Pjesnik bez pera

Zapis iz Klikabilnog dnevnika Arhivara, godina 2198.

Mjesto: Post-Kulturni Zavod, odjeljak „Nagrade ni za šta“
Istraživač: Arhivar 47-B/Đ (identitet nepoznat, svjedočanstvo vjerovatno autentično)

2198. godina, mjesec julijanski, dan 13.

Unos #1347: Pronaći knjigu Bećira V., dobitnika Trinaestojulske nagrade iz 2025. godine.

Kolege me opet zadirkivahu. Kažu da sam (s)krenuo u potragu za svetim gralom crnogorske književnosti. Bećir V. – pjesnik koji je dobio najveću nagradu za knjigu koju niko nije vidio, čitao, ni prelistao.

Ali, sistem kaže: „Zavedena pod brojem. Postoji.“
A sistem, nažalost, i dalje ima više ovlašćenja od logike.  

Unos #1348: Prva pojava imena Bećira V. u javnom prostoru

Digitalni tragovi pokazuju: Ja, Bećir, pojavih se niotkuda kao gljiva poslije partijske kiše. Samozvani pjesnik, samonagrađeni bard, prorok mediokriteta!

Na videosnimku s dodjele – stojim, sav odvažan, s knjigom u ruci. Korice luksuzne, papir bijel, a unutra... ništa.
Doslovno ništa.

Pitatm se – je li moguće da je ovo nekome smetalo?

Unos #1349: Isječak iz govora na dodjeli

„Ova knjiga je šapat tišine, otpor galami, sveto prazno u vremenu lažnoga punog.“

Publika je pljeskala, uvaljana u mediokritetski patrriotizam, vino i pečenje, kao da je pred njima Njegoš... Jedan starac u publici plakao je.
Kasnije sam otkrio – bio je tonski snimatelj. Pustili su mu fonogram aplauza sa neke prethodne dodjele.

Unos #1350: Napomena

Pokušavam noću da ne mislim o ovome.
Ali jutros sam se trgao iz sna, držeći u ruci bijeli list papira.
Na njemu ništa.
Niti jedno slovo.
Samo masna mrlja – izgledala je kao otisak Bećirove brade.

Unos #1351: Najpoznatija pjesma Bećira V. (arhivski zapis, rukom napisan na zadnjoj strani računa iz kafane „Kod patriote“)

Oj, brate, daj mi naslov tvoj,
ja ću reći da je moj.
Ajde, brate, daj mi rimu tvoju,
ionako niko neće otvoriti knjigu moju...

Pero nemam, dušu nemam,
al’ džep za nagradu spremam...

Unos #1352: (lična zabilješka, povjerljiva)

Sve češće razgovaram sa sobom.
Noćas sam u arhivskoj sali čuo kako neko šapuće: „Ova knjiga je srž našeg bića...“
Okrenuo sam se – bio sam sam.
Ili nijesam? Žiri?!

Unos #1353: Rekonstrukcija događaja iz 2025. godine

Nagrada je blistala, Bećir je sijao, a narod je gutao suzavac ispred Vile.
Ironija? Ne.
Sistem!

Knjiga nije bila objavljena. Bila je zamišljena. Ali to, u vremenu kolektivne halucinacije, nije smetalo.
Komisija je rekla da je riječ o „meta-literarnom protestu protiv hiperprodukcije smisla“.

Jedan član žirija kazao je:

„Ovo je najdublje prazno koje sam ikad pročitao.“

Unos #1354: Lična refleksija

Ponekad osjećam da mi misli nisu više moje.
Sinoć sam zatekao sebe kako zapisujem stihove na marginama arhivskih dokumenata.
Nijesu bili moji.
Pisalo je:

„Zovem se Bećir. Ne pišem, ali postojim – ergo: dobijam.“

Ruka mi je drhtala. Pokušao sam ih izbrisati – mastilo se nije skidalo.

Unos #1355: Izvještaj o sadržaju knjige (fizička analiza)

Naslov: „Balada o pjesniku bez pjesme“
Autor: Bećir V.
Sadržaj: 143 prazne stranice.

Prilog: Fotografija Bećira kako maše sa bine ispred bannera „KNJIGA GODINE!“
Napomena: Korice su od sintetičke kože s utisnutim natpisom:

„Za sve vas koji ste ćutali. Hvala vam što ste dopustili.“

Unos #1356: Gubim dah

Guše me zidovi Zavoda. Šapuću – Bećire, Bećire, Bećire...
Sistem traži još. Traži da napišem izvještaj.
Ali kako? Kako da napišem izvještaj o nepostojanju koje postoji?

Unos #1357: Zaključak istrage

Nema te Himne ironije koja bi mogla dočarati ovog pjesnika bez pjesme i nagradu bez knjige.
Bećir nije autor.
Bećir je simptom. Bećir sam ja.
Dokaz da u jednoj tački istorije nije bilo važno što pišem – već kome se klanjam, koliko praznog mogu da zamotam u celofan, i kako da se osiguram da mi niko nikad ne postavi pitanje:
„A, gdje je knjiga?“

Unos #1358: Posljednja poruka (klikabilni dodatak uz dosije Bećira V.)

„Ako ikada pronađeš knjigu u kojoj nema ništa, a svi tvrde da je najveće djelo epohe - ne traži autora, traži krivce“.

U potpisu: Arhivar 47-B/Đ
Post-Kulturni Zavod, Titograd 2198.
Prilog: Prazna stranica. Otisak brade. Biber sprej.

P.S. (lični unos, ne arhivirati)

Pišem ovo bez oznake unosa. Bez kodova. Bez autorizacije. Ne znam više gdje se nalazim – da li sam još u Zavodu, ili u glavi Bećira V.

Noćas sam sanjao da sam stranica u Bećirovoj knjizi. Bijela. Bez sadržaja. Svaki pokušaj da napišem nešto – nestajao je. Slova su bježala, topila se kao mastilo na jeziku cenzora.

Oko mene ljudi čitaju prazne knjige i aplauzom dočekuju naslovne strane. Djeca recituju tišinu. A ja, Arhivar, pišem, pišem, pišem – ali moje misli ne ostavljaju trag. Kao da sam već izbrisan.

Možda Bećir nikada nije postojao.
Možda sam ja Bećir!? 

Ako neko pronađe ovaj zapis – neka zna: razum se gubi lako.
Nestaje polako, uz zvuke odobravanja, u sali punoj ničeg’.

Klik. Unos završava. Muk.

Autori: M. Banović i D. Mihailović