Ljaljovisna

Vlast koja je dovela Crnu Goru u situaciju bez optimalnih rješenja o izlasku iz bezizlazne situacije u kojoj se nalazi i bez časnih ljudi koji će reći građanima da će ceh dosadašnjeg amaterizma (ili svjesnog urušavanja Crne Gore) uskoro sami debelo plaćati, svim silama se trudi da javni prostor zagadi tv novelama iz najgore španske produkcije, toliko trivijalne da su višestruko nadmišile Lj(alj)ovisnu, kako bi zamaglila sopstvenu nesposobnost, tragično stanje ekonomije, bezakonje i koruptivne poslove sa Arapima. Zabrinjavajuće je koliko ima građana koji naśedaju na njih. Uvijek sam govorio da je cilj vlasti sa španskim, indijskim, turskim i inim tv novelama da se svijest građana dovede na intelektualni nivo kokoške, kako bi se im se mogla prodati svakakva blasfemija i podvala. 

Crna Gora je, inače, poznata po umišljenosti o sopstvenoj velikoj važnosti, preuveličavanju uloge crnogorskih političara i bezbjednosnih službi u događanjima u devedesetim godinama i prvoj deceniji XXI stoljeća, kada se Crna Gora izborila olovkom, po nametnutim nepoštenim uslovima, za obnovu svoje nezavisnosti. Smiješno su zvučale tvrdnje opozicionih političara i crnogorskih tabloida da je Crna Gora „najprisluškovanija zemlja u Evropi“. Čitava jedna ogromna zgrada nekadašnje savezne vlade SFRJ u Beogradu odavno je pretvorena u prislušni centar, najveći na Balkanu. Nikakvu sumnju nemam da su, pomoću agentura, domaćih nesoja i vojske SR Jugoslavije, svi politički akteri u Crnoj Gori, koje je Srbija doživljavala kao politički interesantne, prisluškivani na dnevnom nivou.

Ćacilend

Umjesto da se današnja Crna Gora bavi onima koji su 1998. godine oružano pokušali prevrat, koji su pucali na policiju, bacali bombe, oni se bave kopanjem kostiju ljudi koji su branili pravo Crne Gore da sama bira svoj put, pokušavajući da najbliže saradnike tada aktuelne vlasti predstave kao žrtve same te vlasti? Zamislite tu gadost da srpska propaganda svih 17 žrtvava iz tog vremena naziva borcima protiv nezavisnosti, kako bi ih predstavili kao žrtve onih koji su bili za nezavisnost? Dokle ide taj bezobrazluk?

Nikada neću reći da nije bilo i problematičnih stvari. To, jednostavno, nije moguće. Oni koji su se borili da zadrže Crnu Goru pod skute Mire Marković, a koji su danas valjda heroji, nijesu birali sredstva uz pomoć Srbije, pa nije moguće očekivati da Crna Gora u bijelim rukavicama izvojuje obnovu svoje nezavisnosti. Nije ni Milošević skinut sa članovima SANU, pa samo maloumni mogu očekivati da se Crna Gora, pored stravičnog pritiska, mešetarenja, odreda smrti kao dijela srpske policije, iza kojih su ostajale stotine rupa sa krečom i leševima, gomile ubica iz Republike Srpske, izvježbanih na ubijanju Bošnjaka, ne koristi sve ljude i sva sredstva kojima se efikasno mogla odbraniti. Śetite se ko je sve pomogao Đinđiću da makne sa čela Srbije „balkanskog kasapina“? Ljuta trava na ljutu ranu. 

