Jesmo li izbacili Njegoša iz područja kritičkog mišljenja?

Je li javje od sna smućenije?
Ime česno zasluži li na njoj,
on je ima rašta polaziti;
a bez njega – u što tada spada?

Na zgradi Filozofskog i Filološkog fakulteta nekada je stajao citat koji je najviše ličio na „Budi promjena koju želiš da vidiš u svijetu“ – Gandijeva misao koju je neko pripisao Sokratu. Kako god, poruka je univerzalna, građanska, okrenuta prema pojedincu i budućnosti. Neposredno pred „Njegoševe dane“, pak, pojavio se mural s Njegoševim likom – u poznatoj neinspirisanoj varijanti – navodno urađen „u okviru Festivala urbane kulture“. Promjena poruke na zidu zgrade koja udomljava humanističke nauke, djeluje naglom. Odjednom smo se od univerzalne etičke ideje okrenuli istorijsko-nacionalnom simbolu. Ovo je izazvalo uznemirujuće pitanje: Da li se radi o gestu simboličke borbe za prostor?

Vrijeme izrade murala odaje da se radi o političkom i identitetskom činu. Oslikati ovaj mural baš pred „Njegoševe dane“ ne znači spontani kulturni doprinos. Ukoliko ovome dodamo nedavna dešavanja – opterećena retorikom o „Turcima“, „izdajnicima“, „čišćenju“, strah koji je preživjela turska zajednica u zemlji, uvođenje viza za građane Turske, pogotovu u društvu koje je već duboko identitetski podijeljeno – istaknuti lik koji je već simbol jedne interpretacije nacionalnog identiteta (i često korišćen u političkoj retorici) ne može biti neutralan čin. To je poruka, šćeli mi to priznati ili ne. Ali kakva? Da li se radi o odavanju počasti ili demonstraciji moći?

Istina je, citat ispod lika sam po sebi može biti univerzalan, ali niko ne bira citate bez znanja o istorijskom i aktuelnom okruženju u kojem će oni odjeknuti.

Mjesto na kojem je mural postavljen nije bilo kakva zgrada. Ona bi, da je sreće, trebalo da bude mjesto intelektualnog pluralizma, kritičke rasprave i dijaloga. No, javnih beśeda povodom oslikavanja fasade nije bilo, dijalog se nije ostvario, pluralizam mišljena je apstrahovan – svi mislimo isto. Može li to biti moguće? Ne, jer na takvoj zgradi mural ne može biti dekoracija. Mural je simbol. Simbol je postavljen bez prethodnog razgovora, prema tome akademski prostor je tiho zauzet. Ili preuzet? Od koga je preuzet? Od potencijalnih budućih Gandija koji se očigledno u toj zgradi neće stvarati. Ko ga je preuzeo? Onaj koji ima moć da oduzima prostore i odlučuje o simbolima u akademskom prostoru? Tj. onaj koji ima moć da apstrahuje sva ostala mišljenja – kao i stilove. Kao što Štulić reče, ako stil određuje karakter, a karakter sudbinu, onda nas tiha i tužna sudbina čeka.

Svedimo ovaj argument. Nijesmo mi u nedoumici da je Njegoš u Crnoj Gori i šire figura snažnog istorijskog i nacionalnog identiteta. Ali, njegovo pojavljivanje u javnom prostoru –posebno na licu obrazovne institucije – nosi implicitnu poruku: „Ovo je važan dio našeg kulturnog i istorijskog sjećanja!” Takođe, vremenski okvir oslikavanja murala učvršćuje osjetljivi nacionalni (nacionalistički) okvir. Dakle, problem se pojavio kada rečena simbolika nije debatovana. Ponavljamo, murali nijesu neutralni, oni artikulišu vrijednosti, pripadnost i politički stav. Koja je to politika? Vrlo ekskluzivna i vrlo nametnuta – u društvu koje već odavno samo maše parolama inkluzije i pomirenja.

Kratka crtica o strukturaloj ironiji: Dok se mural oslikava tišina je vrlo glasna. Zgrada fakulteta je pod skelama. Miris svježeg cementa miješa se sa kišom. Radnici u fluorescentnim prslucima pojavljuju se na kratkim pauzama. Ne razumiju jezik oko sebe i gotovo ništa ne znaju o lokalnoj politici, podjelama, mitovima. Škripi metal na skelama ispod gigantskog lica.

Umjetnički i u/s/rbani aspekt murala posebna je priča. Njegova tehnička prozaičnost automatski ga čini kontroverznim i šalje poruku da humanističke nauke u toj zgradi nijesu sposobne da realizuju osnovno umjetničko istraživanje. Mural je, prema tome, čin označavanja prostora. Isto kao što su i đêdove cerade i poruke koje pod njima stoje (ođe na prvom mjestu imamo u vidu šovinističku ceradu na zgradi koja stoji preko puta fakulteta – a koju ni jedan član ove akademske zajednice ni jednom javno nije doveo u pitanje – kao da je potpuno normalno učiti đecu da treba da se pridruže vojsci koja se vraća na Kosovo – humor koji izaziva asocijacija na epsku pjesmu takođe nećemo razvijati da bismo izbjegli sarkazam). U konfliktnom društvu, zapravo, ne govorimo o estetici i možda niko nije imao namjeru da nekoga povrijedi, ali efekat je ponižavajući i ovaj mural je detonator.

