Portali mržnje i njihovi sponzori

Naša stvarnost je fantastika, i preostaje nam samo da se nad njom čudimo, i smijemo, grohotom. Nećemo valjda plakati? Ne plaču ni ljudi u kliničkim centrima, s gomilom papira na kojima piše istorija bolesti i budućnost, ili, ono što je od nje ostalo. Zapravo, smiju se, slave život i raduju svakom novom danu. Uprkos patnji, strahu i borbi. Zato, naša stvarnost jeste fantastika, a svakodnevica zlo banalnosti, ili banalnost zla, kako vam drago, ili, kako god izaberete da reciklirate beskonačno recikliranu Hanu Arent. U našoj stvarnosti sve je moguće. Pa, i, recimo, opozicione medije proglasiti terorističkim, korumpiranim i kriminalnim. Urednike tih medija na platformama režima dehumanizovati, klevetati, ponižavati, i lagati o njima, podređujući njihove biografije, ispisivane decenijama, navodnim biznismenima, koji im navodno dodjeljuju novinarske zadatke. Jeste, u Crnoj Gori danas i to je moguće. Moguće je da putinofili i svetosavci, koji patološki mrze sve što se zove Zapad, od Darka Šukovića brane Ameriku i američke diplomate. Jeste, i takav pervertirani i izopačeni univerzum je moguć.

Moguće je da opskurne borbe, in4s-ovi, vijesti i ostali portparoli vlasti linčuju svaki medij koji nije pod kontrolom režima. Sasvim je moguće i da rektor Univerziteta Crne Gore, Vladimir Božović, upravlja portalom koji svakodnevno emituje golu mržnju. Portalom čiji je uostalom Božović i osnivač. Podrazumijeva se da se ovim i sličnim jazbinama propagande SDT i SPO neće baviti. Jer, kako istraživati one koji te kontrolišu, pośeduju. Da ne bi bilo, gluho bilo, da je ovo još jedna deluzija i tradicionalna antisrpska histerija, za svjedoka pozivam popa Backovića, koji je javno kazao da je on, to jest Srpska crkva, poslodavac aktuelnim vlastodršcima. Zar bi jedan sveštenik lagao i svjedočio lažno? To je, pobogu, smrtni grijeh. Cijela fabrika laži puštena je u pogon kako bi se satanizovali opozicioni portali i njihovi urednici. Dobro, ne baš svi opozicioni portali, već oni koji su povodom brutalnog gaženja slobode govora pisali Johanu Satleru. Iz nekog razloga izostali su potpisi dva, takođe u prvom talasu senzacija osumnjičena portala. No, zašto je to tako nek sudi crnogorska javnost, i nek se zapita nad tim neobičnim slučajem. I je li baš sve što sebe legitimiše kao opoziciju zaista opozicija?

U hajku na slobodu govora i proces proizvodnje straha nije mogao odoljeti a da se ne uključi i tužilac Vukas Radonjić, koji je javnosti obznanio da će biti saslušani i urednici medija. Zašto samo urednici, tužioče? Zašto ne i svaki novinar u svakom od tih medija? Administratori, tonci, montažeri, snimatelji? Za ministarku koju je u ministarku proizvela partijska legitimacija Demokratske Crne Gore nema ničeg spornog u besprizornoj i skarednoj manifestaciji diktature. Ona smatra da sloboda medija nije ugrožena akcijama tužilaštva. Ne bih da branim ministarku Vujović, ali ne smatra to ona, već pisar svih gebelsovskih saopštenja Demokratske Crne Gore, notorni Boris Bogdanović. Zar zaista smatrate da bilo ko u Demokratama može bilo što smatrati izvan smatranja partije? Cijelu hajku i lov na slobodne novinare podržao je i Jakov Milatović, izrazivši nadu da će sve to „dobiti sudski epilog“. Autoritet Jakova Milatovića ravan je autoritetu upravnika ulaza neke od podgoričkih zgrada, pa mu ne treba zamjeriti na nastojanju da makar na ovaj način javnosti da do znanja da je tu, jer već odavno neodoljivo podśeća na Dejvida Koperfilda i njegove iluzije nevidljivosti.

Aksiom je da Aleksandar Vučić finansira gotovo sve medije u Crnoj Gori, osim onih koje SDT i SPO targetiraju. Televizije, portali, društvene mreže, i još toliko toga sponzoriše se novcem iz Beograda. Da li će i zašto neće naši tužioci ispitati porijeklo novca takvih medija? Njihovo osnivanje i nalogodavce? I zločinački poduhvat da se razori multietnička i građanska Crna Gora. Jasno je da neće, jer institucije su zarobljene, a tužioci i milicajci tek uslužni servis režima.

Zašto, recimo, Vijesti ne napišu jedan istraživački tekst o sebi? Autorka bi mogla biti Jelena Jovanović. A Petar Komnenić bi mogao posvetiti jedan četvrtak i jednu tv emisiju Vijestima. Tema bi mogla biti „Kako je DPS osnivao i uređivao Vijesti?“, ili, „Kako je DF uređivao Vijesti kad je DPS odbio da i dalje sponzoriše Vijesti?“, ili, „Kako je Srpska crkva uređivala Vijesti kad je DF prestao da finansira Vijesti?“. Ne bih da me optuže da uređujem Vijesti, ali eto nekoliko tema koje su od javnog interesa. A i u saglasju su s realnošću, što se ne može reći za cirkus kojem svjedočimo, i ispod čije šatre tužioci i milicajci hapse mimere i prijete urednicima. Zaboravljajući da je vlast oročena, kao, recimo, bankovna štednja. I da će jednom svako odgovarati za svako nedjelo.

Na koncu, čak i da završe u lisicama i bukagijama, urednici i novinari koji su meta režima su slobodni ljudi. Oni koji zastrašuju, prijete i hapse, nijesu. Zatvor nijesu zidovi i rešetke, to bi hajkači morali znati.