Lakše je upisati doktorske studije na Univerzitetu Crne Gore nego dijete u vrtić

Nelson Mandela je rekao da je obrazovanje najmoćnije oružje koje možemo upotrijebiti da promijenimo svijet. Na svu žalost, šta raditi onda kada postoji disbalans izmedju zvanja i znanja. 

Kada sam prvi put procitao proceduru upisa doktorskih studija na Univerzitetu Crne Gore, pomislio sam da je u pitanju greška. Da nedostaje par strana u uputstvu, da dokumentacija nije kompletna, da postoji nešto što nijesam razumio. Međutim, nije bilo greške. Nažalost, sistem je takav: obesmišljen.

Da biste u Crnoj Gori postali doktor nauka, potrebno je tek nekoliko papira: ovjerena kopija diplome o stečenom akademskom nazivu magistra ili mastera, uvjerenje o položenim ispitima, izvod iz matične knjige rođenih i dokaz o aktivnom znanju jednog svjetskog jezika. I to je sve. Bez ijednog pisma preporuke. Bez prijemnog ispita. Bez motivacionog pisma. Bez prijedloga istraživanja. Bez intervjua. Bez spiska objavljenih naučnih članaka. Bez ikakvog pokazivanja naučnog potencijala, ideje ili plana rada. Samo ti papiri, i vrata „nauke“ su otvorena. Da napomenem, ako mislite da je bitno gdje ste prije toga završili master studije (Harvard, Univerzitet Crne Gore, Univerzitet u Tutinu), grdno biste se prevarili. Nije bitno, svi ste izjednačeni. 

A sada, hajde da uporedimo s jednom drugom procedurom: upisom djeteta u državni vrtić. Tu je spisak mnogo ozbiljniji: boravišna dozvola djeteta, izvod iz knjige rođenih, lična isprava roditelja, potvrda o zaposlenju, ljekarsko uvjerenje, potvrda o vakcinaciji i izjava o (ne)postojanju alergija ili hroničnih bolesti. Dakle, u Crnoj Gori je birokratski zahtjevnije smjestiti dijete u vrtić nego odraslu osobu u akademsku elitu.

To je slika našeg sistema obrazovanja, sistema koji se ponosi titulama, a ne znanjem. U zemlji u kojoj se akademske titule dijele lakše nego što se dijele knjige, doktorat više nije simbol istraživačkog doprinosa i intelektualne zrelosti, već administrativna formalnost. Dovoljno je imati prosjek. Nije važno da li ste master završili na Harvardu, na Kembridžu, u Tutinu ili na samom UCG-u, svi ste jednaki.

Ali to nije jednakost. To je izjednačavanje neizjednačenih.

U "srećnim zemljama", za upis na doktorske studije morate priložiti tri pisma preporuke, motivaciono pismo, istraživački prijedlog, biografiju, transkript ocjena, spisak publikacija, a često i dokaze o vannastavnim aktivnostima. Nakon toga slijedi intervju koji nije samo formalnost, već test ideje, znanja i sposobnosti da istražujete. A kod nas? Dovoljno je „dokaz o znanju jednog svjetskog jezika“. I to u 2025. godini.

Kada sistem ne postavlja kriterijume, on ne stvara izvrsnost. On stvara prosječnost. A prosječnost je, u društvu koje se kune u napredak i reforme, najveća prijetnja budućnosti. Naš sistem ne nagrađuje one koji znaju, već one koji ispunjavaju proceduralne formalnosti. I dok u razvijenim državama doktorat znači dokazano istraživanje i originalan doprinos nauci, kod nas znači da ste imali vremena da predate četiri papira.

U zemlji koja se hvali evropskim putem i digitalnim transformacijama, doktorat se danas može upisati lakše nego što dijete može biti upisano u vrtić. I to nije samo birokratska (samo)ironija, već duboka poruka o tome koliko smo potcijenili znanje. Možda je upravo to razlog zbog kojeg stagniramo, jer smo obrazovanje sveli na proceduru, a ne na vrijednost. Mada, najlakše se vlada neukima, zato se i ovakvim problemima ćuti.

-- 

Marko Vulević
M.A. Student in Political Science
University of Cologne | Faculty of Management, Economics and Social Sciences (WiSo)
DAAD Scholarship Holder