Dakle, pošto smo učeni da u umjetnosti stil i tehnika nose jednako značenje kao motiv i sadržaj, zaključujemo da je ođe „jednostavnost“ pragmatična i politička – poruka mora biti čitljiva i neupitna.

No, zar nikome iz oblasti humanističkih nauka (koje su u srećnim zemljama već akademski preispitale savremene  diskurse fluidnosti, otvorenosti, pluralizma, procesualnosti identiteta) simbolika muške glave, monumentalne i dominante u kombinaciji sa jednostavnošću slike ne djeluje kao agresivno obilježavanje teritorije (ili kulturna refleksija dolazi iz nekog davnog patrijarhalnog ratničkog društva). Pojasnimo, na ovoj slici muška (Njegoševa) glava je fiksirana, nepokretna, stabilna, vertikalna, autoritativna, hijerarhijska, vezana za ideju heroja, vođe, istorijske moći, kontrole i neupitnog autoriteta, konačnog, nepromjenjivog oblika. Na fasadi fakulteta humanističkih nauka ona je simbolički kontrapunkt trenutnom duhu vremena i samome Njegošu i njegovome djelu.

Reprezentativna naučna institucija ne smije prihvatiti odsustvo pluralizma i simboličku ekskluziju. Ona mora da predstavi višeglasje savremenosti. Njegoš je veliki ali zašto samo on, a ne i neka žena autorka, savremeni autor, multimedijalni rad, rad studenata? Dakle, umjesto dijaloga imamo nametnutu hijerarhiju vrijednosti – jedina kultura koja vrijedi da bude monumentalizovana jeste ovaj mural.

Ali, fakultet nije mjesto za propagandu. Zid fakulteta nije platforma za političko predstavljanje identiteta. Da li ovaj mural, stoga, šalje poruku da je fakultet izgubio autonomiju i pretvorio se u dekor za tuđe ciljeve. Zar to nije napad na samu ideju univerziteta? Antikritički čin u samom srcu kritičkog mišljenja!

mural što viče klanjaj se smjerno

na fakultetu đe mišljenje bijaše moderno

Dakle, kada humanistika globalno danas – u uspostavljenoj temporalnosti ostatka Evrope (svjesni smo da postoji i kosovska temporalnost) – dekonstruiše patrijarhalne, nacionalne, etnocentrične i ostale autoritarne narative, insistira na pluralitetu glasova i reprezentaciji marginalizovanih identiteta, neko je izabrao da ponovo uspostavi upravo takvu simboličku strukturu – u vidu lica (jednog) muškarca/heroja (oca, đêda) koji dominira prostorom.

Kolegama, stoga, postavljamo sljedeća pitanja: Šta znači biti čovjek? Šta znači biti nacija? Šta znači biti pripadnik društva koje se raspada oko identiteta? A šta znači pripadati bez dominacije? Kad se uputimo prema zgradi koja će nam dati odgovore na ova pitanja – u kojoj profesori drže predavanja o kritičkom mišljenju, u kojoj se na katedrama govori o identitetu, etici, pluralizmu, studenti uče o empatiji i humanizmu – pojavljuje se zid koji umjesto njih automatski odgovara: „Ja sam taj lik. Ja sve znam. Ja sam autoritet. Evo vam fiksirani identitet.“  

Da li ponovo govorimo o psihologiji utočišta?

Pošto smo uklonili citat o individualnoj odgovornosti u građenju boljeg društva, našem istorijskom, filozofskom i književnom velikanu – Njegošu – odrekli smo veličinu na još jedan način – tako što smo ga postavili u prostor koji stvara disonancu, čineći od njegovog lika i djela poruku o identitetskoj rigidnosti, dok smo, istovremeno, nešto što je vrlo privatno pretvorili u prostor javnih rasprava. Da li je to namjerna poruka univerziteta? Kritički promišljena poruka kojom se afirmiše kolektivni identitet? Promišljena poruka koja treba da produbi polarizaciju? Deklarativna afirmacija podijeljenosti i ekskluzivnosti? Proklamacija o simboličkoj moći? U prostoru znanja!?

Zbog čega nema poruke od akademske i intelektualne zajednice? Zato što je ćutanje politički stav. Kada je mural proglasio nacionalnog heroja bez šire rasprave, prostor fakulteta je prestao da bude neutralan i postao je politički označen (zapišan) instrumentalizacijom murala (umjetnosti?). Da li zbog toga akademska zajednica ne traži javnu diskusiju (ili čak dekonstrukciju značenja murala)? Da ne uprlja svoja delikatna elitistička čula? Razmatranjem nepotrebnog „nacionalističkog“ gesta u prostoru obrazovanja? Murala koji „nenamjerno“ postaje „ikona rasprave“ o identitetu, politici i umjetnosti u javnom prostoru.

