Kunem ti se

Djeca u ranoj dobi vole da maštaju, izmišljaju i prilično labavo tumače istinu. Ali to je za djecu dobro, svojstveno im je i nema tu nikakvog problema. Za taj proces odrastanja psiholozi kažu da je veoma bitan jer podstiče kreativnost. Sve je to jedna lijepa i zanesena igra koja od djece stvara odrasle ljude.

Problem nastaje kada neka djeca nastave da lažu i kada odrastu. A to već nije dobro, jer tada više nijesi zaneseni majkin maštar i sreća babina kreativna, već obični seoski lažov. Ovo „seoski“ nije neophodno, ali poslužiće tekstu.

Sjećate li se da smo u djetinjstvu često znali jedni drugima onako sočno da odbrusimo – LAŽEŠ. A onda bi, kao krunski dokaz, uvijek slijedilo: Zakuni se!

Ako se ne zakuneš – ne vjeruje ti se. Zakletva je bila završni pečat istine ili garancija da ćeš ispuniti obećano, a ne prevariti i slagati. Što je zakletva bila jača i morbidnija, to je čin bio sigurniji za onoga koji je zakletvu tražio.

Pa su: „Kunem ti se“, „Bez majke“, „Bez brata“ i slične bile blaže varijante, rezervisane za neke manje bitne „istine“ i obećanja.

„Krv bratu pio“, „Oči mi vrana vadila“, „Kostiju mi njegovih“, „Grob mi se iskopa“ bile su one ekstremne, nakon kojih više niko nije ni pomišljao da posumnja u iskrenost. Mogao si tvrditi da si sinoć pričao sa vanzemaljcem, ali ako to ispratiš sa jednim: „Jesam, vidio sam ga, sve nas rak raskuba’ ako lažem!“ – e, tu više nije bilo dileme. Istina je sigurna, ne igra se čovjek zdravljem porodice tek tako.

Mnogo kasnije, kada smo već postali odrasli i jedni drugima počeli da vjerujemo na riječ, ili bolje rečeno na iskustvo – jer onaj koji te nikad nije slagao vjerovatno i neće – kao i što nekima nikada nismo vjerovali jer su bili oni gore pomenuti seoski lažovi, počele su da se pojavljuju nove kletve i zakletve.

Generacija mladih „lažova“ počela je sve više da se kune u religijsko-pravoslavne mantre, najčešće tagovane oko Manastira Ostrog.

„Ostroga mi“, „Sveca mi“, „Ostroške mi grede“, „Dabogda me Vasilije ćero“, „Sažeži sve liše nejači“ (dobro, ovo posljednje je autorska kletva – credit by: žena-četnik).

I koliko god da je sve ovo bilo odvratno za slušati i koliko je kod normalnih građana stvaralo osjećaj nelagode i straha u kakvim svjetonazorima nove generacije odrastaju, ipak je nekako moglo da se proguta – jer je dolazilo od njih, od mladih, od djece.

Ili je makar do skoro dolazilo.

„Zakuni se“, kažu, „pred ikonom da se u Botunu neće graditi spalionica koja će zagađivati vazduh!“

Ovo više ne traže djeca i maloljetnici, već odrasli ljudi, odavno punoljetni, neki i pod brkovima. I sve to, kao garanciju, traže od gradonačelnika Podgorice.

Zamislite sada jednu scenu iz budućnosti, recimo iz 2050. godine, da ne idemo predaleko. Piše neki mladić lokalnoj upravi Zete i pita šta mu treba od dozvola za gradnju kuće na placu kupljenom nedaleko od Kolektora i može li dobiti garanciju da nema štetnih isparenja od spalionice.

„Imamo, kako nemamo“, odgovoriće kabinet nekog tadašnjeg Asanovića. „Hoćete li da vam pošaljemo TikTok zakletvu ili da vam ukratko prepričamo šta je tadašnji gradonačelnik Podgorice izrecitovao pred ikonom Glave Zete – Milanom Kneževićem?“

Da se vratimo na početak. Koliko daleko mora društvo da ode da jedni drugima ništa ne vjeruju, pa im kao jedini mehanizam istine ostane onaj institut iz djetinjstva – ZAKUNI SE.

I to ovoga puta pred svetinjom. Nije više „na suvo“. Mora malo ozbiljnije – sa ikonom, jer nisu to više oni mali lažovi.

I da ne mislite da su ovo izmislili Milan i Botunjani – nijesu. Ovaj biznis zaklinjanja pred svetinjama počeo je mnogo ranije, ali politički vrhunac je doživio 2020. godine.

Tada je politički lider svih deklarisanih Srba, Srba iz inata i pobrkanih Crnogoraca, Amfilohije Radović, znajući s kim ima posla, opozicione prvake spakovao u Manastir Ostrog da ih tamo makar malo približi istini.

Znao je morački tajnoznalac vrlo dobro koliko može vjerovati Mandiću, Kneževiću, Jokoviću, Dajkoviću i ekipi, pa je jedini način da ih uozbilji bio da ih u sred najveće pravoslavne svetinje ZAKUNE i zamoli da se ne izdaju čim izađu kroz vrata.

I uspio je. Ali ne zato što su se uplašili Svetog Vasilija, ostroških stijena ili duše Velikog vojvode Mirka, nego zato što su na tim pregovorima bile prisutne dvije mnogo veće svetinje.

„Svete ambasadorke“ Velike Britanije i SAD-a, u vidu živih ikona, bile su oltar pred kojim se zaklinjalo: Kunem se da neću slagati, izdati i prevariti, a ako to uradim – neka me stigne kazna američke i britanske administracije. Amin.

I eto đe smo stigli: od „bez majke“ do „bez ambasade“, od dječje igre do državne politike, od zakletve za klikere do zakletve za budžete, fotelje i procente.

Više se ne vjeruje dokumentima, institucijama, zakonima ni potpisima. Vjeruje se samo ikonama, kamerama i stranim pečatima. Ako nema svijeće – nema istine. Ako nema ambasadora – nema dogovora. Ako nema snimka – nije se desilo.

A narod? Narod i dalje stoji sa strane i viče: Zakuni se! Jer u zemlji đe su lažovi postali profesija, a bitange karijerni put, zakletva je ostala posljednja iluzija poštenja.

I nije problem što se oni kunu. Problem je što mi još uvijek glumimo da vjerujemo.

Sve vam je ovo istina, bez KVINTE ostao ako nije!