Šćekić: I izvjesni Petrovići pomalo izdali Crnu Goru; Glendža: Princ Nikola danas bira da bude mitropolit Sava

Rasprava o izmjenama Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš, koju su u Skupštini pokrenuli poslanici Pokreta Evropa sad, ponovo je otvorila jedno od najosjetljivijih poglavlja crnogorske istorije – pitanje aneksije iz 1918. godine. Više od vijeka kasnije, prijedlog da se iz zakonskog teksta izbriše odrednica da je tadašnja aneksija bila nasilna izazvao je žustre reakcije u stručnoj i javnoj sferi, ali i razotkrio duboku simboličku podjelu između tumačenja prošlosti i političkih kalkulacija sadašnjosti.

Prijedlog poslanika PES-a podržao je i princ Nikola prihvativši tumačenje da čin aneksije zemlje po definiciji ne može biti nasilan. Time je, kako ocjenjuju istoričari, ne samo dao legitimitet revizionističkom čitanju jednog od najtragičnijih događaja crnogorske državnosti, već i doveo u pitanje simbolički odnos prema sopstvenim precima.

U sjenci ove polemike ostala je činjenica da će izmjenama Zakona princ Nikola dobiti dvorac svoga prađeda kralja Nikole na Kruševcu u Podgorici, ali i da se time odustaje od izgradnje kuće za potrebe dinastije na Cetinju, istorijskoj prijestonici Crne Gore. 

O širim posljedicima odluke o izmjeni zvanične karakterizacije aneksije kao nasilne, ali i istorijskom kontekstu u kojem se to dešavalo te odnosu kraljevih sinova o detronizaciji dinastije i potpunog lišavanja Crne Gore njene samosvojnosti u novoj državi, za Analitiku govore istoričari Milan Šćekić i Petar Glendža.

Uklanjanje termina „nasilna“ bilo bi opasno i loša simbolika

Naši sagovornici saglasni su u ocjeni da je period između dva svjetska rata, posebno onaj neposredno nakon formiranja prve Jugoslavije, dugo bio zapostavljen i da je laička javnost o njemu bila slabo informisana. 

Na primjer, govoreći o sinovima crnogorskog suverena, Šćekić napominje da se njima do sada niko nije studiozno i istraživački bavio.

- Istoričari o sinovima kralja Nikole uglavnom sude na osnovu svjedočenja savremenika, a koji prema njima nijesu uvijek bili pravedni i korektni. Budući da svjedočenja ne predstavljaju pouzdan istorijski izvor, prema ovoj vrsti izvora moraju se imati velike rezerve. Tim prije jer su ta svjedočenja nastala nakon 1918. godine, kada je o dinastiji Petrović Njegoš bilo i te kako poželjno pisati u negativnom kontekstu- ističe Šćekić.

Glendža je kao opasan opisao kompromis princa Nikole o uklanjanju termina nasilna sa poslanicima PES-a, Stojovićem i Pižuricom, sve i da je, kako kaže, uvjeren u njihove „najčistije i najiskrenije pobude“, jer kaže da je u pitanju - loša simbolika.

- Konkretno, mislim na sve one političko-ideološke konstrukcije nakon 1918. kojima se zamagljivao taj toliko traumatičan događaj decenijama, čak i u socijalizmu. Uz to, svakako i su se i minimizirale njegove posljedice, odnosno reakcije Crnogoraca, protivnika bezuslovnoga ujedinjenja. Kao dobru ilustracijunavodim činjenicu da su se u udžbenicima za istoriju, korišćenima u Crnoj Gori u periodu od 1945. pa do kraja 20. vijeka, taj period i posljedični mu događaji, predstavljali sa jednom i po rečenicom- napominje Glendža.

Za vrijeme rata od crnogorskih prinčeva gotovo da nije bilo koristi

Govoreći o držanju crnogorskih prinčeva tokom Prvog svjetskog rata, Šćekić podsjeća da njihov doprinos odbrani Crne Gore nije bio na nivou koji bi se očekivao.

- Ako izuzmemo najmlađeg sina kralja Nikole, princa Petra, koji je u Prvom svjetskom ratu komandovao Lovćenskim odredom i time dao doprinos zemlji koja se nalazila u ratu, njegova braća, Danilo i Mirko, bila su na bezbjednoj udaljenosti od fronta i praktično nijesu vidjeli neprijatelja- rekao je on.

Napominje da kada su počele ratne operacije između Crne Gore i Austrougarske, prijestolonasljednik Danilo nalazio se u Francuskoj i ako je, kaže, vjerovati svjedočenjima savremenika, vladarska porodica ga je nakon mnogo urgencija i napora jedva namorala da dođe u Crnu Goru. 

- Prijestolonasljednik je u Crnu Goru stigao 6. septembra 1914, dakle oko mjesec nakon ulaska Crne Gore u rat, a napuštio ju je u sred rata, avgusta 1915, da bi se navodno liječio. Bio je neambiciozan, nezainteresovan za politiku, povremeno se sukobljavao sa ocem, bio je u lošim odnosima sa mlađim bratom, princom Mirkom- naveo je Šćekić. 

