Crnogorska crkva ima legitimitet za autokefalnost? Trezveno istorijski, pastirski i sinodalno ispitati

Християнство”, pravoslavni bogoslovski portal iz Bugarske (hristianstvo.bg), objavljuje članak „Еклисиологията на изгорената земя” („Eklisiologija spaljene zemlje”) u kojem se analizira saopštenje press-biroa Vanjske obavještajne službe (SVR) Ruske Federacije od 12. januara.

„Antena M”, iz svih relevantnih izvora, nastavlja da izvještava o novome ciklusu potresa u Svetoj Pravoslavnoj Crkvi – raskola kakav nije viđen u hiljadu godina.

Slijedi u prijevodu na crnogorski jezik kompletan pomenuti članak „Еклисиологията на изгорената земя” s portala „Християнство” u kojem se, između ostaloga, prepoznaje i pravo na istorijski, pastirski i sinodalni pristup zaliječenju decenijama dugog crkvenooga pitanja u Crnoj Gori…

 „Черногорският въпрос предшества настоящите спорове с десетилетия и остава канонично сложен и нерешен – точно затова не може да бъде разрешен чрез донос от агенция за държавна сигурност. Въпросът дали Черногорската църква има легитимни претенции за автокефалия изисква трезво историческо, пастирско и синодално изследване”

* * *

Neutralnost pomjesnih crkava se u Moskvi smatra izdajom. Paradoksalna izjava SVR o Vaseljenskoj patrijaršiji nije bogoslovska intervencija. To nije čak ni pokušaj ozbiljne crkvene polemike. SVR je državna špijunska služba koja sastavlja eshatološke denuncijacije – samo to bi trebalo da je diskvalifikuje u glavama svakoga ko ima čak i rudimentarno razumijevanje kako je Pravoslavna crkva istorijski upravljana.

SVR, dakle, nema kompetenciju u kanonskome pravu; nema status u eklisiologiji; niti ovlašćenje da se bavi crkvenim raskolima. Kada naziva Vaseljenskog Patrijarha „Antihristom u mantiji”, ona ne brani pravoslavlje; ona koristi vjerski jezik kao instrument državne vlasti. Ovaj manevar ima dugu istoriju primjene u Rusiji; i nikada se nije dobro odrazio ni na Crkvu ni na državu.

U pravoslavnoj eklisiologiji, raskol se definiše prekidom zajedništva (liturgijskoh opštenja), a ne protestom, odbijanjem priznanja ili jurisdikcijskim neslaganjem. Zajedništvo prekidaju i obnavljaju sinodi i sabori, a ne press-biro. Carigrad ostaje u priznatom zajedništvu sa mnoštvom autokefalnih pravoslavnih crkava širom svijeta.

Kakvi god sporovi da postoje oko obima prerogativa Vaseljenskoga Patrijarha, to su sporovi koje treba riješavati sinodalno, a ne kroz obavještajne službe. Po bilo kojoj dosljednoj kanonskoj mjeri, optužba SVR ne stoji. Ako bi sâmo neslaganje predstavljalo raskol, onda bi Moskva – sa istorijom paralelnih ruskih jurisdikcija i jednostranoga širenja – osuđivala sâmu sebe po sopstvenim standardima.

Baltičke države (Estonija, Letonija, Litvanija) kanonski nijesu produžetak ruske državnosti. Crkveno prisustvo Moskve tamo je ostatak imperije i SSSR vlasti, a ne neotuđivo pravo zasnovano na kanonima. Intervencija Carigrada proizilazi iz zahtijeva lokalnih pravoslavnih zajednica koje traže pastirsku brigu van kontrole Moskve – na osnovu savjesti i pristanka. Osporiti ovo znači usvojiti pretpostavku o vječnom vlasništvu Rusije nad ovim državama. Međutim, ova pretpostavka je političke, a ne crkvene prirode.

Pozivanje u SVR saopštenju na britanske obavještajne službe nije dokaz: to je zamjena za nepredočavanje dokaza. Nijesu predstavljeni dokumenti, nijesu navedene komunikacije, nijesu imenovani svjedoci. Obavještajne agencije se uključuju da rastvore nezgodne crkvene realnosti u poznatu priču o stranoj subverziji. Kada teologija ponestane, teorijom zavjere se interveniše radi popune praznine. Ali to nije uvid u realnost; to je institucionalna paranoja.

