Crnogorsko pitanje i EU

Prethodni vikend obilježio je diplomatski salto mortale Francuske u odnosu na pristupanje Crne Gore. Iz, za sada do kraja nepoznatih razloga, nastupila je privremena blokada zatvaranja dva od pet predviđenih poglavlja. Sve to je pratila neviđena diplomatska šarada i sumnja u bilateralne aranžmane o kojima vlada tajno pregovara.

Na koncu, Crna Gora je uspjela da zatvori svih pet predviđenih pregovaračkih poglavlja i time nastavila, sad već de facto, tzv. fast-track režim učlanjivanja. Teško je u praksi pronaći sličan nalet optimizma kada je riječ o samom proširenju. Međutim, bez obzira na to da li će Crna Gora ući u Evropsku uniju u željenoj 2028. godini, kako to pompezno najavljuju briselske birokrate ili nekoliko godina kasnije, logika međunarodnih odnosa i realpolitike ostaje neumoljiva.

Onog trenutka kada Crna Gora postane članica Unije, sva pažnja i fokus koji, uzgred budi rečeno, ni sada nisu na zavidnom nivou – pašće u drugi plan. U postintegracionom periodu Crna Gora će biti dominantno prepuštena tehnokratama trećeg ešalona koji će se baviti sinhronizacijom članstva i detaljima koji su daleko od nivoa visoke politike. Konsekventno, ključna i krupna politička pitanja biće stavljena ad acta i smatraće se zatvorenim.

U takvom razvoju događaja sva identitetska pitanja koja opterećuju crnogorsku političku zajednicu neće imati prostora da budu artikulisana ili da zavređuju pažnju.

To dalje znači da bi, nakon pristupanja, čak i na nivou hipoteze, moglo lako doći do dodatnog derogiranja svih nerazriješenih nacionalnih i entitetskih pitanja, naročito ukoliko ne dođe do suštinskih promjena u regionu. Primjer za to je Estonija, koja u prvim godinama članstva u Uniji nije mogla da aktuelizuje pitanja zaštite svog nacionalnog i državnog identiteta u odnosu na Rusiju i rusku manjinu. Tek će sa usložnjavanjem geopolitičke situacije na istoku Ukrajine ta pitanja ponovo postati relevantna.

Na sličan način mogla bi proći i Crna Gora, u kojoj sadašnja vlast nominalno ne pokazuje razumijevanje – ili, preciznije, nema ni namjeru da ga pokaže – za ono što su ključne odrednice državnog i nacionalnog pitanja. Naprotiv, njihova misija je suštinski destruktivna u odnosu na ta pitanja, što je teza koju ne treba dodatno dokazivati.

Zbog toga je ključno da crnogorska opozicija, ne samo parlamentarna već i u širem društvenom smislu, zajedno s nevladinim sektorom, intelektualnom i akademskom zajednicom, kao i aktivistima, iskoristi preostalo vrijeme kako bi u očima međunarodne zajednice aktuelizovala crnogorsko pitanje. Prije svega, to se odnosi na pitanje zaštite nacionalnog identiteta Crnogoraca u odnosu na velikosrpski nacionalizam – pitanje koje nesporno pripada korpusu ljudskih prava.

Ovo je vjerovatno posljednja prilika da se o tim temama govori jasno, argumentovano i dosljedno. U suprotnom, Crna Gora bi mogla ponoviti iskustva nekih drugih država i ostati prepuštena na milost i nemilost geopolitičkoj realnosti koja joj trenutno ne ide u prilog. Istorijsko iskustvo pokazuje da smo, kad god smo se našli pred sličnim izazovima, najčešće popuštali.

Nesporno je da će 2026. godina biti period u kojem će eksponenti velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori, kroz izvršnu vlast, pokušati da postignu sve što su izgubili kako 1997, tako i 2006. Među tim pitanjima je i jezičko pitanje, ne samo u kontekstu Crne Gore, već i kao potencijalno pitanje službenog jezika Evropske unije. Uz to idu i drugi, folklorni i manje folklorni elementi identiteta, kao i nezaobilazni istorijski revizionizam.

Crnogorsko pitanje mora počivati na jasno definisanom nacionalnom ključu, ali istovremeno i na državnom pitanju. Emancipacija nacionalne svijesti Crnogoraca mora pratiti konstituciju državne svijesti – svijesti koje su međusobno komplementarne, ali ne nužno i identične. U tom drugom segmentu saveznike treba tražiti među političkim predstavnicima manje brojnih naroda u Crnoj Gori koji nisu pod kontrolom Beograda.

Sve drugo bi Crnu Goru u Evropskoj uniji pretvorilo u državu u kojoj se o ovim pitanjima više ne govori i koja bi bila trajno prepuštena na milost i nemilost geopolitičkoj realnosti. Opozicija, paralelno finalizaciji pristupnih pregovora, elementarno treba da počne da razmišlja o ovom pitanju, a potom da ostatku opozicione javnosti ponudi mapu puta.

Iskustvo učlanjenja u NATO ponudilo je tadašnjoj vladajućoj eliti svojevrsno utočište i otupilo refleks na ono što su žilave konstante velikodržavne politike. Takav scenario se sada mora izbjeći, jer nove prilike za popravni neće biti.