Poricanje zločinačkih politika

Iz svakog javnog nastupa Milojka Spajića prosto vrišti malograđanština i politička nekultura. Od njegovih govora i u startu promašenih političkih performansa, nema evidentnije dekonstrukcije takozvane građanske, a zapravo srednjičarske politike. A srednjičari, preciznije rečeno trećeputaši, vazda su drugovali sa sljedbenicima krvomutničkih politika. Lak su plijen za ultradesničare i ekstremiste. Na taj mamac, sami se upecaju. I u tom ideološkom lutanju, od građanskog centra, pretvore se u umjerene desničare. Takvi politički diletanti idealni su saveznici za uspon krajnje desnice. To je istorijski fakat i opšte poznata politička klackalica sveprisutna širom svijeta.

Nedostatak Spajićeve elementarne pristojnosti nije nam nepoznanica. Taman kad pomislimo da je politička blamaža dosegla vrhunac, premijer iznova uspije da probije dno. Jednako je necivilizovano podsmijavati se u Skupštini tokom dana žalosti, lupati se po čelu, jer su mu viralni klipovi valjda politički fetiš, ili zakazivati konferencije posvećene prezentacijama infrastrukturnih projekata, osmišljenih tako da čak i sam Spajić kreativne vizuale strateški i komunikaciono neukih savjetnika posmatra kao neki vid satiričnog portreta. Sve smo to gledali upravo u kriznim situacijama, kad za bajke o razvojnim vizijama nije bilo ni vrijeme ni mjesto.

Spajić, kao ni nekadašnji mu saborac (Jakov) Milatović, nije pročitao niti slova o značaju funkcije koju obnaša, premda je u Ustavu sve lijepo zapisano i nadasve lako razumljivo. No, dosadno je čitanje Ustava, taman kao i ekspozea. Zato se obojica ekspresno oglašavaju samo kad dobiju javne packe DF-a, ponosnih ratnih veterana i sedmobataljonaca, čiji su politički uzori dželati bošnjačkog stanovništva.

Pristao je Spajić da bude beskorisna politička figura na šahovskoj tabli Andrije Mandića i Milana Kneževića. Pristao je da bude pulen bez zere autoriteta da zauzda šoviniste u sopstvenoj partiji, a kamoli u Vladi.

Tako smo od svađalica došli do seoskih tema. Jer Spajić zaboravlja da bi njegova Vlada trebalo da služi svim građanima, đe god živjeli – u urbanim ili ruralnim sredinama. Jer bi on da nas zamajava kripto-populističkim šarenim lažama. Jer bi umjesto prošlosti da se bavi evropskom budućnošću i time zamagli paradigmu naše evropske perspektive – rast euroskepticizma. Dalo se naslutiti - antievropska kampanja Spajićevih DF evropejaca i ostatka rusko-srpskih proksija uzela je danak. Pitanje je vrijedi li se nadati da će Evropa konačno istinski prozreti Spajićevu paralelnu igranku, jer je previše crvenih alarma već odzvonilo.

Premijer bi, dakle, da dobije pripremljena pitanja, isključivo na lake teme. Kako čudno piše Aleksandar Vučić. Na taj način, jelte, kako jednom sam reče, ne bi morao da trpi medijski primitivni neizdrž. Ovako ga mediji ponovo navukoše na tanak led.

Relativizacija kao čin pravdanja kleročetničkih i fašističkih poteza naša je svakodnevica i tragična realnost. Čitamo li između redova, Spajićeva sramotna opaska mnogo je opasnija. Nije to čin puke relativizacije primitivnog orgijanja četničke rulje, crkvenog prisvajanja crnogorske teritorije i privilegovanog, naddržavnog statusa. To je poricanje zločinačkih politika i tiha, ali providna odbrana četničkih koljača i njihovih sljedbenika.

To je sramno poniženje žrtava svih četničkih zločina i njihovih potomaka. To je prećutni pristanak na rehabilitaciju četničkog pokreta u ime velikosrpskog imperijalizma. Jednako kao kada bi današnja Njemačka rehabilitovala Hitlera, u ime nekog inoviranog trećeg Rajha. Između rasne segregacije i nacionalističkog i vjerskog ekstremizma, ne postoji razlika. Baš kao što je i politika PES-a samo prepakovana i umivenija verzija politike DF-a.

Jer – dok drže moralne lekcije o tome ko treba da se izvini Dubrovniku, DF potrčci ni da zucnu o četničkim tiradama u režiji crkve Srbije i gostoljubivosti u znak podrške secesionizmu i separatizmu. Prosto je – nekad se sa malo riječi kaže i previše. A upravo je to slučaj sa Spajićem, koji bi, da se politički kalio u nekom drugom vremenu, zasigurno bio besprekoran zaštitnik kvislinga i kolaboracionista. Možda bi ovaj nesuđeni gebelsovski propagandista, svojom centrističkom poslušnošću zavrijedio i odlikovanje, poput Pavla Đurišića, čijem se spomeniku svjesno ili nesvjesno klanja, tako što one koji mu slavodobitno čuvaju stražu ne smije ni da spomene. Od vraćanja duga onima koji su mu prokrčili politički put, ipak, nema ničeg važnijeg. Stoga bi bilo iluzurno očekivati da će im se ikada politički pametno suprotstaviti. Da je bio iole politički mudar, vlast nam, možda, ne bi činila foteljaško-cirkuzantska skupina.