Podsjeća da je nakon smrti kralja Nikole, 1921. godine abdicirao u korist svog sinovca Mihaila te da je, kako bi regulisao apanažu, 1927. priznao Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

- Za razliku od prijestolonasljednika Danila, princ Mirko je bio vrlo ambiciozan i vlastoljubiv. Jedan od savremenika, čini se s punim pravom, spočitava mu da je bio cinik. Iako izvjesni savremenici govore za njega da je u suštini bio dobar, sa ocem i bratom Danilom je bio u lošim odnosima, sklon je bio intrigama, agitovao je protiv vlade Janka Vukotića- naveo je Šćekić zaključivši kako „za vrijeme rata od njega praktično nije bilo nikakve koristi“. 

Ipak, kako dodaje, za razliku od oca i braće, 1916. godine nije napuštio Crnu Goru. 

- Umro je u Beču početkom marta 1918, ne dočekavši kraj rata- podsjeća naš sagovornik.

Što ako sjutra zasmeta i termin - aneksija

Glendža smatra da je podilaženje princa Nikole poslanicima Pokreta Evopa sad „truo“ kompromis i iz razloga što se na taj način nekorektno odnosi prema žrtvi onih koji su za odbranu Crne Gore položili živote.

- Takav njegov stav može se podvesti i pod nemar u odnosu na one koji su bez razmišljanja, sa oružjem stali uz njegovoga prađeda, da odbrane državnost Kraljevine Crne Gore, bez obzira na visoku cijenu, koje su bili svjesni. Takođe, kao uvredu ga mogu doživjeti njihovi potomci, baštinici vrijednosti svojih predaka, koji bi i sami donijeli iste odluke, bez obzira na sve- upozorava sagovornik Analitike.

Glendža ističe i kako princ Nikola nije smio tek tako da pristane na ovaj prijedlog jer, kako navodi, postoji mogućnost da se uz neku tehničku izmjenu, sljedeći put potraži i neki drugi termin umjesto „aneksija“, zarad postizanja novih kompromisa. 

-To sigurno nije nemoguće jer, složićemo se, prekrajanje istorije i nije neki preveliki problem za najveći dio vladajuće koalicije. Posebno za onaj koji baštini i slavi upravo politiku koja je izbrisala Crnu Goru 1918. i detronizovala Petroviće- upozorava on.

Neprihvatljivo da rezidencija bude bilo đe osim na Cetinju

Glendža ističe i kako ga je neprijatno iznenadila odluka princa Nikole da odustane od rezidencije na Cetinju zarad dvorca u Podgorici u kojem je rođen njegov otac princ Mihailo.

- Bez obzira što apsolutno razumijem porodičnu sentimentalnost i vezanost za dvorac na Kruševcu, smatram da je neprihvatljivo da rezidencija bude bilo đe osim na Cetinju. Spisak argumenata za to je podugačak i neosporan, i ovakva odluka se ne može pravdati ni sentimentalnošću, niti apsolutnim nerazumijevanjem onih koji za deceniju nijesu sproveli sve stavke Zakona donijetoga 2011. godine- podvlači Glandža.

Glendža ističe i kako princ Nikola nije smio tek tako da pristane na ovaj prijedlog jer, kako navodi, postoji mogućnost da se uz neku tehničku izmjenu, sljedeći put potraži i neki drugi termin umjesto „aneksija“, zarad postizanja novih kompromisa. 

- To sigurno nije nemoguće jer, složićemo se, prekrajanje istorije i nije neki preveliki problem za najveći dio vladajuće koalicije. Posebno za onaj koji baštini i slavi upravo politiku koja je izbrisala Crnu Goru 1918. i detronizovala Petroviće- upozorava on.

Neprihvatljivo da rezidencija bude bilo đe osim na Cetinju

Glendža ističe i kako ga je neprijatno iznenadila odluka princa Nikole da odustane od rezidencije na Cetinju zarad dvorca u Podgorici u kojem je rođen njegov otac princ Mihailo.

- Bez obzira što apsolutno razumijem porodičnu sentimentalnost i vezanost za dvorac na Kruševcu, smatram da je neprihvatljivo da rezidencija bude bilo đe osim na Cetinju. Spisak argumenata za to je podugačak i neosporan, i ovakva odluka se ne može pravdati ni sentimentalnošću, niti apsolutnim nerazumijevanjem onih koji za deceniju nijesu sproveli sve stavke Zakona donijetoga 2011. godine- podvlači Glandža.

Osvrnuvši se na činjenicu da princ Nikola nijednom nije reagovao povodom nasrtaja na crnogorsku državnost, kulturu i identitet koji su bili brojni u posljednjih nekoliko godina, Glendža kaže kako je siguran da ih je nemali broj Crnogoraca očekivao i da su opravdano razočarani zbog toga.

- Istina, iz nekih drugih prinčevnih izjava se da naslutiti da nije želio učestvovati u dnevnopolitičkima nadgornjavanjima i podjelama, no, bilo je situacija koje su značajno nadilazile svakodnevnu politiku. S toga i ne čudi aluzija na račun princa Nikole, da je devedestih svojim zalaganjem i angažmanom djelovao kao mitropolit Vasilije Petrović Njegoš, a da danas bira da bude mitropolit Sava- zaključio je Glendža.