Srpska crkva (Сръбската църква) nije ni toliko krhka ni toliko pasivna. Prikazati je kao bespomoćnu žrtvu carigradske agresije je manipulativno i lažno.

Crnogorsko pitanje prethodi aktuelnim sporovima decenijama i ostaje kanonski složeno i neriješeno – upravo zato se ne može riješiti denuncijacijom od strane agencije državne bezbjednosti.

Pitanje da li Crnogorska crkva (Черногорската църква) ima legitimne pretenzije za autokefalnost zahtijeva trezveno istorijsko, pastirsko i sinodalno istraživanje.

Presude koje su izrekle obavještajne službe nijesu eklisiologija; to je zastrašivanje prikriveno kao revnost. Crkvena tradicija insistira na trezvenosti, uzdržanosti i strahu Božjem u riječima koje se koriste. Jezik „Antihrista” i „lažnog proroka” nije samo uvrjedljiv – on je nepravoslavan.

Sveti Oci nijesu iznosili apokaliptične optužbe protiv rivalskih episkopa zbog jurisdikcijskih sporova. Takav jezik pripada sektaškom pamfletizmu, a ne životu Crkve. Činjenica da ga je koristila državna obavještajna služba čini ga još grotesknijim. Kada državna institucija, SVR, itira Beśedu na gori [Sveto pismo] to nije proročanstvo; to je farsa.

Podjela u Ukrajini nije nastala u vakuumu. Moskva je više puta odbijala da prizna post-SSSR crkvene realnosti; i svela je političku lojalnost na crkvenu poslušnost, tretirajući neslaganje kao izdaju, a ne kao pastirsko i kanonsko pitanje. Ovo je važno. Intervencija Carigrada može se osporiti – legitimno i sa dobrim razlogom – ali prikazivanje Moskve kao nevine žrtve je istorijski revizionizam. Zajednička odgovornost nije moralna dvosmislenost; to je elementarna tačnost.

Motivaciju iza intervencije špijunske službe stoga nije teško objasniti. Moskovska patrijaršija u praksi funkcioniše kao civilizacijski i geopolitički aktiv ruske države. Njezine parohije širom svijeta služe kao instrumenti kulturnog i političkog uticaja. Kada Carigrad djeluje – posebno u Ukrajini – on ugrožava taj uticaj. Iz bezbjednosne i državne perspektive, ovo nije crkveno neslaganje već gubitak kontrole. Crkveni poraz se preoblikuje kao strana subverzija; pastirski neuspjeh se prepakuje kao zavjera. Ništa od ovoga ne zahtijeva poricanje da su mnogi episkopi iskreni. Potrebna je svijest o tome što se dešava kada država preuzme amvon.

Postoji i interna publika za saopštenje SVR. Kada službe bezbjednosti govore apokaliptičkim tonom, poruka Ruskoj crkvi je nedvosmislena: teologija djeluje u okvirima ograničenja koje je postavila država.

Nijanse su nepoželjne, neslaganje je opasno, a slaganje sa vlastima je važnije od istine. Strah je jeftiniji od ubjeđivanja – i mnogo efikasniji!

U krajnjoj liniji, cilj je delegitimizacija Carigrada do te mjere da sam dijalog postane sumnjiv. Označavanje Vaseljenskoga Patrijarha kao neprijatelja Hristova nije usmjereno na bogoslove; to je signal običnim vjernicima. To unaprijed truje tlo, osiguravajući da se svaka buduća akcija Carigrada pretpostavi kao zlonamjerna, a neutralnost drugih crkava tretira kao izdaja. Ovo je eklisiologija spaljene zemlje u službi vlasti.

Ono što se dogodilo nije odbrana pravoslavlja od jeresi. Naprotiv, otkriva nam da je teologija podložna kontroli – kontroli nad narativom, nad jurisdikcijom i, na kraju krajeva, nad sâmom Crkvom. Pravoslavlju nijesu potrebne obavještajne službe da bi preživjelo. I kad god je Crkva dozvolila da se njome vlada kao pionom carstva – pod carevima ili pod sovjetskim sistemom – istorija je bila nemilosrdna u svome sudu.