Kako relativizovati prebijanje novinara: Bečićeva politika - nemam komentar 2.0

Piše: Jelana Šušanj

Jeste li primijetili kako političari, kad su vidno očajni u svom poslu, zvuče kao da pišu stranicu o sebi na Wikipediji? Pa su ozbiljni, pa apstraktni, pa puni priča o „principima“ i „vrijednostima“, koje baš ništa ne znače, ali zvuče dovoljno važno da možda i uspiju prikriti kako u zbilji ne rade ništa.

E pa, "zamjenik premijera" za bezbjednost Crne Gore juče je uradio upravo to. I moram priznati, fascinantno je, ali na najdepresivniji način.

Reagovao je (ako se ono reagovanjem može zvati) na brutalni napad na fotoreportere Steva Vasiljevića i Borisa Pejovića u Gornjem Zaostru. Napad koji se desio usred uklanjanja spomenika četničkom vojvodi i ratnom zločincu Pavlu Đurišiću. Napad praćen prijetnjama smrću, fizičkim nasiljem, i nijemim, reklo bi se nezainteresovanim, policijskim prisustvom. (Otprilike onakvim kakvo je bilo i ponašanje policije ispred Cetinjskoga manastira na vijesti o ubistvima na Medovini.)

Da pijani i mržnjom zadojeni ljudi prebijaju fotoreportere, lome im opremu, prijete ubistvom - to nam je, izgleda, sad normalan petak. A što petkom radi potpredśednik Vlade za bezbjednost? Piše saopštenje.

Oštro počinje svoje reagovanje: "Najoštrije - kaže - osuđujem", kao da njegov posao nije da upravlja institucijama koje treba da osiguraju da se nasilje ne dogodi, već kao da mu je funkcija da nasilje post festum deklarativno osudi. Ali budimo realni, ko je mogao i pretpostaviti da do nereda može doći na skupu koji se već više puta zabranjuje usljed oštrih reakcija javnosti zbog očitih fašistoidnih tendencija onih što žele postaviti spomenik koljaču?! Ko je to pretpostavio, nek hrišćanski prvi baci kamen!

Nakon tako oštroga, najoštrijega početka u kojem se pokušao pozicionirati na pravu stranu javnoga morala, zamjenik premijera polako klizi u diskurzivnu maglu “provokacija”, “podjela” i “dvostrukih aršina”. Odjednom, fokus nije na tome što se desilo, nego na tome kako “obje strane” imaju iste mane. To je stara politička tehnika – pomjeri fokus s počinioca na “sve nas”, s konkretnog zla na apstraktni problem. Na taj način, ni ti ne moraš imenovati zlo, ni tvoj se birač ne mora ośećati prozvanim.

I tako je zamjenik premijera konkretni, zvjerski napad na fotoreportere obezličio, oduzeo mu i ton i boju. Izvukao ga je iz konteksta i učinio ga opštim i apstraktnim - ne znamo više ni ko su napadnuti novinari, ni zašto su napadnuti, ni ko ih je napao, ni ko je tim nepoznatima - u maniru "oslobodilaca" - dao odriješene ruke za napad.

Bečić u osudu uključuje "sve druge oblike nezakonitog djelovanja, kao i pokušaje provokacija, podizanja tenzija, vraćanja u prošlost, produbljivanja podjela", koji brišu ideološki sadržaj konkretnoga kriminalnoga čina i čine da se zapitamo jesu li u stvari novinari pokušali provocirati okupljene i jesu li svojim izvještavanjem podsticali podjele.

Osudivši i "jeftini nacionalizam", Bečić se potom obratio "ogromnoj većini umjerenih građana" (dakle, ne svim umjerenim građanima, ko god oni bili) i poručio im ponovo jedno veliko apstraktno ništa: da ne upadaju u zamke koje im neko iz nekih sfera postavlja u nekim situacijama, jer su - vidi se valjda iz svega toga - "njihove namjere više nego jasne". Namjere možda nekome jesu jasne, ali je sve ostalo nejasno - i ko su oni i koje su sfere i ko su pojedinci i koje su strane...

"Napadaju jedno, a afirmišu ili ćute na drugo, i obrnuto, iako su samo uloge zamijenjene, a suština ista", gotovo rezignirano konačno veli Bečić. Dakle, problem nije što su podržavaoci ratnih zločinaca pretukli novinare. Problem je u ostalima koji su, eto, licemjerni. Klasična strategija "whataboutisma" upakovana u filozofsko-akustičnu frazu o "dvostrukim aršinima".

Pa ajde da prevedemo ovaj politički žargon na običan jezik:

"Najoštije osuđujem" = "moram osuditi, ali obećavam da neću ni zucnuti o tome ko je kriv." "Sve druge oblike nezakonitog djelovanja" = "ovo što se desilo samo je jedan u nizu problema, ništa posebno, što bi rekao Filip Adžić, u nedostatku značajnih kriminalnih obračuna, mediji od ovoga prave klikbejt." "Pokušaji provokacija" = "možda su novinari i sami krivi, razmislite o tome, ja vam neću ništa reći, ali da ne bude poslije kako vam ništa nijesam rekao." "Umjereni građani" = "ogromna većina ljudi koji se slažu sa mnom." "Različite sfere i različite strane" = "svi su krivi osim nas."

Na taj način izbjegava da kaže ono što bi mu moglo ugroziti politički kapital: da Crna Gora ima problem sa normalizacijom četništva.

No zaludu Bečić koristi jezik kao dimnu bombu da sakrije odgovornost, da relativizuje nasilje, da nam proda priču da su svi jednako krivi.

Upravo je taj dio svima jasan: nijesu svi jednako krivi. Jedni tuku, drugi primaju batine. Jedni slave ratne zločince, drugi pokušavaju prenijeti istinu o tome. Jedni se kriju iza ispraznih fraza, drugi rizikuju živote da bi radili svoj posao.

Kad novinari postanu meta jer rade ono što treba da rade, a vlast odgovara praznom pričom, to je propast države i propast demokratije u realnom vremenu.

I ne, to se neće riješiti pozivom na "umjerenost".

Ipak fascinantno je u ovoj i svakoj drugoj Bečićevoj priči to kako koristi diskurs "pomirenja" i "pobjeda a ne podjela" da opravda sopstveno nesuočavanje s konkretnim problemom.

Tako "pomirenje" postaje "nemam komentar 2.0".

Najdepresivnije u svemu je što se ovaj jalovi narativ prima i što onaj što nema komentar upravlja bezbjednošću svih građana Crne Gore.