Petrov put od zavisnosti do oporavka: "Alkohol mi je bio neophodan kao vazduh"

Nisam mogao da zamislim život bez alkohola. Druženja, razgovori, kupovina, posao... za sve mi je bila neophodna "čaša". Alkohol mi je bio kao vazduh.

Ovako počinje priču šezdesetpetogodišnji Petar iz Podgorice, koji danas živi trijezno nakon više od trideset godina suživota sa ovom bolešću.

- Trijezan sam posljednjih 10 godina. Posljednju čašu popio sam 11. marta 2015 - kazao je Petar.

U razgovoru za Radio Slobodnu Evropu opisuje život s ovom bolešću, kroz zavisnost i negiranje, ali i kroz oporavak, zahvaljujući ustanovi "Kakaricka gora" i zajednici Anonimnih alkoholičara.

Povod za razgovor bio je slučaj kardiologa Kliničkog centra Vladimira Peruničića koji je krajem aprila novinarku Magdalenu Čelanović uznemiravao neprimjerenim i prijetećim porukama pod, kako je kazao na sudu, dejstvom alkohola.

Kažnjen je novčano i upućen na liječenje od alkoholizma.

Bez odgovora je ostao upit RSE, Kliničkom centru da li je doktor Peruničić bio pod dejstvom alkohola i tokom radnog vremena, kada je liječio ljude.

Kako je počelo

Petar kaže da se ne iznenadi kada čuje da i ljekari pate od zavisnosti.

- Među mnogim profesijama koje nose stres, poput ljekara, profesora, pravnika, alkoholizam nije rijetkost. Traže ventil koji je i meni bio potreban - istakao je Petar.

Počeo je da pije u dvadesetim godinama, na početku studentskih dana.

- Svi su pili, mislio sam, naravno da ću i ja. Bio je to period žurki i svega što spada pod mladalačko uzbuđenje. Problem mi je bio što nisam bio opušten u društvu i nisam mogao da priđem curi… nije bilo društvenih mreža kao danas - kazao je on.

Na početku mu se, kaže, ni jedno piće nije sviđalo.

- Ni miris, ni ukus. Grozan mi je bio. Ali sam volio efekat i to što me opusti, nestane trema. Počeo sam da ga miješam sa Coca-Colom da bih zakamuflirao i lakše progutao - dodao je on.

Brzo je shvatio da može da popije više od drugih, što je postalo i tema među prijateljima.

- Od nas desetak koji smo se dužili i pratili u tome, petorica smo postali alkoholičari. Neki su umrli rano od posljedica - rekao je Petar.

Kako navodi, uglavnom je noću živio.

- Ujutru bih išao na spavanje, taman kad se ukućani bude. I to je u mojoj kući vremenom postalo normalno - prisjeća se on.

"Bio sam poslovno uspješan i to je bila moja iluzija normalnosti"

Petar je godinama bio funkcionalan.

- Nikada nisam bio agresivan kao neki drugi. Bio sam zabavan i uspješan u poslu. Imao sam školu jezika. Ovo me je držalo u zabludi da nemam problem - kazao je on.

Iako je od dvadesete do tridesete godine pio svakodnevno, bez pauze, posljedice su počele da se pojavljuju u tridesetim.

- Drhtanje ruku, anksioznost, umor. Pa sam počeo da smanjujem broj časova, tražio sam izgovore da bih mogao ranije da pijem. Drugari su me pitali " a što su ti pare mrske - kaže Petar kroz smijeh.

Živio je sestrom, koja je ljekar, ali nije primjećivala da je u problemu. "A ja sam tada već uveliko čaj "zaslađivao" duplom lozom".

Ukazuje da alkoholičar ne mora da izgleda "kao neko ko tetura ulicom".

- To je dio najčešćih zabluda. Bio sam potpuna kontra te slike. Izlazio, šetao, trenirao, izgledao normalno. Niko moje drhtaje nije registrovao - dodaje Petar.

Navodi primjer kada je, pod velikim količinama alkohola, položio težak ispit s desetkom.

- Niko nije primijetio koliko sam pijan. To me je dodatno uvjerilo da nemam problem - prisjeća se.

Spoznaja problema

Krajem tridesetih alkoholizam je poprimio drastične razmjere.

