Ljudi i neki drugi

Ima neka destruktivna fasinacija ružnim, kao i mazohistički poriv za banalnim i retrogradnim u politici i radnjama koje čini četnički vojvoda Andrija Mandić. Onih nekoliko fotografija sa onog sramnog, bestijalnog i estestski vulgarnog skupa u Vili Gorica, đe su dodijeljene nacionalne penzije nekim likovima, ostavilo je utisak da je čak i njemu bilo malo neprijatno.

Ali kao da postoji neka viša, mračna sila koja ga tjera da sebe smješta u te i takve habitate i prostore, o kojima kao da danas piše genijani Danilo Kiš, čija proza nije izgubila ni truknku autentičnosti u vremenu - U toj sobi vladao je zadah buđi i starog znoja, miris vlage i raspadnutih papira…

Kada kažem neprijatno ne mislim na efekat koji je dodjela izazvala, ili ideju kojoj teže. Samo kompletnim političkim idiotima (da se poslužim Vučićevom frazom) nije jasno da je cilj da se obesmisli, ponizi, zatruje i vulgarizuje sve što ima veze sa tekovinama oslobilačke borbe Crnogoraca. I, onih koji su stvorili i branili prvu i jedinu slobodnu državu na Balkanu tokom Otomanske imperije, i onih koji su je oslobodili od fašista, nacista i domaćih saradnika okupatora tokom drugog svjetskog rata.

Treba đeci i unucima objasniti da im đed nije bio saradnik okupatora već junak – oslobodilac, i da to što je ubijao Crnogorce za njemačke i italijanske interese nije bio zločin, već oslobodilačka borba, borba u kojoj su slobodoumne Crnogorce oslobađali od života.

No u svoj toj želji da se što više zaprlja ovaj sveti jubilej, izgleda da su se malo preigrali. Malo su im se ruke i suviše duboku zarile u sopstveni glib.

Kaže narod – nije mi čudo kako ih Bog stvori, nego kako ih sastavi (mada je veoma upitno koliko je Bog imao veze sa stvaranjem ona dva nagrađena entiteta). A, za sastavljanje one dvojice dobitnika državne penzije (namjerno ne pišem Trinaestojulske nagrade jer oni imaju veze sa njom isto koliko i onaj što im je uručio sa veganskom ishranom) je zaista trebao neki jako zaprljani um.

I, sve su oni to u osnovi lijepo zamislili. Napravićemo žiri koji će imati dovoljno ovih „naših“ da izglasaju/preglasaju ono šta želimo, sve ćemo to maskirati u neku formu višeumlja i transparentnosti, naći ćemo jednog njihovog za laureata, a onda ćemo i dvojici naših dati nagradu. Ove naše ćemo lako naći, čim im pomenemo da se dobijaju pare i penzija ima da navale ko ludi na brašno, bitno je samo da su negatori i antipodi svega crnogorskog, i da ne priznaju ni naciju, ni državu, ni tekovine 13. jula, ni ništa šta ta nagrada predstavlja, a takvih, od kako je budžet kod nas, ima „na kile“.

Sve bi ovo bilo kako treba, da nisu ozbiljno zeznuli kod odabira ove dvojice „njihovih“. Imali su čak i prošlu godinu za primjer kako se to može korektno odraditi, evo danas niko više na pominje kako je lani nagradu za životno djelo dobio amaterski glumac, samonametnuti pjevač i priučeni harmonikaš Dragan Koprivica.

I, biće da su ih po mraku birali, i jesu sigurno je čudo je genetika, kažu uđe u gen taj neki naslijeđeni refleksa predaka, a oni su samo mogli naslijediti naviku da se ukrivaju i po mraku čuda čine. Pa su po noći izabrali onu dvojicu, pored kojih je, ako dobro pogledate, Mandiću bilo neprijatno da stoji, a stajao je pored (i slikao sa njim) pečenog praseta na platou ispred Skupštine. No, ovo je izgleda bilo previše čak i za njega.

