Pakao u Đurkovićima: Kuće u zgarištu, mještani bez vode i struje branili domove golim rukama

Dan nakon razornog požara u Đurkovićima, više kuća pretvoreno je u zgarište, a okolna priroda opustošena. Gorjeli su i pomoćni objekti, štale, vinogradi i voćnjaci. Mještani jučerašnji dan opisuju jednom riječju – nemoć. Situaciju je, kažu, dodatno otežao nestanak struje i vode, zbog čega je hidrant, koji je trebalo da bude prva linija odbrane, bio potpuno beskoristan.

Na pragu porodične kuće Pavića Vukovića ostali su samo pepeo i ruševine. Vatrena stihija, priča njegova kćerka, za svega nekoliko sati odnijela je dom koji su gradile generacije.

– Oni nijesu uspjeli da spasu ovaj dom. Ako su ga gradili moji đedovi, moji stričevi, i da doživimo da u 21. vijeku imamo ovakve posljedice požara, onda mislim da je do nas – kazala je ona.

Iako su u Piperima požari česta pojava, mještani tvrde da ovakve razmjere ne pamte i oštro demantuju navode vlasti da je došlo do samozapaljenja.

 – Branili smo mi Pipere od požara i ranijih godina sa mnogo manje ljudstva, ali nam kuće nikada nijesu gorjele, niti su se samozapaljivale. Jednu takvu nesmotrenost u izjavi koristim priliku da demantujem – rekla je Dragana Vuković za Televiziju E.

Plameni jezici progutali su i voćnjake.

– Jedan dio voćnjaka je izgorio, i ove voćke dolje, ali to je bilo nemoguće spasiti – rekao je Dragan Đukić, mještanin Đurkovića.

Na temperaturi od 40 stepeni, mještani su bili bez struje i vode.

– Osjećali smo se potpuno bespomoćno. Ako vam kažem da se iza vas nalazi hidrant na koji mogu da se prikače dva ili tri vatrogasna crijeva, a mi nijesmo imali ni vodu ni struju. Juče smo došli da spasimo svoju kuću golih ruku. Niko nije došao da nas pita imamo li vode za piće, da li nam nešto treba – kazala je Vuković.

Iako su čekali pomoć iz vazduha, nadljudski napori pripadnika zaštite i spašavanja i vojske, kojima su, kako kažu, beskrajno zahvalni, nijesu bili dovoljni.

– Oni ovdje nijesu imali gdje da napune vodu, morali su se vraćati do šina, tamo ima hidrant. Tolika je vatrena stihija bila da ona jedna cisterna izgori za pola minuta, a onda se čeka sljedeća. A vatra ne može da čeka – rekao je Đukić.

Mještani se pitaju da li su posljedice mogle biti ublažene da su postojali agregati za pokretanje pumpi. 

Zaključuju da će ubuduće morati da se oslone na sopstvene resurse.

– Ono što sam čvrsto odlučio jeste da bušim svoj bunar. Ovakav pakao da doživim više neću – poručuje Đukić.