Crna Gora je prelijepa država – šteta što je naseljena

Ima tu neke lude simbolike da aktuelna crnogorska vlast padne baš na kolektoru. Možete vjerovati u sudbinu, možete biti zagovornici da se sve na ovom svijetu dešava sasvim slučajno i bez nekog reda i pravila, ali nikako ne možete biti ravnodušni prema situaciji da će pored svih razlika u stavovima, svađa I sukoba, netrpeljivosti, zaklinjanja nad svetinjama da neće nikada jedni sa drugima – najvjerovatnije pasti na sanitanom otpadu i fekalnim vodama.

Već se duže vrijeme među konstituentima, kako lokalne tako i državne, vlasti lome koplja oko toga đe će, da li će, i hoće li se kolektor graditi na teritoriji zetskog Botuna. Jedni su u svojim predizbornim nastupima čvrsto obećali svojim biračima da će se kolektor graditi u Botunu, dok su drugi još čvršće, Ostoga im, obećali da neće. To je ono šta su kazali lakovjernim glasačima, no izgleda da je tikva pukla kada su se našli pred evropskim zvaničnicima, nimalo naivnima, i zajednički obećali da hoće.

Dakle, jedni su lagali, ili birače ili evropske izaslanike, dok su ovi drugi lagali samo koalicione pratnere prije nego li su im ovi prvi dali podršku za formiranje vlasti.

U ovoj situaciji samo je laž konstanta, sve ostalo su nijanse sive. Jer kako ono bješe – laž je nacionalni interes.

I sve bi bilo ok, makar još neko vrijeme, da PES-ovci nisu javno progovorili o tome kako su svi dali čvrsta obećanja Evropskoj uniji da će ovaj ekološki problem, koji blokira jedno od najizazovnijih poglavlja o životnoj sredini, biti riješen. Evropi je, izgleda, napokon dosta praznih deklarativnih zalaganja za EU vrijednosti i standarde pa sada hoće i konkretne poteze. Ni oni im više ništa ne vjeruju na riječ.

Vlada Milojka Spajića je pokušala da sve ovo provuče na mala vrata, tako što je izmjene planske dokumentacije izglasala na jednoj od mnogih telefonskih sjednica. Sjetimo se se da je jedno od sijaset neispunjenih obećanja aktualnog premijera bilo i da će sve sjednice najvećeg organa izvršne vlasti biti javne i trasnparentane, na način što će se sve direktno prenositi. Od svega toga dobili smo online lajkove ministara na predloge zakona, izmjene planova i mnoga druga izjašnjenja iz njihovog domena. 

Zli jezici govore da su vladina zasjedanja rađena na ovaj način jer u sali za sastanke prosto nema dovoljno stolica da svi ministri, potpredsjenici, Prvi potpredsjednik i premijer sjednu. Drugi, pak, kažu da je razlog u tome što je ovako mnogo sigurnije jer među ministrima vlada tolika ljubav i međusobno uvažavanje da je pametnije da se ne srijeću i gledaju u oči.

Bilo kako bilo, strateški urbanistički plan je usvojen, prvi put u istoriji parlamentarnih demokratija bez dana javne rasprave, bez konsultovanja struke, krijući, pod okriljem internetske tmine.

I, dok su jedni lajkovali i bez trunke lične i profesionalne odgovornosti sve spakovali preko noći, dvojica, koji nisu članovi vlade, našli su se u čudu.

Jedan je gradonačelnik Podgorice Saša Mujović, a drugi predsjednik DNP-a, Zećanin Milan Knežević. 

Prvi je mislio da će mandat u fotelji prvog administrativca grada proći sa nekoliko plastičnih čunjeva na bulevarima, desetak metara prekopane ulice Vojislavljevića, par crkava, jednom srušenom džamijom, jednom pravoslavnom gimnazijom, uz par stambenih zgrada ako ga Zabjelčani ne provale (a jesu) - i bez nekih većih trzavica i kapitalnih investicija. 

Umjesto toga, po njega sasvim neočekivano, funkcija je počela da traži i odgovornost. Iako je istu pokušao u ovom slučaju, nevješto, prebaciti na Agenciju za životnu sredinu, po starom oprobanom sistemu – muko moja pređi na drugoga, ili ne bi se ja tu nešto miješao – nije prošlo. 

Dosjetili se koalicioni partneri da to tako neće moći pa ga ucjenili jedinim do čega mu je stalo, a nije dobrobit građna Podgorice - foteljom. Optužbe su otišle čak do nivoa ličnih uvreda, prijetnji tužbama, i onim šta im je najmilije u vokabularu kada ne znaju šta bi drugo moglo – optužbama za organizovani kriminal. Još da je tu Milo kao nekada - sreći ne bilo kraja. Ovako moraju jedni na druge.

I, dok su se, sudeći po otpužbama Milana Kneževića, podgoričke fekalije kriminalno udružile u zločinački čin protiv njega i njegovih istomišljenika, on lično, poput Mujovića, takođe prvi put, osjeća teret sudjelovanja u vlasti. Vrijeme lagodnog poslaničkog djelovanja u državnoj Skupštini je izgleda daleko iza njega. 

Bilo je sasvim lijepo izigravati žrtvu režima, pajaca koji baci po koju pošalicu, skepa neku pjesmu-rugalicu, i voditi politički život bez ikakve odgovornosti za bilo šta. Sada više neće moći tako. Neće moći svojim Zećanima pričati jednu, koalicionim partnerima drugu, EU treću, a Vučiću neku sasvim desetu priču. Došlo je vrijeme da se pokaže nešto i na djelu. 

Hoće li, ostaje da vidimo. Ako je suditi po njegovim dosadašnjim obećanjima, praznim prijetnjama, zaklinjanjima u svetinje i druga čudesa - neće. Što bi narod rekao - nisi nas Milane na to navikao. Jedino što se za njega čini kao idelano rješenje jeste da - poput nedavnog predloga da Vučićevoj ingeniznoj državičkoj veličini pokloni aerodrome i prugu - pokloni i kolektor. Od koga mu je - dobro mu. A i nekako bi mu i pristajalo.

Prođe avgust, prođe i ljeto, prođe i sezona ako je i počinjala, i sada nam dolazi jesen. Neka nova politička jesen. Godine su nam počinjale januarom pa trajale decenije, osvježilo nas je u avgustu pa spalilo sve što smo generacijama stvarili, pa je možda došlo vijeme i za jesen.

…I opet neka pisma duga,
očajna pisma bez adrese,
a nigdje drage, nigdje druga,
samo ta jesen, opet jesen…

i opet sam si, Nikoliću - Vito

Dodaću, da ne zamjeri nikšićki boem tuge i sjete - i opet sama si moja Crna Goro!