Naši mali diktatori

Svi znamo tu scenu: Čaplinov veliki diktator igra se globusom. Čovjek drži svijet u rukama i misli da s njim može šta hoće. Okreće ga, šutira, baca, on mu se poslušno vrati na dlan.

Eto, tako zamišljam onaj kružok koji sebe naziva Demokratama. Vidim ih, čim se osam, skakuću, plešu sami sa sobom, opijeni snovima o konačno osvojenoj moći i totalnoj kontroli nad svim i svakim. Zahvaljujući funkcije nedoraslom premijeru Spajiću, svi njihovi snovi postali su stvarnost, pa sad lagodno laskaju svojoj narciosiodnoj prirodi sazdanoj od sujete i fantazija, uvjereni da im ovaj naš svijet pripada u potpunosti.

Priznajem, ta slika me zabavlja. Lagodnije se nasmijati nego priznati da je zastrašujuće to što nam državom, a posebno bezbjednošću, upravlja grupa ostrašćenih ljudi oskudnog znanja, upitnih vrijednosti, dvostrukih standarda, koja ne podnosi kritičku misao, a kamoli riječ. Monopol na istinu je,konačno , njihov . Ali, kada vidim kako neke njihove nebuloze završavaju u krivičnim prijavama “oslobođenog” Tužilaštva, prođe me jeza.

Onomad je jedan diplomac Megatrenda, tog omiljenog “univerziteta” Demokrata, na kojem se znanje stiče bez mnogo napora, targetirao novinare kao plaćenike. Juče, ništa manje nego SDT, obavještava da sve nezavisne medije koji ne idu niz dlaku aktuelnoj vlasti, Crkvi Srbije posebno, uređuje biznismen kojem se na teret stavljaju kriminalne radnje. O tom čovjeku ne znam ništa. Šansa da nam se putevi ukrste, čak i u ovoj državi od pedlja, ravna je nuli, ali izgleda mi da je posrijedi čovjek mnogih talenata. Po SDT-u , taj je upravljao paralelno i državom, i kriminalom, i medijima. A sve smo kadrovski oskudni ?!

Ipak, mene od cijele te optužnice jedino zanimaju – mediji. Tačnije, sloboda. Imam utisak da je SDT , razapet između oltara i partijskih saopštenja, napravio neku svoju mapu, svoj globus kojim se poigrava. Targetirajući medije, odnosno slobodu govora, tužilaštvo je pokazalo da mu je draže da izmišlja neprijatelje nego da se bavi stvarnim problemima. Lista onoga o čemu ćute, onoga što se prave da ne vide ili svjesno ignorišu, proteže se unedogled – od govora mržnje do otvorenog ponižavanja države pod maskom svetosti. Izgleda da je SDT odabralo da herojski zaćuti pred moćnima, a zagrmi na slobodne. Kao da time žele da odagnaju svoj strah da nijesu dvoljno dobri glavnom atamanu u ovoj državi, Crkvi Srbije.

I zato, napad na medije. Ne na one koji lažu, huškaju, manipulišu i šire mržnju.

Već na one koji misle. Koji sumnjaju. Koji pitaju. Bez trunke stida, s visine moći bačena je etiketa. Stari recept, kad ne znaš kako da ućutkaš glasove koji smetaju, proglasi ih plaćenicima. Dovedi ih u vezu s kriminalom. I,eto dobro obavljenog posla. Odavno znamo, u Crnoj Gori svako ko digne glas protiv ovakve vlasti, posebno crkve, postaje meta.

Svaki slobodan ton mora biti označen. Jer u zemlji poslušnih, a takvi postajemo, svaka sloboda govora je provokacija.

Ima u tome i nešto groteskno. Čini se da ni u SDT-u ne primjećuju koliko su slični Čaplinovom diktatoru, okreću svoj globus uvjereni da vladaju svijetom. Kao da ne vide da se igraju balonom od kojeg, kad pukne, baš kao i onaj velikog diktatora, neće ostati ništa. Raspršiće se iluzija o moći koja je, uvijek se ispostavi, najprolazija obmana na svijetu. Razlika je samo u tome što je Čaplinov diktator bio komedija. Ovi naši postaju ozbiljna prijetnja najvrednijem civilizacijskom dostignuću. Slobodi.

Zato nestrpljivo čekam najavljenu tužbu Antene M.

Ne zato što vjerujem da ona može ovo SDT vratiti na staze profesionalizma , već zato što svaka institucija koja prekorači granicu mora biti pozvana da sve činjenično potkrijepi i objasni – pred zakonom. Ne pred oltarom.