- Počeli su veliki problemi sa pritiskom, jetrom, varenjem. Ljekari kad bi me pitali da li pijem, odgovorim odrično, u smislu pomalo, kao i svi. A u to vrijeme uveliko sam pio po cijeli dan. I počeo da krijem flaše po kući - dodaje Petar.

Navodi da u tom periodu, četiri godine nije izašao iz kuće.

- Djeca iz komšiluka su mi donosila alkohol. Kažem da organizujem žurku i donesu dosta pića - kaže on.

Tokom tog perioda, kaže, mišići su toliko propali da je angažovao fizioterapeuta da bi uspio da stane na noge.

Alkohol kao anestezija i za emocije

Vremenom, alkohol mu je postao "neophodan" za svaku emociju.

- Jednog jutra otac mi je iznenada umro. Samo se srušio. Ja sam otrčao u kuhinju i potegao za flašom. Kada sam pola ispraznio krenuo sam u ono što me čeka po pitanju organizacije sahrane. Emocije su bile ugašene. Nula - kaže Petar.

Tako je bilo i sa emotivnim partnerkama.

- Ne sjećam se ni šta sam osjećao, samo znam da bi mi laknulo kada su me ostavljale. I zato sam obožavao dio one pjesme -"izbij je iz glave, idi negdje napij se". To je bio moj refren - kaže Petar.

Kada je bilo konačno dosta?

Ono što ga razlikuje od stereotipa alkoholičara jeste činjenica da nije imao klasičan "prelomni trenutak" u kojem je odlučio da od sjutra ne pije.

- Tinjalo je to dugo i pokušavao sam da pijem maksimalno tri pića dnevno, po preporukama Svjetske zdravstvene organizacije. Ali čašica rakije nikada nije bila usamljena. To je razlika između alkoholičara i drugih. Za nas čašica nikada ne znači kraj, već početak - istakao je on.

U ustanovi za liječenje bolesti zavisnosti, Kakaricka gora, dobio je stručnu pomoć ali i, kako kaže, ključ rješenja.

- Spasio me je program 12 koraka. To nije ni medicinski ni religijski program. To je duhovna promjena. Zahvaljujući tome nemam želju za pićem - dodao je Petar.

Država bez sistemskog odgovora

U Crnoj Gori ne postoji registar osoba koje se liječe ili su se liječile od alkoholizma, što otežava borbu protiv ove bolesti, ocijenila je za RSE doktorka Sabina Ćatić, nacionalna koordinatorka za alkohol.

- Nije moguć bez odgovarajuće zakonske osnove, što dodatno komplikuje javno zdravstveni odgovor. Podatke prikupljamo iz domova zdravlja, bolnica, kroz detekciju bolesti koje su povezane sa alkoholizmom - kaže Ćatić.

Prema istraživanjima sve više mladih započinje konzumaciju već u srednjoj školi.

Među šesnaestogodišnjacima, rezultati iz 2019. pokazuju da je čak 68 odsto dječaka i 57 odsto djevojčica konzumiralo alkohol u prethodnih godinu".

Ćatić upozorava da rizici po zdravlje počinju od prve kapi alkohola, iako povremena, kontrolisana konzumacija ne mora nužno značiti bolest.

- Međutim, granica prema zavisnosti je često nevidljiva poput povećane tolerancije, zanemarivanja obaveza i odnosa, te nastavak konzumacije uprkos štetnim posljedicama su jasan znak da je problem već tu - naglasio je on.

Naglašava da je potrebna edukacija u školama, promjena percepcije alkohola u kulturi zabave, ali i osnaživanje mladih da razumiju posljedice.

- Jer alkoholizam nije samo lični problem već sistemski - napominje Petar.

Oporavljen, a ne izliječen

Tokom razgovora, Petar naglašava da nije izliječen već oporavljen.

- Alkoholizam je hronična, progresivna bolest. Ako bih popio samo jednu čašu, mozak bi mi se resetovao. Kao da nikad nisam bio trijezan. Zato kažem da nisam izliječen već oporavljen - kaže on.

Danas, svoj život opisuje kao miran.

- Vozim biciklo, igram stoni tenis. Ne pratim portale, ne čitam vijesti. Ništa. Apstiniram od svega - rekao je Petar.

Svakodnevno ide na sastanke Anonimnih alkoholičara i pomaže novim članovima, dijeleći lično iskustvo.

- Ali ne obećavam nikom da sjutra neću popiti. Samo znam da danas neću. I tako već deset godina - zaključuje Petar.