Kada društvo ne reaguje na patnju, trauma se ne smiruje, već produbljuje

Oporavak od traume nije privatna niti individualna stvar, nego odgovornost zajednice. Ni zajednica ni pravosudni sistem ne smiju da ćute. Ćutanje institucija nije neutralno - ono se u psihi pogođenih doživljava kao poricanje, odbacivanje i sekundarna viktimizacija. Kada društvo ne reaguje na patnju, trauma se ne smiruje, već produbljuje i prenosi sa pojedinaca na porodice, sa porodica na zajednicu i iz sadašnjosti na buduće generacije - poručili su iz Udruženje psihologa Crne Gore povodom sjećanja na žrtve masovnih ubistava na Cetinju.

Društvo koje ne priznaje bol svojih građana i građanki, kako istilu, gubi sposobnost da bude sigurno, pravedno i mentalno zdravo. 

- Zato ovaj apel nije samo poziv na djelovanje, već poziv na moralnu budnost: Da se reaguje sada, jer svako dalje odlaganje povećava psihološku cijenu koju svi plaćamo. Zaštita mentalnog zdravlja nije čin saosjećanja, već temelj društvene stabilnosti i odgovornosti. Vrijeme za empatičnu, odlučnu i vidljivu reakciju nije sjutra - ono je već odavno prošlo - naveli su i saopštenju. 

Smatraju zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja stanovništva prioritetom struke, a jednako i odgovornošću svih sektora i društva u cjelini. 

- U masovnim ubistvima 1. januara 2025. i 12. avgusta 2022. godine stradalo je četvoro djece i devetnaest odraslih građana i građanki Cetinja. Više njih je preživjelo teška ranjavanja, uz velike emocionalne boli. Od svojih bližnjih surovo su oduzeti majke, djeca, očevi, sestre i braća, babe i đedovi, tetke, stričevi, ujaci, rođaci, prijatelji, drugari, kolege s posla, sugrađani. Njihovi gubici su nenadoknadivi i trajno će im obilježiti živote - naglasili su iz Udruženja psihologa. 

Ono što, kako dodaju, makar djelimično može ublažiti traumatske posljedice je sistemska društvena reakcija čiji zajednički imenitelj treba da bude podrška, razumijevanje specifičnih potreba, istina, pravda, sjećanje i pijetet prema nedužnim žrtvama.

- Posebno naglašavamo da je, usljed neosjetljivosti sistema i neefikasnih sistemskih aktivnosti, moguće očekivati ponovno emocionalno i psihološko povređivanje osoba već pogođenih traumom (retraumatizacija). To je dodatni napad na njihovo mentalno zdravlje – sa manifestacijama koje su vrlo slične prvobitnoj traumi, a nerijetko i snažnije - navode u saopštenju. 

Rodbina stradalih, građani i građanke već 11 mjeseci protestuju na ulici očekujući da ih odgovorni čuju, da razgovaraju o njihovim zahtjevima, saopšte im istinu i da se prepoznaju odgovornosti za ove tragedije, dodali su iz Udruženja psihologa. 

- Gubitak osjećanja sigurnosti i bezbjednosti, nepovjerenje u institucije, nezadovoljene potrebe za pravdom i moralnim reakcijama odgovornih - pored ogromne patnje za izgubljenima – uslovi su u kojima nije moguće očuvati mentalno zdravlje. Traume su direktno i dugoročno narušile mentalno zdravlje rodbine stradalih, a posredno i zdravlje cijele zajednice. Utisak je, ipak, da je na snazi pristup “vrijeme liječi rane”, dok se, u suštini, emocije i stvarni problemi ignorišu - ocijenili su iz Udruženja psihologa.

Dodatno ranjeni institucionalnim ćutanjem, ovi ljudi, kako naglašavaju, istrajavaju u borbi koja nadilazi njihove lične ciljeve i usmjerena je na opšte dobro. 

- Traže usvajanje „Markovog i Mašanovog zakona“ jer bi on čuvao i afirmisao ljudski život, sigurnost, red i odgovornost. Bore se da se ovakve tragedije nikada ne ponove i da se na njihove rane znakove pravovremeno i spremno regauje. Bore se za povratak mira, povjerenja, za uvažavanje dostojanstva djece, mladih i odraslih, za istinu i odgovornost - navodi se u saopštenju.

Godinu, odnosno više od tri godine od ovih tragedija, uprkos sprovedenim interventnim programima psihološke i psihijatrijske pomoći, i dalje izostaju snažne, sveobuhvatne i održive sistemske mjere koje bi ojačale povjerenje građana i građanki da je Crna Gora učinila maksimum kako bi se ovakve tragedije spriječile u budućnosti, a njihovi uzroci pravovremeno prepoznali i adekvatno adresirali.

- Apelujemo na ličnu i društvenu obavezu svih onih koji donose odluke koje utiču na živote drugih, da dobro strukturiranim i empatičnim strategijama obezbijede uslove za očuvanje mentalnog zdravlja djece, mladih i odraslih, kao preduslov dobrog kvaliteta života pojedinca i društva u cjelini - zaključili su u saopštenju.