Dobročinitelji

Kako to obično i biva, nakon izborne šutnje, nastupi izborna galama. Zapravo, postizborna povika. U noći izbora, kad je svaki izborni štab sveo račune, svi su, kako i to obično biva, proglasili pobjedu. Dakle, na podgoričkim izborima niko nije izgubio. Stoga, nije nužno biti Heraklit iz Efesa pa zaključiti da su svi pobijedili. No, to je tako samo u paralelnim partijskim univerzumima. Stvarnost je ipak kudikamo drugačija. Jedini pobjednik potonjih izbora je dr Nermin Abdić. Čovjek bez naročitog političkog pedigrea i izbornog iskustva, uspio je pobijediti cijeli bataljon anticrnogorskih partija. Nekoliko kolona koje za račun Aleksandra Vučića od 2020. naovamo čine sve ne bi li Crnu Goru pretvorili u prah i pepeo. Nije da u tome nijesu umnogome i uspjeli. Ali, Nermin Abdić nije pobijedio samo partije koje su antipod svemu građanskom i evropskom, već je pobijedio i partiju kojoj pripada.

U tome su mu značajno pomogli i ljudi s liste na čijem je čelu bio. Ne svi, ali neki od njih svakako. Ako svedemo račune, DPS zaista ima razloga za slavlje. Jer je, uprkos svim resursima i srpskog i režima u Crnoj Gori, ostvarila izuzetan izborni rezultat i osvojila 19 mandata. Jer je, uprkos izbornom vikend turizmu, osvojila više mandata od bilo koje podružnice Srpske napredne stranke. Iako su kolone automobila iz Srbije na dan izbora krstarile crnogorskim putevima, praveći pauze za ručak u Podgorici i Kotoru, u gradovima u kojima se birala nova vlast, DPS je, kao opoziciona partija, uspjela poraziti svaku od partija aktuelnog režima. No, sve zahvaljujući Nerminu Abdiću. Čovjeku koji izbornu kampanju nije vodio ispod staklenog zvona, već na ulicama Podgorice. Čovjeku koji je izašao iz zone komfora, imanentne DPS-u, i u izbornu trku krenuo bez bijelih, svilenih rukavica i bez hipoteke u svojoj biografiji. Zato bi Abdić morao biti paradigma kako voditi bitke koje tek predstoje. Zato bi Abdić morao biti primjer svojim partijskim drugovima i drugaricama kako se ponašati u javnom prostoru.

Opet zahvaljujući Nerminu Abdiću, za DPS nijesu glasali samo nacionalni Crnogorci, kako se to s jasnom namjerom želi predstaviti. Za ovu partiju glasalo je i mnogo iznevjerenih i razočaranih koji su 2020. birali neke druge partije. Ali nijesu birali ludilo koje danas žive. Oni su iz četvorogodišnjeg iskustva učili, a mnogi od njih i naučili. Da li je i DPS učio iz gorkog taloga iskustva? Da li će učiti iz iskustva podgoričkih izbora? Sudeći po nekima od njih, među kojima su i kadrovi koji za otadžbinu krvare u Skupštini Crne Gore, nijesu naučili ama baš ništa. Ili njihovo činjenje nije posljedica neznanja? Jer kako objasniti da isti oni koji su prije Velikog praska 2020, svetosavske spavače, s partijskim knjižicama bivše vlasti, majčinski zbrinjavali u crnogorskim školama, a danas uveliko budne i konačno slobodne šoviniste, koji Crnogorce tužakaju ombudsmanu, opet majčinski brižno udomljavaju u svojim privatnim gimnazijama, da crnogorsku đecu uče jeziku koji poriču?!

Zar su takvi zaslužili stolicu u Parlamentu? I ako jesu, koje i kakve su njihove zasluge? Valjda vlasnica privatne škole slijedi eliotovsko razumijevanje tradicije, pa o onima koje je u Podgoricu dovela s dalekih njiva i s dalekih polja, dobročiniteljski nastavlja brinuti. Profesori crnogorskog jezika i književnosti, koji svakog mjeseca odlaze svome izabranom službeniku u Biro za zapošljavanje, nijesu dovoljno dobri za DPS prvake, i prosvjetitelje, u čijim privatnim gimnazijama 2024. predaju oni čija je partijska geneza raskošnija od poezije Markiza de Sada? I onda, kako da ih ne pitamo – koga vi to, gospodo, zajebavate? Nas, koji smo vas branili od vas samih? Pokušavajući da vam ukažemo na greške koje su, između svega ostalog, Crnu Goru odvele u ambis velikosrpskog nacionalizma. Greške, koje uporno i beskrupulozno ponavljate. Opet u korist svoje štete. Jer ne živimo Novi zavjet, i nećemo okrenuti drugi obraz. Na vama je da li ćete i dalje srljati u tradiciju i individualni talenat, ili ćete učiti od Nermina Abdića, a u poslaničke klupe slati one koji to zaista zaslužuju.