Kako su penzioneri, sadašnji i budući, brutalno prevareni

Piše: Vukica JELIĆ

Građani Crne Gore imaju tu nesreću da su dobili vlast koja upravlja državnim resursima tako što - kontinuirano vara svoje građane. Koliko su postali obijesni, predstavnici vlasti svakodnevno daju nova, sve luđa, obećanja. A sve to na štetu svih građana Crne Gore.

OBEĆANJA, OBEĆANJA...

Samo nekoliko primjera pokazuju bestijalno ismijavanje građana i našeg mentalnog zdravlja. No, izgleda da magija više ne djeluje, previše je očiglednih dokaza o prevarama, pa je narod počeo da otvara oči. 

Najnovija telenovela zvana ,,Velje brdo“ nije proizvela očekivani efekat, vlast je skoro zatečena: ne samo što građani nisu progutali, već je priča postala predmet ismijavanja. 

Procijenjeni BDP za naredne tri godine ne predviđa značajniji rast i nema pokrića za ovako krupne izmjene, nema naznaka rasta produktivnosti, što će reći - prihodi mogu rasti uglavnom usljed inflacije dok se investicije smanjuju a povećava spoljnotrgovinski deficit. Planiranih mjera za suzbijanje inflacije nema, a mjera koja je na snazi, svi vidimo, nema nikakvih efekata

A tako je moralo biti, jer je opsjena bilo suviše u suviše kratkom periodu: od bajki iz Sen Tropea, pa onda fantazije o koridorima, autoputevima i brzim cestama, pa i ranijih obećanja kako će trajno riješiti inflaciju uvođenjem robnih rezervi, ono kada je premijer obećao i „kućnu dostavu namirnica, kako građani ne bi išli pješke po vrućini“... I tako redom, povećanje zarada bez pokrića, obećanja o radnom vremenu, investicije iz Japana, milijarde, kriptovalute i ostale nebuloze... 

Ali ništa tako drsko i bezočno nije plasirano građanima kao priča o penzijama i penzijskom fondu. 

KOŠMARNO BUĐENJE

Penzijske reforme su najsloženije i najkompleksnije državne odluke; sve razvijene zemlje i odgovorne vlade sa ogromnom pažnjom i stručnom i ekspertskom analizom uređuju ovu oblast, uz punu participaciju svih društvenih činilaca vodeći računa da se postigne društveni dogovor. Čak se predlažu i referendumi kao model najšireg izjašnjavanja građana u situacijama kada se rade krupne izmjene koje utiču na život najšireg broja građana.

Međutim, ta pravila ne važe za crnogorske vlastodršce. Navikli da varaju, mijenjaju ovu oblast bez potrebnih analiza, bez tačnih proračuna, bez jasnih objašnjenja, bez javnih, stručnih rasprava, bez neophodnog društvenog dogovora. 

A građani ne znaju kako će se ove promjene odraziti na život sadašnjih a kako na život budućih penzionera. Ili, naslućuju, pa strijepe i pitaju se: što ako je i ovo prevara; koliko ćemo se kajati što smo to dozvolili i koliko će nas ove odluke koštati? 

Zdrava logika i argumenti ne daju prostor za optimizam.

REFORMA I INFLACIJA

Nevjerovatno je da se reforma sprovodi u uslovima razarajuće inflacije, pogotovu visokih cijena osnovnih prehrambenih proizvoda i usluga koje su neophodne za život porodice.

Sluđeni, slušamo politikanska objašnjenja nadležnih, dok prevarna priča oko famozne formule za obračun penzija dostiže nevjerovatne domete. Nadležnima ne pada na pamet da naprave jasne modele obračuna makar tridesetak različitih primjera i daju precizne iznose očekivanih penzija sa jasnom razlikom sa i bez predviđenih izmjena. I da sve to objave, kako bi građani znali što ih čeka i i da li žele da pristanu na to. 

Budući penzioneri treba da znaju: njihove državne penzije će biti socijala i formalno i suštinski! Smanjenjem doprinosa na zarade, Fond PIO prestaje da bude penzijski i postaje neka vrsta socijalnog fonda. Izdvajanjem minimalnih doprinosa za penzijski fond, država značajno smanjuje iznos obaveza za isplatu penzija. Minimalni iznos koji će uplaćivati građani, obavezuje državu da u budućnosti isplaćuje minimalne penzije koje će u stvari biti neka vrsta socijalne naknade.

Jasna je je ta logika ćutanja i nerazjašnjavanja: u mutnom se najlakše lovi. Kako će se izmjena odraziti na budžet - to je tek neviđena nepoznanica. Ove godine nam fali „samo“ 180, a sledeće godine nedostajaće 400 miliona eura.

Sadašnji penzioneri, makar njih 75.000, primaće penziju od 450 eura, i ona će biti zamrznuta dvije godine. Možemo samo da zamislimo, koliko će, za ovaj iznos, penzioneri moći da kupe 1. januara 2027.

Odmah da otklonimo nejasnoće – malo što. 

Ovi penzioneri će živjeti ispod granice siromaštva. Ako ne vjerujete, pogledajte planirana povećanja zarada, jer trka sa inflacijom je ključni posao ove vlasti. Početkom naredne godine prosječna zarada će već iznositi 1.000 eura i neminovno će, zbog inflacije, nastaviti da raste. Dok će, naravno, realna vrijednost tih zarada - padati. 