A kako i ne bi, kada je jedan od njih dobio nagradu za roman/knjigu/svesku/nešto/bilo šta, za šta Nacionalna biblioteka nema saznanja da je publikovana u bilo kojem formatu.

Dragica Lompar, direktorica Nacionalne biblioteke „Đurđe Crnojević“, nije ostavila prostor za nedoumice: „Na osnovu izuzetno preciznih podataka, nemamo saznanja da je ova publikacija u bilo kojem formatu objavljena. Obzirom da nije evidentirana u našim bazama, a nijesmo je dobili ni u fizičkom obliku, nije ni mogla biti kataloški obrađena“.

Dakle, Bećir Vuković i izdavač Radomir Uljarević su falsifikovali podatke o objavljivanju knjige. Na osnovu ovoga se bez ikakve pogreške može reći da djela nema, makar ne onoga o kojem je žiri odlučivao. Jedino djelo koje zaista postoji je krivično, ali da to ostavimo našem tužilaštvu koje nepogriješivo zna da prepozna, organoleptičkom metodom, ko je za krivično gonjenje i zašto ovi neće biti.

Bećira Vukovića su nagradili ni za šta, ukoliko naravno izuzmemo to da je Bećir Vuković i da je to bilo za vojvodu sasvim dovoljno da mu pokloni nacionalnu penziju, ili mu je možda autor neđe uz čašicu prepričao cijelu knjigu. Ukoliko zna lijepo da pripovijeda o knjizi, koliko zna grdno da govori o Crnoj Gori, onda za Mandića nije bilo dileme.

I, dok je cijela intelektualna Crna Gora tražila poništenje te odluke, usljed nedostojnosti osobe i nedostatka glavnog dokaza – knjige ili makar pojašnjenja đe bi mogla da bude, ili da se makar autor obaveže da će je dostaviti, zamalo rekoh napisati, do sljedeće godine, on Bećir, rekao je da je ovo antisrpska histerija i da je on, pazite sada, ugroženi Srbin. Zamislite taj nivo ugroženosti đe vam se, ni za šta, daje najveća nacionalna nagrada i nacionalna penzija države koju pljunete đe stignete, koju ne prizajete i koju bi rado poklonili, pardon, prodali prvome koji naiđe.

O ovom drugom korisniku nacionalne penzije, tražite sami na internetu, sigurno ćete nešto pronaći, neće to biti nešto puno, svakako nedovoljno za ovu nagradu ali makar postoji za razliku od Bećirove knjige. Ono šta ne postoji je, očigledno, kultura. Kultura koja jedan od postulata za dobijanje ove nagrade. Ukoliko poslušate šta je drugo-iskeširani Veljo Stanišić izjavio o postupku Miloša Karadaglića, onda ćete shvatiti da je u sudaru sa njim svaka kultura poginula. Kao i empatija i ljudskost, koja se najviše ogleda u zaštiti manjinskih i marginalizovanih grupa, za Stanišića su jedni od njih, Romi, sinonim za nešto ružno i prljavo. Šta je na kraju dana prljavo u ružno prosudite sami.

Sve je ovo bila reakcija na odluku sjajnog Karadaglića da vrati Trinaestojulsku nagradu, u uslovima kada je ona obesmišljena. Zapeklo je to Stanišića, izleda puno jače od onog biber-spreja kojim su prskani građani dok su oni kusali, pili i „otimali“ se sa Slavenom Radunovićem oko jagnjetine. Zapeklo jer je istinito i časno, ispravno i ljudski, lijepo i gospodski.

Bravo i hvala ti, Miloše! Hvala, jer ostavljaš nadu. I uvijek je lakše biti čovjek nego nečovjek. Puno lakše. Dovoljno je u svom prezimenu nositi crnogorsko ime, pa da ti ovo prvo nikada ne bude teško.

Sve ostalo je samo otimanje oko komada mesa.