Ovo je zemlja čuda; Rabrenović: Imati najbolju vodu, a piti tuđu, duplo skuplju - crnogorski paradoks

Šokantno je da Crna Gora godišnje uveze flaširanu vodu u vrijednosti od oko 14 miliona eura, iako posjeduje izvore među najkvalitetnijima u Evropi. Crna Gora je zemlja čudesnog bogatstva kada je riječ o kvalitetnoj pitkoj vodi. Njeni izvori spadaju među najkvalitetnije u Evropi, smješteni u gotovo netaknutoj prirodi, što je prava rijetkost u savremenoj ekološkoj državi. Ipak, kada prođete radnjama, benzinskim pumpama i trgovinskim lancima širom zemlje, posebno na primorju i u turističkim centrima, domaću vodu gotovo da ne vidite.

Ona je često potisnuta, gurnuta negdje u pozadinu, dok police preplavljuju uvozne marke – ima ih mnogo, i dominiraju svakim kutkom prodavnice. Zašto je to tako? Zašto, uprkos obilju izvora i prirodnom daru, Crna Gora papreno plaća da građani piju vodu iz uvoza?

Ovo pitanje otvara dublji paradoks crnogorske privrede: imamo resurs, ali ne i sistem da ga pretvorimo u vrijednost.

Crnogorska privreda, iako bogata prirodnim resursima, često se suočava s apsurdima koji najbolje oslikavaju njen specifičan model funkcionisanja. Jedan od najočitijih primjera je sektor flaširane vode – prirodni resurs koji se, paradoksalno, pretvara u uvoznu stavku. Dr Jovan Rabrenović, sa Instituta ekonomskih nauka, za Portal ETV veoma precizno ukazuje na problem.

- Sva apsurdnost crnogorske privrede, posebno one malobrojne proizvodne, može se sabrati i sublimirati u primjeru crnogorskih voda, paradoksu koji najtačnije opisuje onu našu specijalnost: imati, a biti siromašan. Vode imamo toliko da bismo, po logici stvari, mogli izvoziti i vodu i pamet o vodi. Ali logika je kod nas, izgleda, luksuzna roba - naveo je Rabrenović.

Dar prirode ili prokletstvo

Da li je to što imamo izvore na svakom koraku dar prirode ili prokletstvo moderne liberalne ekonomije, teško je presjeći.

- Mada, kad se toj jednačini doda domaći preduzetnički mentalitet, odgovor se nekako sam ponudi: dar prirode brzo se pretvori u prokletstvo upravljanja. Jer kod nas je moguće da voda izvire u bezbroj izvora, a da se na kraju umjesto nje na policama nađe tuđa voda koja se puni u tuđe boce, pa nam takva dolazi preko granice sa etiketom, marketingom i cijenom koja sugeriše da je u nju dodato još nešto recimo strategija, organizacija i malo državnog reda - podvukao je sagovornik Portala ETV.

Sistem i poslovni model crnogorske vode

Ekonomista naglašava sistemski karakter problema.

- Imati toliku vodu, a uvoziti je i biti u deficitu, nije samo paradoks. To je već posebna skoro crnogorska olimpijska disciplina. To je Sistem. Skoro pa poslovni model: priroda radi besplatno, a mi plaćamo da nam građani piju tuđu vodu i da je plaćaju skuplje nego domaću. I još se čudimo što na policama prvo vidimo strane brendove, naravno da ih vidimo, jer oni su se, za razliku od nas, sjetili da voda ne postaje proizvod sama od sebe. Potrebni su ljudi, investicije, logistika, ugovori, plasman, kontinuitet… A mi smo, izgleda, specijalizovani za najteži dio: da imamo resurs, a da se ponašamo kao da je tuđi - jasan je on.

On dodatno pojašnjava komercijalnu logiku tržišta.

- Zato na rafovima marketa vidimo uvozne vode, jer isticanje robe na police prati planogram i komercijalni uslovi: listing, rabati, promocije, promet, logistika, promotivnih budžeta i centralizovane nabavke, ili neki posebni dogovori - naveo je Rabrenović.