Zamislite što bi današnja mediokritetska vlast uradila da neko oružjem napadne policiju? Gurkanje V. Veljovića na Cetinju sa policijom, što je najbenignija situacija na protestima, proglasili su za „državni udar“. Treba li bolja slika o karakteru današnjih političara vlasti koji ponižavaju građane Crne Gore, smatrajući da imaju broj vijuga kao kokoške, pa im se može svašta prodati. Kakva je razlika između nastupa Ane Brnabić koja proglašava „blokaderom“ onoga ko je napao profesorku Pravnog fakulteta u Beogradu i portira, iako je lice koje je to uradilo redovni pośetilac logora u Pionirskom parku, okupiranog šatorima, „ćacijima“ i dijelom podzemlja. I koja studente naziva fašistima, dok organizuju crnokošuljaše za prebijanje studenata. Ali, sve to prolazi, jer i oni, kao i vlast u Crnoj Gori, imaju svoje pacijente, kojima je moguće svašta prodati za bubrege. 

Ako je nešto dobro sa „ćacilendom“, iako ne postoji iracionalnija stvar od tog brloga, to je da je Luka Bojović postao „student koji hoće da uči“. Što bi neki rekli, nikad nije kasno. Možda kao budući intelektualac sa više razumjevanja shvati bratsku ljubav crnogorskog „oksfordskog đaka“ i njegovu ranjivost na ucjene. 

Bez stida

Nikako ne mogu zaboraviti čuveni sedmi bataljon, mnogo važniji za ispitivanje od sedme uprave, njihovo ponašanje, pokazivanje srednjeg prsta mojoj sada pokojnoj majci što je reagovala na četničke pjesme iz vojnog TAM-a, ubistvo policajca (od onih koji tvrde da je rat u BiH počeo ubistvom svata), pucanje u kafani u televizor na čijem ekranu je bio Milo Đukanović i na stotine sličnih provokacija, kako bi se izazvalo krvoproliće u Crnoj Gori. Kao što ne mogu zaboraviti one cijevi uperene na Cetinje, nakon čega mi je momak iz Trstenika rekao: „Dogovorili smo se, ako nam narede da pucamo na Cetinjane, da mi pucamo na njih (misleći na oficire)“.

Gade mi se ljudi koji danas mijenjaju svoje policijske biografije, koji se novoj vlasti predstavljaju kao žrtve „bivšeg režima“, sve „oličenja poštenja i ljudskosti“, iako su vrlo uspješno napredovali u ondašnjoj policiji, igraju igrokaze po notama onih čija će slova biti ispisana u istoriji Crne Gore nečim mnogo manje mirišljavijim od zlata, koje pominju slinavci bez ikakvog radnog iskustva i bez biografija. Ministar policije, Šaranović, kaže da neće učinjeti ništa čega bi se stiđeli jednog dana i zbog čega se ne bi mogli pogledati u ogledalo. Vjerujem. Radi se ljudima koji ne znaju za stid, čije su etički standardi na nivou lave u utrobi zemlje, jer da znaju za stid već bi se sakrili pod zemlju. Nema podmuklije i štetočinskije partije po Crnu Goru od njih. Oni su pravi primjer da ono što je u izlogu nema veze sa onim što je u radnji, jer je njihov naziv Demokrate vrhunac licemjerja. 

Uzgred, da napomenem onom velikom stručnjaku sa Megatrenda, Bogdanoviću, ne kaže se bezbjedOnosno, nego bezbjednosno, već kad se bavi nečim o čemu nema pojma. Ti turbokompleksaši bi morali znati da direktor policije, u ovom slučaju v.d. Lazar Šćepanović, umjesto što klima glavom na svaku ministrovu riječ kao glave one nekadašnje igračke psa iza zadnjih śedišta automobila na svaku neravninu na putu, treba da bude glavna ličnost policije, dok ministar ne bi smio da mu se miješa u posao, već samo da obezbjedi uslove da policija efikasno djeluje. Direktora policije mora samo da interesuje dosljedno i nepristrasno poštovanje zakona. Prosto je nevjerovatno da se policajci, po riječima ministra, odstranjuju iz policije na osnovu toga što Predrag Šuković, vlasnik najeftnijeg stana u Crnoj Gori, pośeduje transkripte skaj komunikacija i što tako procjenjuje ko je podoban, a ko ne. Je li se to zove država? Je li se tako utvrđuje u Crnoj Gori ko je podoban, a ko nije? Toga nema ni u Zanzibaru!