PRAVLJENJE SOCIJALNIH SLUČAJEVA 

A vrijednost minimalne penzije će biti na nivou neophodne socijalne pomoći.

Ostali penzioneri će imati veoma mala usklađivanja, jer prosječna inflacija, koja služi kao minimalni korektiv (čuveni treći dio formule) je manja od inflacije osnovnih proizvoda i usluga koje troše ovi građani. Ako se tome doda i efekat razlike u načinu obračuna prosječne bruto zarade na državnom nivou i obračuna lične bruto zarade, kao i uticaj doprinosa od 5 odsto -  koji se poklanja poslodavcima - jasno je koliko će vrijednost penzija biti deplasirana. Dakle, i pored usklađivanja, i realna i nominalna vrijednost penzija će konstantno padati.

Budući penzioneri treba da znaju: njihove državne penzije će biti socijala i formalno i suštinski!  

Zašto? Smanjenjem doprinosa na zarade, Fond PIO prestaje da bude penzijski i postaje neka vrsta socijalnog fonda. Izdvajanjem minimalnih doprinosa za penzijski fond, država značajno smanjuje iznos obaveza za isplatu penzija. Minimalni iznos koji će uplaćivati građani, obavezuje državu da u budućnosti isplaćuje minimalne penzije koje će u stvari biti neka vrsta socijalne naknade. 

Prosto, građani, poručuje nam naša vlast: ,,Malo ste izdvajali od plate, pa će vam i penzije biti minimalne“. 

A znamo kako funkcionišu socijalni fondovi. Onoliko para koliko budzet može da izdvoji podijeliće se penzionerima, sa veoma malim rasponom u iznosima i o tome će se godišnje odlučivati prilikom formiranja budžeta. Dakle Fond PIO, postaje potrošačka jedinica kao i svaka druga, biće to, kako su već rekli „protočni bojler“.

KORACI KA PROPASTI

Uostalom, Evropa sad 1 je bila prvi korak za ostvarenje ovog cilja, još tada se vidjelo da je Fond PIO ključna meta, samo smo još bili u bunilu od obećanja, pa nijesmo htjeli da se suočimo sa istinom. 

Naravno, nije tačno da je u pitanju ista promjena. Fond zdravstva nije isto što i Fond PIO, postoji suštinska razlika a to je očekivana povratna dobit od države. Zdravstvene usluge su za sve iste, a penzije zavise od visine uplaćenih sredstava.

I sada je više nego jasno da ćemo brzo upoznati brokere (čekaju iza zavjese) koji će nam preporučivati privatne penzijske fondove. I to ne bi bilo sporno, da su građani pravovremeno obaviješteni i da su pristali na ove izmjene. 

Jasna je je ta logika ćutanja i nerazjašnjavanja: u mutnom se najlakše lovi. Kako će se izmjena odraziti na budžet - to je tek neviđena nepoznanica. Ove godine nam fali „samo“ 180, a sledeće godine nedostajaće 400 miliona eura.

Ključni uslov za ove promjene je da građani dobiju adekvatno obeštećenje u vidu pristojno povećanih neto zarada kako bi mogli da izdvajaju novac za starost. Takođe, za ovu priču je neophodan stabilan ekonomski ambijent, bez značajnije inflacije, sa kvalitetnim privrednim rastom, rastom realnih i održivih radnih mjesta kao i sa efikasnom i smanjenom administracijom. Kako ništa od ovoga nemamo, samo mali broj građana moći će da misli na starost i izdvaja neophodna sredstva, najviše 10 do 15 odsto. 

Ostali građani jedva sastavljaju kraj sa krajem. Pri ovolikoj inflaciji, cijela plata im ide na hranu, stanovanje i osnovne potrebe. Starost će se činiti jako daleko a izdvajanje za ove namjene luksuz. Polako se pretvaramo u zemlju siromašnih i onih još siromašnijih.

GRČKI SCENARIO 

Ovih dana su usvojena značajna finansijska dokumenta, pa čitajući što tamo piše - još više strahujemo.

Procijenjeni BDP za naredne tri godine ne predviđa značajniji rast i nema pokrića za ovako krupne izmjene, nema naznaka rasta produktivnosti, što će reći - prihodi mogu rasti uglavnom usljed inflacije dok se investicije smanjuju a povećava spoljnotrgovinski deficit. 

Planiranih mjera za suzbijanje inflacije nema, a mjera koja je na snazi, svi vidimo, nema nikakvih efekata. Cijene izdvojenih proizvoda smanjene su nekoliko centi, dok ostale nesmetano divljaju. Sve do novih nabavki koje će podići sve cijene bez razlike, što pokazuje nepostojanje namjere da se država uhvati u koštac sa ključnim problemom. Umjesto toga, vatra se gasi benzinom. Uvećani naplaćeni prihodi (uzeti od građana kroz inflatorni porez) se ne troše za smanjenje raznih deficita već se konstantno izmišljaju novi rashodi koji su u funkciji održanja vlasti. 

I ono što posebno plaši je planirano zaduženje - u naredne tri godine više od tri milijarde.

Da li je zaista bilo nužno da na prevaran način u nevrijeme, bez širokog konsenzusa mijenjamo ovako važne ekonomske parametre? Kome se žuri i zašto? Zašto se naduvava balon koji će po prirodi stvari morati da pukne, samo je pitanje vremena.

A onda ćemo se svi sjetiti Grčke!