Apsurd do krajnjih razmjera

Prema njegovim riječima, apsurd dolazi do krajnjih razmjera.

- I onda ostaje ono najironičnije: u zemlji u kojoj se priča o "neprocjenjivom bogatstvu" izvora, mi uspijevamo da od tog bogatstva napravimo račun koji ima minus na našoj strani tog konta. Ne samo paradoks, nego i lekcija kako se od prednosti napravi problem, i kako se od dara prirode napravi uvozna stavka. Linija između "imamo" i "nemamo" kod nas očigledno ide tačno preko sposobnosti da od resursa napravimo vrijednost od potencijala gubitak - podvukao je sagovornik Portala ETV.

Crna Gora godišnje uvozi flaširanu vodu u vrijednosti od oko 14 miliona eura, dok sopstvene fabrike iskorišćavaju manje od 10 odsto instaliranog kapaciteta. Država koja je po Yale-ovom indeksu rangirana vrlo visoko po kvalitetu vode za piće, istovremeno zadovoljava preko 60 odsto tražnje za flaširanom vodom uvozom iz regiona. Pri tome, Srbija je dominantan dobavljač sa oko 89 odsto vrijednosti uvoza u 2023.

Strukturni uzroci slabosti domaće proizvodnje

U periodu 2019–2023. godine na uvoz vode potrošeno je preko 50 miliona eura. Istovremeno, sedam domaćih fabrika sa ukupnim kapacitetom od oko 350 miliona litara godišnje proizvede tek 30–33 miliona litara.

- Strukturni uzroci su višestruki: CEFTA sporazum koji eliminiše carine, vertikalna integracija regionalnih kompanija koje kontrolišu i proizvodnju i maloprodaju, te nedostatak zajedničke strategije domaćih proizvođača. Logistički troškovi, slab marketing, nedostatak jedinstvene strategije, nezainteresovanost državnih struktura – sve su to ozbiljni razlozi slabog položaja domaćih proizvođača - dodao je on.

Crna Gora industrijski flašira vodu od 2006. godine. U rekordnoj 2021. proizvedeno je 32,9 miliona litara, što je samo 9,4 odsto instaliranog kapaciteta. Ukupna investicija u sedam fabrika iznosi preko 20 miliona eura, pretežno na sjeveru zemlje.

- Water Group je ubjedljivi lider sa prihodom od 6,69 miliona eura i 79 zaposlenih. Aqua Bianca je ostvarila prihod od 2,52 miliona eura sa 26 zaposlenih. Eko-Per (brend Diva) je otvorio modernu fabriku u Šavniku sa Krones tehnologijom kapaciteta 12.000 flaša na sat i jedini je značajniji izvoznik. Ukupno, šest najvećih proizvođača u 2023. imali su prihode od oko 12,5 miliona eura i neto dobit od 925 hiljada eura uz 143 zaposlena - naveo je Rabrenović.

Koncentracija maloprodaje i dominacija uvoznih brendova

Trenutno postoji 19 ugovora o koncesiji, od kojih 14 za flaširanje. Plan za 2025. predviđa dva nova projekta, uključujući fabriku u Danilovgradu i dodatni projekat za Pivaru Trebjesa.

Maloprodaja je visoko koncentrisana. Pet najvećih lanaca (Voli, IDEA CG, HDL, Domaća Trgovina/Aroma i Megapromet) u 2024. ostvarilo je kombinovani prihod od preko 1,1 milijarde eura. Dominaciju uvoznih voda omogućava vertikalna integracija: Fortenova Group iz Hrvatske posjeduje lanac IDEA CG i proizvođača vode Jamnica, dok Knjaz Miloš (vlasništvo Mattoni 1873, Češka) ima distributersku mrežu za Srbiju i Crnu Goru.

Regionalni igrači nude kompletne asortimane voda, sokova, gaziranih i energetskih pića, dok crnogorski proizvođači nude samo vodu. Trgovci optimizuju police prema prometu, asortimanu i uslovima nabavke. Uvozne vode često zauzimaju rashladne vitrine, dok domaće stoje na policama na sobnoj temperaturi.

