Udar na svjetsku i hrvatsku baštinu: Skidanje Boke s liste UNESCO-a bilo bi žalosna pobjeda betonizacije

Inicijativa crnogorske vlade da se Kotor skine s Liste svjetske baštine UNESCO-a, premda naizgled bizarna, itekako je poučna za Hrvatsku. Razlike su doduše značajne: u usporedbi s crnogorskom obalom, sve devastacije na hrvatskoj obali izgledaju kao promišljeni urbanistički zahvati. Uostalom, ekskluzivni turistički resort kod njih je niknuo čak i na otočiću Mamuli – u staroj austrougarskoj tvrđavi, fašističkom zatvoru i mjestu sjećanja.

Što se dakle događa u Crnoj Gori? Ministar prostornog planiranja Slaven Radunović predložio je da građani Boke kotorske na referendumu odluče hoće li Kotor ostati na listi UNESCO-a. Učinio je to nakon što je UNESCO zatražio prestanak izgradnje na zaštićenom prostoru Kotora i u nekoliko područja u tom dijelu crnogorskog primorja gdje je uočena stihijska izgradnja i urbanistički kaos. UNESCO je zaključio da stvarna zaštita Kotora zapravo ne postoji, pa ga planira staviti na listu ugrožene baštine.

Logika ministra Radunovića ne iznenađuje. On smatra da UNESCO sprječava razvoj i investicije, a ne primjećuje devastaciju prostora do koje to dovodi, o ambijentalnoj devastaciji da i ne govorimo.

UNESCO jedini spas

Jer da primjećuje, niti bi Boka danas tako izgledala, niti bi divnu mletačku Budvu progutao galimatijas koji je izrastao iznad nje, niti bi se uopće razmatrao – kamoli bio izgledan – megalomanski plan gradnje svojevrsnog "Ulcinja na vodi" mimo nadležnosti lokalne vlasti.

Prošlog vikenda bio sam u Kotoru koji je, svemu unatoč, i dalje prelijep. Taj gradić izgradila je i definirala Venecija i tamo sam se osjećao skoro kao da sam u svojoj Korčuli. Iz razgovora s ljudima s nevladine i stručne scene jasno mi je da oni jedino u UNESCO-u vide autoritet koji može zaštititi Kotor od daljnje devastacije. Shvaćaju to i općinske vlasti. Načelnik Vladimir Jokić otklonio je ministrovu ideju o referendumu i nazvao ga talibanom.

Primjer Kotora upozorenje je na mnogo načina. Dovoljno je krenuti od Splita, gdje su konzervatori prije nekoliko godina skinuli Bačvice iz Zone B zaštite UNESCO-a, nakon čega je svaka zelena površina u kvartu pretvorena ili u hotel ili u stambenu zonu, a ambijent Bačvica trajno devastiran.

Lekcija za Hrvatsku

Bizarno, zaštita je nakon toga vraćena, ali sad više ničemu ne služi. Splitska aktivistička i stručna javnost uspjela je doduše spriječiti pretvaranje Katalinića briga i Ljetnog kina Bačvice u građevinsku zonu. S obzirom na okolnosti, i to je uspjeh, iako su Bačvice generalno upropaštene.

Opet u Splitu, referendum se zaziva i oko ideje rušenja Poljuda, koja se sad pokušava progurati. Istina je da bi češći lokalni referendumi podigli razinu demokratske svijesti i sudjelovanja u političkim procesima. Ali je i perfidno i besmisleno da se referendumom odlučuje o tretmanu nacionalne ili svjetske baštine.

Slučaj Kotora trebao bi stoga zanimati hrvatsku javnost, ponajprije jer je riječ o svjetskoj baštini. Pritom je umnogome riječ o hrvatskoj tradiciji. Ne manje bitno, sve se odvija u neposrednom susjedstvu, a na tako malom prostoru poput istočne obale Jadrana gotovo je nemoguće izbjeći širenje negativnih praksi preko granice. Uostalom, spomenuti odnos prema baštini UNESCO-a u Splitu, kao i onaj u Trogiru o kojem je pisao profesor Ivo Babić, više su nego dovoljno upozorenje da je od početka devastacije do njezine legalizacije samo mali korak.