Glad Bećira Vukovića

Gladni mogu biti jedino pošteni ljudi. A pošteni ljudi mogu biti gladni samo hljeba, pravde, istine i slobode...

Većina ostalih gladi su prljave, nemoralne, odvratne... A svjedoci smo, posljednjih godina, pojave hordi gladnih. Gladnih svega. Vlasti najviše, i svih njenih posrednih i neposrednjh i najbanalnijih pojavnosti. I pratećih pogodnosti – bespotrebnih putovanja radi ostvarenja dječačkih snova, malih i velikih aviona, službenih vozila sa rotacijom, bez rotacije, višestrukih apanaža, zvanja bez znanja, građenja i ugrađivanja, novih patika, tanjira supe, ljubavnica i ljubavnika, medijske pažnje, pohvala i nagrada... Po svaku cijenu. Spremnih i da sve, pa i lična ubjeđenja i stavove, koliko god nakaradni bili, zgaze u pokušaju da utole glad.

Tako će za 10 dana, osvjedočeni protivnik sopstvenih korijena, mrzitelj Crne Gore i crnogorstva, temelja na kojim je deset vijekova postojala a prije osamdeset godina i u svjetsku istoriju ugradila svoje postojanje kao prva zemlja koja je podigla ustanak protiv fašizma u porobljenoj Evropi i to 13. jula, dobiti nagradu sa istim imenom. Bez stida i bez srama, važno je da je nagrada, i da uz nju ide apanaža.

I uvijek se nanovo moramo podsjećati notornih činjenica, neupitnih u osamdesetogodišnjoj istoriji savremene, antifašističke Evrope. Moramo jer se razgovor uvijek vodi na nivou glupljeg ili namjerno glupljeg – sa lošim namjerama. Pa zato opet moramo podsjetiti, i to iz izvora koje niti loši namjernici, valjda, ne mogu a da ne uvaže – 1941. godine je Vinston Čerčil trinaesotjulski ustanak okarakterisao kao „impresivan primjer hrabrosti i spremnosti jednog malog naroda da se suprotstavi okupatoru, bez obzira na cijenu. A dvije godine kasnije Tajms piše da „Titovi partizani predstavljaju stvarnu snagu u borbi protiv osovine na Balkanu“, te da su „komunistički partizani postali glavna snaga otpora u Jugoslaviji“. Dakle, to su vijesti iz zemlje u kojoj je smještena kraljevska vlada u egzilu.

A danas, jedino novočetnička bratija ima morala da prećutkuje sve ono što je svjetska istoriografija dokumentovala – da su nosioci i organizatori ustanka bili komunisti i da je na tim temeljima nastala nova Crna Gora, dostojna nasljednica vjekovne crnogorske i samo crnogorske istorije.

I ne bi to bilo ništa novo da nije gladi. Ovoga puta književnika, izvjesnog Bećira Vukovića, autora ogavnosti da je crnogorska nacija komunistička i izmišlljotina Milovana Đilasa i Kominterne. I koji govoreći o navodnoj istorijskoj ironiji Crne gore kaže, citiram: „na tim vješalima do danas se ljulja potonja udovica Kominterne, grana je suva, samo treba cimnuti nesrećnicu za mrtve nogare da se strovali na zemlju, i prigrnuti lopatom zemlje“. Vjerovali ili ne.

Siguran sam da mu je, dok je ovo pisao, u glavi bila slika njegovih ideoloških otaca dok su cimali za noge majke i djecu na vješalima širom Crne Gore pod blagoslovom popova Mace i Obrada Šiljka ili direktnim naređenjima Joanikijevog vrlog ratnika Pavla Đurišića. I siguran sam da ga je u tom trenutku obuzimala silna sjeta. Kako bi se inače sjetio tog morbidnog poređenja.

Ipak, čini se da nema toga što može spriječiti Bećira Vukovića da rekonzumira ono što je ostavio iza sebe. Zato jer je gladan. Razjapljene vilice izgleda jedva čekaju dvanest bruto plata. Koliko je to – osam, deset, dvanaest hiljada eura? Ne – taman toliko da se može, makar na određeno vrijeme zaboraviti novočetnička ideologija. Toliko izgleda vrijedi sjećanje na ideološke oce. I to je jedino što može biti dobro u svemu.

Hoće li ga biti sramota da pomene ime nagrade koju je dobio ili će novčanice sakriti ono što čestiti ljudi zovu obrazom. Plaketa trinaestojulske nagrade u rukama Bećira Vukovića isto je što i flaša rakije u rukama četničkog egzekutora.

I da ne bude kriv samo siroti Bećir, jer je gladan svačega – zdravom razumu diskutabilno je učešće u procesu izbora laureata, ljudi za koje bi dodjela nagrade jednom ovakvom pregaocu trebala da bude, u najmanju ruku - ne skrnavljenje nagrade, nego Trinaestog jula.

Diskutabilno je učešće u radu žirija, diskutabilno je i prisustvo sjednicama i kada postoji i minimalna mogućnost da neko takav, kao Bećir, uđe makar i u najširi izbor.

Manimo se propozicija – ovo je pitanje etike, morala, poštovanja sopstvene države. Prisustvo sjednici na kojoj se o ovoj temi raspravljalo o Bećiru, davanje je legitimiteta Bećiru.

Neću ulaziti u personalni sastav žirija. Znamo, gospodo Crnogorci iz žirija za trinaestojulsku nagradu – da ste preglasani. Njih je bilo više. Da, preglasani ste i tu se ne može ništa.

Samo, molim vas, a i ostale, pod navodnicima „crnogorski orijentisane“ participijente u organima vlasti post-tridesetoavgustovske većine, za ubuduće – neka to ne bude odgovor i kad četnički vojvoda Andrija Mandić bude brisao granice mešu entitetima srpskoga sveta.

Da se na vrijeme zna – to nije i ne može biti opravdanje za pognute glave.