Gospođa gradonačelnikovica

Odlično se sjećam govora Slavka Perovića u ondašnjem crnogorskom parlamentu, koji je, uzgred, bio Dom lordova u odnosu na ovaj ovdašnji, u kojima je često pominjao onu čuveni izreku Lord Acton – Svaka vlast mijenja, apsolutna mijenja apsolutno. Govorio je ovo Perović misleći na tada apsolutnu vlast Demokratske partije socijalista. I, naravno imalo je i te kako smisla upućivati im te opomene.

Ali, kako objasniti da danas imamo neki hibridni oblik političke devijacije u kojoj čak i minorni komadići vlasti mijenjaju iz temelja. No, elementarna je istina da kada želiš provjeriti kakav je neko čovjek – daš mu malo vlasti i on će pokazati pravo lice.

Ovo „malo“ je baš malo, čak toliko malo da smo proteklih dana gledali kako mu šef zabranjuje da bilo šta izjavi novinarima, toliko je to beznačajno da liči na karikaturu vlasti, na satiru i antipod funkcije koju obavlja. I, u toj minornosti postoji i Prva gospođa, koja je, vrednujući njen javni značaj - apsolutno ništa. Ali, ona ne misli tako. Bitnost u kući i suprimitet (ako postoje) nad članom domaćinstva se nikako ne smije prenijeti na javnu funkciju (ukoliko je obavlja) tog člana domaćinsta.

Ovo bi negdje trebalo da bude zapisano u Ustavu.

Nego, nismo mi izmislili ovaj poremećaj, ima puno primjera i kod nas i u rasijanju.

Još je početkom 20. vijeka, genijalni srpski satiričar Branislav Nušić pisao o parodiji snobizma i malograđanštine kod tadašnjih činilaca javnih funkcija. Kao i danas, i tada je postojala neka Živka, ministrova žena kojoj je muževljeva „slava“ udarila u glavu. Insistirala je Živka da je zovu gospođa ministarka jer je tako sebi bila bitnija i značajna, mnogo više nego je to bio i sam muž joj – nesrećni ministar. 

Čuda je Živka činjela kad je saznala da je postala „neko“. Postavljala je svoje rođake na bitne fukcije, otpuštala nepodobne, prijetila neposlušnima, kupovala skupu garderobu i još stotinu drugih, slavom opijenih čudesa. Toliko je gospođa ministarka bila „uzbičila“ u svojoj uobrazilji da je na kraju muž -ministar morao podnijeti ostavku, i to je valjda jedina razlika između ovdašnje i ondašnje Živke – ovaj naš, njen suprug, to sigurno neće uraditi.

U Manili, glavnom gradu Filipina, postoji muzej cipela u kojem je izloženo preko 3.000 (slovima: tri hiljade) pari skupocjenih ženskih cipela. Sve one su pripadale čuvenoj Imeldi Markos, supruzi filipinskog dikatora Ferdinanda Marcosa. Njen uticaj na supruga je bio toliki da je tokom svoje krvave vladavine sopstvenu ženu postavio za guvernerku, poslanicu i ambasadorku Manile u svijetu. 

Imelda je postala simbol rasipništva i luksuza, dok je veliki dio filipinskog stanovništva živio u klasičnoj bijedi. Organizovala je grandiozne zabave, kupovala dragocjenosti, umjetnine, nekretnine širom svijeta — sve to novcem koji je, kako se vjeruje, bio prisvojen iz državne kase.

Kada je narodu Filipina dostojanstvo prešlo onu crvenu liniju nakon koje nema nazad, organizovali su revoluciju u kojoj su svrgnuli Ferdinada i prognali ga iz zemlje, No, sve to nije previše uticalo na Imeldu. Ona se, kada se prašina malo slegnula, vratila u Manilu i politički se akrivirala. I pored velikog broja skandala i tužbi ona nikada zvanično nije osuđena. Snaga joj je bila u onom velikom broju cipela koje je vješto preobuvala kako je koja situacija to zahtjevala i više nego uspješno gazila političkim životom. Tako da nemojte nikada podcjenjivati moć ženske obuće, nije ona slučajno toliko skupocjena.

Kada je ono „osvježilo“ u Crnoj Gori 2020. godine, među „oslobodiocima“ od svega dobroga, pojavilase i gospođa Marina Jočić, kadrovkinja Demokratskog fronta. I ona je, poput ovih gore, prije nego li je krenula u ispunjenje predizbornih obećanja shvatila da to nikako neće ići u onim starim opozicionim cipelama – pa je za nove okolnosti kupila skupocjene, sa zmijskim printom. Ali, Marina je bila konkretna u svojim naumima pa je na društvenim mrežama, uz fotografiju „zmijskih“ štikli, objavila da će njima gaziti bezbožnike. Jedino šta je do sada uspjela ugaziti jesu brojne, visoko plaćene funkcije, i naravno ljudsko dostojanstvo.

Ovaj hint o zmijama i prijetnje gore pomenute gospođe gradonačelnikovice da će tužiti svakog ko je pomene, podsjetio me na jednu priču iz djetinstva. Moja baba je često koristila izraz – nepomenica. Kao dijete nisam znao pravo značenje tog izraza, ali sam naslućivao da se radilo o nečem lošem, nekom zlu kojeg se treba kloniti i plašiti. Kada sam bio dovoljno star pitao sam je šta je to nepomenica? Odgovor je bio veoma jasan – to je zmija, i ne smije joj se ime pominjati jer je tako možemo dozvati, zato umjesto njenog imena kažemo nepomenica. 

Kasnije sam shvatio da osim nepomenica postoje i nepomenici, oni su bili loši i zli ljudi koje takođe nismo željeli pominjati jer bi ih tako mogli dozvati sebi. Ovih će nepomenika i nepomenica u danima koji će naići biti sve više. Iako smo se trudili da im imena ne pominjemo oni su se ipak pojavljivali u našim životima. 

Ali, naučila me baba još nešto. Naučila me da je sve ovo samo jedno staro glupo vjerovanje i da se nikada ne smijem plašiti da sve nazovem svojim imenom, i da nije crnogorski plašiti se - crnogorski je boriti se protiv zla.