platformi – direktno utiče i na crnogorski medijski i digitalni ambijent. DSA bi donio jasnija pravila o moderaciji sadržaja, odgovornosti za nezakonit sadržaj, kao i obavezu uspostavljanja mehanizama za brzu i efikasnu reakciju na prijave korisnika.

Iako Crna Gora nije formalno obavezna da primjenjuje DSA, njegova logika već prodire u naše svakodnevno okruženje. Crnogorski građani uveliko koriste digitalne platforme, a zanemarivanje tog konteksta znači ostaviti prostor za regulatorni vakuum, u kojem zakonske praznine koriste oni koji najviše profitiraju od neuređenog digitalnog tržišta.

Formalno uvođenje DSA u Crnoj Gori ne znači automatsko rješavanje svih problema

Iako Akt o digitalnim uslugama (DSA) postavlja jasne standarde za odgovornost platformi, njegovo sprovođenje zahtijeva mnogo više od zakonodavne formalizacije. Potrebna je jasna podjela nadležnosti među svim relevantnim akterima: regulatorima, ministarstvima, pravosuđem, civilnim sektorom, ali i politička volja da se ti mehanizmi zaista primijene.

Čak i unutar same Evropske unije, DSA se suočava sa izazovima. Velike tehnološke kompanije poput Meta i Apple osporavaju primjenu DSA i srodnog Akta o digitalnim tržištima (Digital Markets Act – DMA) pred sudovima, tvrdeći da su nova pravila nepravedna i nepraktična. Istovremeno, politički akteri i pojedine evropske desničarske partije kritikuju DSA kao pokušaj cenzure i gušenja slobode govora. Važno je naglasiti da ni same dezinformacije neće nestati sa primjenom DSA, ali će postojati jasan okvir za borbu protiv istih.

U Crnoj Gori, Ministarstvo kulture i medija planira formiranje radne grupe za izradu zakonodavnog okvira za DSA, u kojoj će Agencija za audiovizuelne medijske usluge biti zastupljena. Za efektivnu primjenu DSA, biće neophodno usvajanje novog zakona i međusobno usaglašavanje već postojećih, potom imenovanje institucije kao nacionalnog koordinatora za DSA, ali i uspostavljanje mehanizama za saradnju sa međunarodnim tijelima i platformama.

Jačanje institucionalnih kapaciteta, uključujući zapošljavanje stručnjaka za digitalne tehnologije, pravnu regulativu i komunikaciju sa platformama je neminovnost, a jedno od pitanja je koliko Crna Gora ima takvog kadra.

Digitalna prava su ljudska prava

Prisustvujući panelima na ovogodišnjoj EuroDIG (European dialogue on Internet governance) konferenciji, jasno je zaključeno da digitalni prostor više nije tehničko ili „inženjersko“ pitanje – već duboko društveno i političko. Algoritmi koji upravljaju vidljivošću sadržaja nisu neutralni, već ih oblikuju interesi platformi, tržišni prioriteti i često nesvjesne pristrasnosti koje mogu dovesti do sistemske diskriminacije, dezinformacija i (ili) političke i društvene polarizacije. Upravo zbog toga je razumijevanje načina na koji se sadržaj preporučuje, pojačava i targetira jednako važno kao i pitanje samog sadržaja. Viralnost i manipulacija nisu nuspojave, već često posljedice namjere, i to političke, sadržane u moru kompjuterskih kodova.

Regulacija nije suprotnost inovaciji

Transparentna, proporcionalna i predvidiva regulacija podstiče odgovornu inovaciju. DSA je primjer takve regulacije. Ne nameće zabrane, već traži pravila igre i odgovornost. Kada su ta pravila jasna i primjenjiva, tehnološke kompanije mogu unaprjeđivati proizvode koji su u skladu sa osnovnim, pa i univerzalnim vrijednostima poput privatnosti, sigurnosti, zaštite maloljetnika i zaštite od dezinformacija. DSA zapravo ne reguliše sadržaj po sebi, već način na koji se sadržaj distribuira i nadzire, čime se stvara pravno uređen, ali fleksibilan prostor za digitalni razvoj.

Za Crnu Goru, iako formalno izvan EU zakonodavstva, to otvara ključno pitanje: da li ćemo naše zakone i regulatorne pristupe prilagoditi tako da zaista štite javni interes u digitalnom prostoru – ili ćemo nastaviti da primjenjujemo zastarjele analogne norme na digitalnu stvarnost? Da li ćemo razviti mehanizme nadzora nad digitalnim oglašavanjem, zaštite djece na platformama ili transparentnosti algoritama koji oblikuju javnu sferu? Ukoliko to ne uradimo, nećemo moći govoriti o stvarnoj zaštiti građana. U tom kontekstu, DSA ne bi trebalo da posmatramo kao prijetnju, već kao priliku da unaprijedimo sopstvene standarde i da, čak i prije formalnog članstva u EU, gradimo okvir koji odgovara digitalnom vremenu u kojem živimo.

Regionalna saradnja kao strateški odgovor

Zemlje Zapadnog Balkana suočavaju se sa gotovo identičnim izazovima u digitalnom prostoru: ograničenim institucionalnim kapacitetima, rastućim talasima dezinformacija i gotovo nikakvim uticajem na globalne digitalne platforme koje oblikuju javni diskurs. Svaka od država ponaosob, kako zbog svoje veličine i tržišta, tako i do „političke težine“ — premala je da bi mogla da efektivno utiče na pravila ponašanja digitalnih giganata.

Umjesto „soliranja“ i pojedinačnog pristupa, koordinisan i jedinstven nastup regulatora mogao bi ojačati pregovaračku poziciju regiona prema platformama poput Meta ili TikTok-a, kako u pogledu moderacije sadržaja, tako i u pogledu pristupa podacima, zaštite korisnika i primjene evropskih standarda. Za realizaciju takve saradnje neophodno je prevazići dvije značajne prepreke: različite nacionalne zakonodavne okvire i neujednačenu pripremljenost za DSA pristup. Međutim, čak i u tom kontekstu, zajednički minimum postoji — kroz razmjenu praksi, izradu regionalnih preporuka i formalne inicijative prema EU tijelima i platformama koje mogu predstavljati prvi korak ka svojevrsnom digitalnom suverenitetu regiona.

Očekivanja javnosti nasuprot zakonskim nadležnostima i institucionalnim kapacitetima

Posebno je važno u narednom periodu jasno definisati koje će institucije biti nadležne za sprovođenje pojedinih segmenata DSA, zatim koje će obaveze imati, te uspostaviti efikasnu mrežu institucija sa jasno određenim koordinacionim mehanizmima. Bez formalne nadležnosti, bilo kakva intervencija bila bi pravno neutemeljena i neodrživa. Još važnije, čak i ako se nadležnost institucijama proširi, Crna Gora mora biti spremna za primjenu tih ovlašćenja. DSA je akt čije transponovanje u crnogorski pravni sistem neće biti jednostavan proces. Biće potrebno pažljivo prilagođavanje odredbi kako bi se obezbijedila njihova sprovodljivost i usklađenost sa specifičnostima crnogorskog pravnog sistema i tržišta. Efektivno sprovođenje DSA standarda nije samo tehnička formalnost, već ono zahtijeva ozbiljne institucionalne kapacitete, kako kadrovske, tehničko-organizacione, tako i finansijske, kako bi digitalna prava građana bila istinski zaštićena, a nova pravila zaista implementirana.