Licemjerje dugo 33 godine

Politička trgovina je u svim porama društva. Ali, najviše je ima pod obrazom, učinila ga debljim, neosjetljivim na stid. Trguje se životima, trguje se pravdom, trguje se uspomenama… Tuđim, naravno. 

Trideset tri godine je prošlo od otmice u Štrpcima. Bez pravde. Osuđen je jedan čovjek, Nebojša Ranisavljević, u suđenju koje se deceniju razvlačilo, od izbora do izbora. I kad je mu je presuđeno, dobar dio kazne je već odležao. Dio glavnih protagonista jeste u Hagu, ali drugim poslom. Država nikada nije smogla snage da stvar istjera do kraja.

Trideset tri godine nakon što je stradalo 19 Bošnjaka, jedan Hrvat i jedna nepoznata osoba, umjesto svođenja računa istine, Štrpci su ponovo stvar namirivanja računa.

Bavio sam se otmicom u Štrpcima 2002, još u vrijeme SRJ kada snimati priču o tome nije bilo samo emotivnije zbog još svježih rana. Nego i opasno, jer je bratija sa ,,one strane” Drine još bila na slobodi. Uz jatake, sa i bez uniformi.

I bilo je neprijatno biti tog dana u Štrpcima. I mnogo neprijatnije kada sam u mom Bijelom Polju, preko prijatelja, savjetovan da nije trebalo to da radim, jer su mi neki ljudi zamjerili te da bi trebalo da se malo pričuvam. Isto je bilo i sa ljudima iz TV ekipe tadašnjeg Javnog servisa koji su toga dana bili sa mnom.

I da se razumijemo, pisali su i snimali i prije mene o Štrpcima, i bolje i hrabrije. I sa više posljedica, više ili manje straha za sebe i najbliže. I poslije, kada god je trebalo ukazati na tragiku tog podrinjskog dana, a treba ukazivati uvijek. Ne umanjujući surovu sudbinu drugih stradalnika, posebno na postupak jednog čovjeka – sasvim sigurno mogu reći gotovo mitskog Toma Buzova, čovjeka koji nije htio da ćuti. I bio sam, na trenutak iskreno obradovan kada je grad u kojem sam odrastao odlučio da jedna nagrada nosi njegovo ime. Doduše, više od cijele tri decenije kasnije.

I zaista, šta se to novo desilo posljednjih par godina? Zašto nije prije pet godina, osam, dvadeset? Šta se promijenilo u gestu Toma Buzova?

Trideset tri godine od kada je Tomo Buzov pokazao univerzumu šta je to čovjek, prva nagrada sa njegovim imenom dodijeljena je filmu na čijoj odjavnoj špici je ime Borisa Raonića. Neprikosnovene zvijezde grantova posljednjih desetljeća, Ginisovog rekordera po broju pavosnažnih presuda protiv njega… I, da se vratim kontekstu, čovjeka čiji potpis ali i mentor u liku predsjednika Savjeta, stoji iza skandaloznog pokušaja prekrajanja istorije Vraneša kako bi se iz sjećanja budućih generacija izbrisao egzodus Bošnjaka iz tog kraja. I suludog medijskog pokušaja da na Belvederu padne crnogorska krv. I protjerivanja svega crnogorskog iz Javnog servisa...

Dakle, šta se promijenilo u gestu Toma Buzova za sve ove godine? Ništa. Nijesmo čuli za bilo šta slično, niti ćemo, što je vjerovatnije, ikad. Šta se promijenilo u bjelopoljskoj vlasti za to vrijeme. Ništa. I dalje trguje tragedijom bez presedana.

Želim da vjerujem da su svi autori ijednog slova ili sekunde o Štrpcima imali časne motive. Ali baš svi! I zato svaka čast, pa i autorici dokumentarca koji je, zapravo i tema ove priče. I trgovine.

Novinarski odgajana kao neprikosnoveni kadar prošle vladajuće garniture i obavezni, od najvišeg povjerenja, izvještač sa međunarodnih putovanja najviših zvaničnika, nekako se, za naivne, nije uklapala u novočetničko setovanje javnog servisa. Krhko je znanje...

Na tridesetu godišnjicu otmice u Štrpcima pojavio se njen dokumentarac. I to je sjajna stvar. Nijesam gledao, ali ne sumnjam da je u pitanju pristojan uradak. Svjedoče tome i nagrade. Prva - na konkursu čiji je organizator Građanska alijanska. Nevladina organizacija generalnog direktora TVCG Borisa Raonića, iz koje je potekao i koju nikada nije ostavio.

U Bijelom Polju juče je autorici dodijeljena još jedna nagrada - „Tomo Buzov“. Za „Život prožet Štrpcima“. Ispričana priča je to zaslužila, ali...

Pored svih onih, širom Crne Gore i regiona, koji su hrabro, decenijama podsjećali na Štrpce i tražili pravdu i bili izloženi pritiscima i prijetnjama, za prvu nagradu sa imenom Toma Buzova izabrana je Mila Vukčević. I osoba sa druge strane zakona - čelnik RTCG - Boris Raonić! Trideset tri godine je, po mišljenju svih bjelopoljskih opštinskih garnitura, trebalo da prođe da se uspostavi nagrada sa imenom ČOVJEKA, i po mišljenju žirija isto toliko godina da se pojavi film vrijedan toga.

Ako niko drugi iz naše zemlje, prvi put je to mogao biti – čak i mimo procedura i simbolično, u ime građanske Crne Gore - Nebojša Slijepčević.

Nagradu koja nosi ime hrabrog, ponosnog, velikog Toma Buzova, da dobije Hrvat.

Čovjek koji je napravio epskih trinaest minuta filma o Tomu Buzovu, ovjenčanih najvećim evropskim nagradama to zaslužuje. Makar kao izvinjenje građanske Crne Gore jer Slijepčevićev ep o čovjeku - ,,oslobođeni” Filmski centar Crne Gore odbio da podrži.