Veselin Veljović je, kako čitam, podnio krivičnu prijavu protiv bivšeg funkcionera MUP-a (još jedan martir), Milana Paunovića, zbog ničim potrkrijepljenih iskaza na besmislenom Anketnom odboru. Čovjek, koji nijednom riječju se ne bavi onima koji su mu pucali na kolege tih godina, priča priče iz treće ruke, bez ikakvog značaja za bilo koji sud, iznosi „informacije“ kojima nikada nije lično svjedočio. Tako da svi koje je pomenuo u svom iskazu u nepriličnom kontekstu moraju podnijeti krivične prijave protiv Milana Paunovića, pa neka na sudu dokaže da je govorio istinu. Isto se odnosi i na porodicu pokojnog Vukašina Maraša, jer je još nečovječnije pozivati se na mrtvog čovjeka kako bi tobož opravdao sebe. Kako je to herojski pozivati se na razgovore sa mrtvim čovjekom, koji ih ne može opovrgnuti?! Dobro je rekao pokojni general Jovo Kapičić - Crnogorci nemaju sredinu, ili su izuzetni ljudi ili najveća fukara.

Španska novela

Poražavajuće je da dobar dio javnosti podržava i vjeruje u sve što čuje na toj španskoj noveli od anketnog odbora. Ne pada im na pamet da su to svjedočenja koja nemaju nikakvu sudsku težinu i da se mogu smatrati običnim blebetanjima ljudi koji se upucuvaju novim vlastima. Mogu da svjedočim da sam čuo od više ljudi iz obavještajnog miljea u Srbiji da im je najveći problem bio pokojni Maraš i da su se obradovali njegovoj smrti. Njihove riječi su da je bio vrhunski operativac, da je imao takve veze u srpskim službama, posebno među bivšim saveznim bezbjednjacima, mnogo prijateljskih veza, odakle je imao sve informacije. Pa je sad red da mu se post mortem osvete. 

Što se tiče još jednog „svjedoka“ iz treće ruke, Voja Lakovića, nekadašnjeg bliskog saradnika Mihalja Kerteza i Slobodana Miloševića, čime je sve rečeno o njegovom političkom bekgraundu i validnosti onoga što priča, poručujemo mu da ima previše onih koji će znati da odbrane Oskara Hutera od njemu sličnih. Što se tiče njegovog preporučivanja Anketnom odboru, nadam se da će svi koje bude uzimao u usta naplatiti preko suda njegove „svjedočenje“.

O ozbiljnosti španske novele u režiji Demokrata i DF-a govori i tvrdnja o učešću crnogorskog DB-a u ubistvu Zorana Đinđića, nekadašnjeg premijera Srbije, i pokušaju ubistva Vuka Draškovića. Opštepoznato je da je Crna Gora zaštitila život Đinđića u vrijeme NATO napada na Miloševićev režim. Nata Mesarović, inače porijeklom iz Kuča, sudila je u slučaju ubistva Đinđića i jasno dokazala ko su bili izvršioci. Slično je i sa istragom i sudskim epilogom za Draškovića. A svako sa zrnom mozga zna ko su bili nalogodavci u oba slučaja. Bijedno, da bijednije ne može biti. Ovakvu besramnu vlast Crna Gora nikada nije imala. Ništa im nije sveto! Pravi Vučićevi učenici. Nažalost i kad Vučić padne, a polako zri, ništa se neće promjeniti. Ostaće Mandić i Knežević i dalje uzdanice srpske politike u Crnoj Gori, iako su jedini koji danas podržavaju proteste u Srbiji crnogorska opozicija! Isto će biti sa Dodikom u BiH. 

Ovim tekstom nipošto ne želim da amnestiram ponašanje policije prema LSCG i Crnogorcima u doba zajedničkog DPS-a, a nije ni da nije bilo toga i kasnije, kad su u crkvenim sukobima policajci stajali okrenuti prema poštovaocima CPC, a leđima bili okrenuti popovima i pristalicama Crkve Srbije. To se ne zove nediskriminatorno.