Ne možeš biti antifašista, a da kod kuće tlačiš ženu

To što antifašizam danas postaje mejnstrim dobra je stvar, samo ukoliko nije riječ o praznom trendu koji ne znači apsolutno ništa, pa da recimo na internetu postavljamo fotografije (Save Kovačevića), a ne bavimo se trenutnim problemima koji se dešavaju, ili “veliki sam i izvikani antifašista”, a kod kuće tlačim svoju ženu, kazala je spisateljica Lana Bastašić na tribini koju je povodom 25 godina rada organizovao Centar za demokratsku tranziciju (CDT).

Govorila je i tome koliko je važno biti svjestan toga koje su naše privilegije, da ih posmatramo na način da nijesmo uvijek mi žrtve u određenoj situaciji, već u kojoj mjeri te privilegije utiču na druge i kako im možemo pomoći.

- Dobro je to rekla Naomi Klajn, koju mnogo volim, da je fašizam uvijek odgovor na neku krizu, bilo da je ta kriza stvarna ili izmišljena. Mi definitivno imamo stvarne krize i onda on (fašizam) traži krivca na pogrešnom mjestu, tamo gdje je lakše i tamo gdje će kapital da bude zaštićen. Ono što me sada iznenađuje nije fašizam tamo gdje sam ga apsolutno očekivala - neki banjalučki krugovi ili beogradski ili zagrebački, mi tačno znamo i koji je to vokabular i koja ideologija, ali ga vidim i među onima koji se protive tome, čak neki od njih bi se nazvali i ljevičarima i bave se nekom umjetnošću, a zapravo način na koji govore i djeluju je vrlo problematičan - dodala je Bastašić.

Govoreći o književnoj sceni regiona kazala je da je divno što postoji raznolikost, da svako ima neki svoj izraz, kao i da postoji solidarnost među piscima.

- Mislim da mi je bilo lakše da pišem dok niko nije znao da postojim, sad imam pritisak, sad je već drugačije - kazala je sagovornica CDT-a ističući važnost biblioteka, ocjenjujući da su one često i prvi simptom bolesti koja dolazi.

Odgovarajući na pitanje o tome kako se u regionu gleda na identitet pojedinca, kazala je da nam je svima ta tema nametnuta.

- Gdje god da odem, pa me pitaju a ko si ti stvarno, a odakle si, a kako se ti deklarišeš, kako se zove jezik kojim govoriš... Ljudi su opsjednuti time, a ja to ne razumijem, ne iz neke jugonostalgije nego ne razumijem zato što te stvari ne govore ništa o meni. Evo sad ovdje vama da kažem digni ruku ako si Crnogorac, šta ja imam od te informacije, svaka osoba je drugačija. Prvo treba da prihvatimo da je to nešto što se mijenja i da je dobra stvar što se mijenja, znači da svi možemo da radimo na sebi i da budemo bolji. Osim promjene, to su ljudi u mom životu, gradovi više nego države, film koji te na neki način promijenio, muzika koju smo slušali, humor koji neko ima neko nema, dakle te neke stvari su za mene mnogo važnije - dodala je Bastašić.

Osvrćući se na svoj boravak i rad u Njemačkoj i to što je, zbog podrške Palestini, prekinula saradnju sa tamošnjim izdavačima, kazala da je ta država jako kompleksna zemlja, koja nikada nije pravilno postupala sa tom takozvanom krivicom, odnosno da se nikada nijesu stvarno riješili fašizma.

- Bilo je dosta kolega, kada je krenula ta anti-palestinska cenzura u Njemačkoj, stvarno kolega koji su ljevičari, koji imaju najbolju namjeru, koji su mi rekli tvoje je da pišeš, tvoja snaga je u pisanoj riječi, ti treba da se fokusiraš... Meni je taj momenat na kraju zapravo isti kao: samo ti radi svoj posao i ćuti. Jer šta onda da je moj posao da sam u vojsci, tvoj je posao da pucaš? Na kraju je ista logika, jer je bizarno što ja pišem o tim ljudima, pišem o tome šta rat čini od čovjeka, šta rat čini djeci. Bizarno mi je da kada se to zaista dešava ja ćutim. Obesmišljava sav taj drugi rad - poručila je Bastašić dodajući da ako u Banjaluci može da priča o Srebrenici, onda sigurno da može i u Njemačkoj o Palestini, te da je niko u tome nije i neće spriječiti. 

Drugi dobijaju Oskare, a mi brišemo antifašističku prošlost 

Književnica i autorka nagrađivanog romana "Uhvati zeca" je dala i zanimljiv odgovor na pitanje: Treba li da nas bude sramota što volimo partizane i partizanke?

- Molim? Treba da budemo ponosni na to. Po meni ono što je bizarno je yo što meni neki ljudi u Srbiji govore i da sam “komunjara” i “plaćenica sa Zapada”. Ja pokušavam da objasnim da to zajedno ne ide i da ako je nešto uticaj sa Zapada, to je taj revizionizam. Na dva mjesta sam vidjela najveći strah i otpor protiv komunizma, kao da je najgora stvar na svijetu, a to su Beograd i Njujork. U Njujorku kad kažeš komunista kao da je đavo sišao sa neba - ocijenila je Bastašić.

Poručila je da je zaista glupo da, iako nijesmo jugonostalgični, sami brišemo jedinu stvar na koju istinski možemo da budemo ponosni - antifašističku istoriju.

- Nevjerovatno je kako mi sami sebe brišemo iz antifašističke borbe, iz narodno oslobodilačke borbe, dok Amerikanci i Britanci prave filmove o tome i dobijaju Oskare - dodala je Bastašić. 

Bastašić je autorka i tri zbirke kratkih priča: "Trajni pigmenti", "Vatrometi i Mliječni zubi". Njena posljednja knjiga je "Crveni kofer", dnevnik iz Ciriha.