Koja je, uopšte, bila inicijalna ideja autora? Da li to neko može da nam kaže? Da stvori još goru napetost između univerzalnih vrijednosti i nacionalnog identiteta? Da poruči da je prostor dva fakulteta postao mjesto simboličke borbe za interpretaciju kulture i istorije? Ili možda baš da raskrinka „latentne“ konflikte u društvu i pruži nam priliku za javnu refleksiju i dijalog!? Pomirenje?

Naša zapitanost doseže vrhunac uz još jedan interesantni sloj transnacionalne simbolike – činjenice da je mural oslikala izvjesna čačanska firma. Dakle, ovdje se ne radi samo o lokalnoj inicijativi ili umjetničkoj intervenciji, nego o naručenom djelu koje dolazi izvan lokalnog kulturnog konteksta. Ne pojačava se time kod nas ośećaj da nam je nešto nametnutno – ma kakvi! Mi se pitamo imade li iđe ikog u gradu pod Trebjesom, Gospodinu gradu, da umjetnički dočara savremeno iskustvo Njegoša u Crnoj Gori, bez ovog dodatnog „uvoza kulturno-umjetničkog autoriteta“.

Vratimo se sada sitnicama. Jedna od njih je nedostatak proceduralne legitimnosti – u akademskom prostoru to je zaista sitnica – jer tamo se zna i ko zna i ko imenuje. U izvankosovkoj temporalnosti netransparentno donošenje odluka podriva povjerenje u instituciju. U ovom slučaju nije organizovana javna savjetodavna rasprava, nije sproveden javni umjetnički konkurs, akademska zajednica nije bila konsultovana (ili jeste?), studenti nijesu učestvovali (ili jesu, a da ne znamo). Sve ovo stvara ośećaj zagušljive privatizacije javnog prostora.

Nasuprot tome, etika javnog prostora podrazumijeva da javni prostor pripada svima. Stoga je postavljanje murala bez refleksije o mogućoj traumi, podjelama ili ranama neetično, društveno neodgovorno, kulturno nasilno, jer umjetnost (?) koja zanemaruje kontekst u (post)konfliktnom društvu jeste agresija.

Ponovimo, tehnička skromnost murala nije slučajna. Svi znamo da što je ikona jednostavnija, poruka je direktnija. Zatvorena za interpretacije. Nema umjetničke ambivalencije, kritičkog tumačenja, estetske refleksije. Njegoš je postao slogan. SLOGAN NIJE DIJALOG.

Instrumentalizovali smo kulturnu baštinu i Njegoša kao književnika i filozofa koji zaslužuje kompleksno kritičko čitanje lišili značenja, sveli na propagandnu i ideološki marker. Izbacili smo Njegoša iz područja mišljenja.

Na kraju, u filozofski nabijenom tekstu koji je ispisan ispod murala – „Što je čovjek, a mora bit čovjek! Tvarca jedna te je zemlja vara, a za njega, vidi, nije zemlja.“ – Njegoš istražuje paradoks ljudske egzistencije. Čovjek je prisiljen da bude ono što jeste, ali ga svijet varljivo okružuje; zemlja ga ne podržava, a ipak mora da opstane i djeluje. Da li autori murala šalju poruku o nemoći individue u odnosu na društvo ili sistem? Kakvo je to onda društvo? Totalitarno.

U kojem je „javje od sna smućenije“? Ili baš nije tako, nego je nekome sasvim jasno i neko je sasvim smišljeno proizveo dodatne sumnje, nesigurnosti, pa i egzistencijalne dileme. Jer neko je nekog isključio iz ovog „obrednog“ čina, učino ga neprepoznatim, nepostojećim. Uključujući samog Njegoša.

Za domaći zadatak zaokružite najmanje tri od navedenih filozofskih, političkih i „estetskih“ tvrdnji koje su vam najbliže. Kad to uradite, odgovorite na pitanje ispod teksta.

Neko je donio odluku iza zatvorenih vrata.

Preko umjetnosti se sprovodi politika.

Zid fakulteta pretvoren je u poligon za identitetsko nadmetanje.

Privatno je pretvoreno u teren obilježavanja.

Dostojanstvo intelektualnog prostora je odrečeno.

Znanje i institucija instrumentalizovani su u funkciji identitetske

Prostor za teorijsku fluidnost zamijenjen je ikonografijom stabilnosti i jednosmjernog identiteta.

Misija humanističkih nauka jeste oživljavanje predmodernih mitova.

Umjetnost je mogla biti most, a postala je instrument podjele.

Umjetnost ne podstiče razgovor o čovjeku nego o naciji.

Umjetnost ne postavlja pitanje nego pečat.

Njegoš je mit.

Niko nije odgovoran za produbljivanje sumnje i straha.

Vizuelni gest koji prati državni praznik i njegovog protagonistu savim je slučaja

Mural je urađen „u okviru Festivala urbane kulture“.

Milan Milosavljević, beogradski muralista („Darkos“), je odabran putem međunarodnog ili nacionalnog konkursa otvorenog tipa i na osnovu umjetničkih

Ovo nije

Ovo jeste mural.

Njegoševo djelo luča je crnogorska.

„a bez njega – u što tada spada?“