Cijene domaćih voda su konkurentne ili niže od uvoznih. Suza 1,5L košta 0,59 eura, Rada 0,55 eura, dok Jana košta 0,95 eura. Teza da strano dominira zbog cijene ne stoji – problem je distribucija, dostupnost i pozicioniranje, a ne cijena.

Regulatorni okvir i inspekcijski kapacitet

Carinska stopa za flaširanu vodu iz CEFTA zemalja je 0 odsto od 2010. Isto važi i za uvoz iz EU.

Za treće zemlje postoje carine, prosječna MFN stopa iznosi 19 odsto. CEFTA član 22 teoretski dozvoljava anti-damping mjere, ali Zajednička deklaracija ih blokira dok se ne usvoji detaljna domaća regulativa usklađena s WTO pravilima. Crna Gora to još nije uradila. Čak i kada bi bila primjenjiva, WTO Anti-Dumping Agreement zahtijeva dokazivanje dampinga, materijalne štete i uzročne veze.

- Kapacitet nadzora je važan faktor. Uprava za bezbjednost hrane raspolaže sa izuzetno malim brojem inspektora, što je nedovoljno za ravnopravan nadzor domaćih i uvoznih proizvoda, naročito uz 2,6 miliona turista godišnje - kazao je Rabrenović.

U julu 2025. tri domaća proizvođača podnijela su zajedničku krivičnu prijavu protiv uvoznika brendova Zora i Biser iz Srbije zbog kršenja propisa o etiketi.

Uticaj turizma i sezonska potražnja

Turizam stvara ogromnu sezonsku potražnju za flaširanom vodom na primorju, dok su sve domaće fabrike locirane na sjeveru. Regionalni uvoznici sa razvijenom logistikom lakše zadovoljavaju potražnju. Konkretna studija o uticaju turizma na potrošnju flaširane vode ne postoji.

U Crnoj Gori PDV na flaširanu vodu iznosi 21 odsto, dok vodovodska voda plaća sedam odsto. Koncesione naknade za flaširanu vodu nisu javno objavljene. Ukupna zaposlenost u sektoru procjenjuje se na 150–250 radnika, a doprinos BDP-u je zanemariv.

- Paradoks crnogorske vode nije rezultat jednog krivca, već sistemskog raskoraka. Država nije formirala zakonodavstvo za trgovinsko-zaštitne mjere po CEFTA članu 22, inspekcijski kapacitet je kritično nizak, a koncesioni model ne stimuliše dovoljno proizvodnju. Trgovci donose komercijalne odluke o rafovima prema prometu, uslovima nabavke i kompletnosti asortimana, čime favorizuju regionalne igrače koji nude kompletan portfolio proizvoda - precizirao je sagovornik Portala ETV.

Ključni pravci za unapređenje sektora

Proizvođači se nisu udružili, a Uprava za vode još 2020. preporučila je objedinjavanje ponude i kreiranje crnogorskog brenda prepoznatljivog i na inostranom tržištu. Do danas se to nije realizovalo. Rabrenović navodi tri ključna pravca za unapređenje:

1. Anti-damping postupak je formalno moguć, ali zahtijeva domaću proceduru i visok standard dokazivanja.

2. Necarinske mjere (stroži inspekcijski nadzor deklarisanja, standarda i etiketiranja) predstavljaju legitimno i WTO-kompatibilno rješenje.

3. Sa kapacitetom od 350 miliona litara i proizvodnjom od jedva 33 miliona, prostor za rast je ogroman. Ključ je u koordinisanom adresiranju distribucije na primorju tokom turističke sezone, zajedničkom brendiranju i jačanju HoReCa kanala. Prodaja domaće flaširane vode tokom ljetnje sezone donijela bi povećanje prodaje od više stotina procenata i veći tržišni udio domaćih fabrika. - Iskustva svih ozbiljnih država govore da se u njihovim državama prioritetno prodaju njihovi proizvodi, svuda osim u Crnoj Gori - zaključio je Rabrenović.