Podgorica pod Mujovićem: Kolektora u Botunu biće, pa neće, betonizacija od drveća ima više sreće

Dok gradska vlast servira floskule o "evropskoj infrastrukturi" i "razvoju po mjeri građana", svakodnevica Podgoričana sve više liči na sablasnu verziju grada: divlje deponije koje se šire, smeće na svakom koraku, ograde koje guše, kolektor koji se planira pa otkazuje, zdrava stabla koja se sijeku po pravilima „struke“, betonski ležeći policajci, i politički diletantizam koji sve to cementira – bukvalno.

Na čelu ovog komunalnog, urbanističkog haosa – Saša Mujović, gradonačelnik čije „rukovođenje“ neodoljivo podsjeća na njegov mandat ministra energetike. I tada je završavao „velike poslove“ – pa danas plaćamo međunarodne advokate da spašavaju ono što je od državnih interesa ostalo.

Danas koristi isti model: previše samopouzdanja, premalo znanja – i nimalo rezultata. A kada se na sve to doda da je glavni za „saradnju s građanima“ Vladislav Dajković, bivši influenser ekstremno desnih stavova, današnji promoter zločinaca, onda je i posljednjem skeptiku jasno ko zapravo vodi Glavni grad – i gdje nas vodi.

KOLEKTOR: OD BOTUNA DO BESMISLA

Kolektor otpadnih voda – infrastrukturno pitanje koje definiše zdravlje i funkcionalnost grada – pretvoren je u političku lakrdiju.

Prvo se najavi izgradnja u Botunu. Onda – ipak ne. Pa „mora“. Onda ipak „ne mora“. U jednom trenutku Milan Knežević navodno pristaje. Dan kasnije – nije tačno. Sve je, tvrde, Mujovićeva izmišljotina.

U međuvremenu, fekalije i dalje nesmetano kruže ispod grada – a odgovorni u upravi krive jedni druge i nude „rješenja“ koja sve više liče na skečeve nego na politiku. Građani, naravno, sve to plaćaju: zdravljem, novcem, dostojanstvom.

BETONSKA LOGIKA: GAZI, PRESIPA, ZATRPAJ

Umjesto da se štiti i oplemenjuje ono malo prirodnog što je ostalo, grad se pretvara u pustinju – doslovno i mentalno.

Zdrava stabla košćele, stara preko tri decenije, planski se uklanjaju iz centra grada. Sanja Čukić iz Agencije za izgradnju i razvoj hladno pojašnjava da se to radi „po pravilima struke“ i obećava „trinaest novih stabala“. Kao da priroda funkcioniše na zamjenskom bilansu.

U isto vrijeme, funkcionalni gumeni ležeći policajci zamjenjuju se betonskim – jer ih, navodno, „građani lako uklanjaju“. Gradsko preduzeće „Putevi“ objašnjava da će novi usporivači biti jasno obilježeni, „sa očima koje svijetle uveče“.

Ono što direktor Radoš Zečević ne pojašnjava jeste – hoće li asfalt uvoziti iz Srbije, kao što se ranije organizovao prevoz za obožavaoce lika i djela Radovana Karadžića u Šavniku. Jer kada se kod nas spoje građevina, politika i ideologija – zna se ko vozi, a ko plaća.

PODGORICA – RUGLO UMJESTO GLAVNOG GRADA

Umjesto grada, dobijamo improvizovanu konstrukciju bez estetike.

Stubići koji razdvajaju trake na svakom metru – vizuelno ruglo i saobraćajni haos.

Ograde koje navodno „uljepšavaju“ grad – a više podsjećaju na torove.

Bulevari puni betona, bez drvoreda, bez hlada, bez minimuma urbanog dostojanstva.

Deponije koje se šire sa Vrela Ribničkih prema centru – ugušene institucije ćute.

Građani Starog Aerodroma i Konika već godinama žive pod stalnim pritiskom zagađenja, dehumanizacije i potpunog odsustva gradske brige. Nema odgovora, nema rješenja, nema minimuma komunalne pristojnosti.

KAD CINIČNA SIMBOLIKA POSTANE STVARNOST

Podgorica danas nije samo grad koji ne funkcioniše – ona je grad koji se planski, dosljedno i sistematski urušava.

Dok se ruši zdravo drveće, izliva beton, a ulice zatrpavaju „infrastrukturnim rješenjima“, gradska vlast koristi svaku priliku da cementira pozicije – dok se problemi talože kao fekalije bez kolektora.

Između dva stabla koja se sijeku i tri trake koje se betoniraju – ne stigne se ni da se razgovara sa građanima. Jer to nije upravljanje – to je gluma. Kulise se grade. Suština ne postoji.

Podgorica, pod ovakvom upravom, više nije glavni grad Crne Gore – već glavni primjer kako izgleda kad vlast zaboravi kome treba da služi.