'Sarajevo safari' se nastavlja, samo je oružje promijenjeno

Prizor današnje Srbije: afera „Sarajevo safari“ i masovno pisanje zapadnih medija o mogućem učešću Aleksandra Vučića u tom gnusnom zločinu; a s druge strane – prodaja ili odbrana Generalštaba.

Dva simbola iste moralne katastrofe. One koju država nikada nije priznala, a društvo nikada nije obradilo. Tako to biva sa duhovima prošlosti pred kojima je Srbija odabrala da kukavički žmiri misleći da će nestati sami od sebe.

Sve je ispričano o „Sarajevo safariju“, tom riječima i mozgu bilo koje osobe koja u sebi ima makar još i tračak ljudskosti nedokučivom zločinu. Sada je ponovo pokrenuta istraga u Italiji, naravno ne u Srbiji, iako su po svoj prilici uz logističku podršku iz Miloševićevog Beograda ti monstruozni umobolni bogataši, te zvijeri u ljudskom obličju, imali svu moguću logističku podršku.

„Da li ti mama zna da si narkoman?“

Baš kao što je istu takvu podršku imala i „junačka“ Karadžić-Mladićeva vojska kojoj je „JNA“ ostavila svu silesiju naoružanja i svakovrsne opreme sa samo jednim ciljem: da se što efikasnije, ne pitajući za cijenu, sprovede genocid u Bosni i Hercegovini. A cijena je bila najmanje 100.000 ubijenih, najviše civila, među kojima i veliki broj djece.

Taj duh prošlosti sada je stigao Vučića, u to vrijeme mlađahnog Šešeljevog potrčka, koji je bezuspješno pokušavao postati novinarom na opskurnoj zločinačkoj Srpskoj radio-televiziji sa Pala.

Međutim, proglašen je antitalentom čak i za takav prizemni ratnopropagandistički medij i – avaj – vraćen u politiku. Tih se dana on bezbrižno šetkao po brdima iznad Sarajeva odakle je Mladićeva vojska terorizirala grad gotovo četiri godine.

Našao se i na Jevrejskom groblju, jednom od mjesta sa kojeg se odvijao i taj safari na opkoljene ljude. Branio se ranije da u ruci ne nosi pušku, već kišobran, ili stativ od kamere ili… I sada je opet prinuđen da se brani. I da osjeti kako je to kad se nađe u situaciji da sa „da“ ili „ne“ odgovori na pitanje tipa: „Da li ti mama zna da si narkoman?“.

Svaki je odgovor pogrešan.

Srbija uporno ne želi da vidi svoj stvarni lik

Beogradska „Politika“, taj „najstariji dnevni list na Balkanu“, vjeran svakim vlastima od svog nastanka do danas, kada je pala valjda na najniže grane u svojoj istoriji, objavila je prije neki dan kao glavni naslov „Safari na Vučića“.

Možete pretpostaviti o čemu je riječ: Vučić je žrtva, sve ostalo su sitnice.

Četiri godine opsade grada, neopisivi teror, više od 11.000 ubijenih, mahom civila, stotine hiljada ispaljenih granata sa brda oko grada, masakri na pijacama, u redovima za hljeb, u redovima za vodu, ubijanje snajperima, paljenje Vijećnice, ljudi bez vode, bez struje, bez hrane, bez telefona…

Sve to je nula u poređenju s tim koliko je Vučić, siroma’, napaćen. Kao onomad kada je došao u Srebrenicu gdje je izrežirao napad na samoga sebe. A umjesto izvinjenja, došao je da još jednom simbolički ubije žrtve genocida. I tada je valjda nosio kišobran. I ponekog tajnog policajca kojeg je poveo iz Beograda radi provokacije.

„Sarajevo safari“ nije samo dokumentarni film ili konačno pokrenuta istraga. To je ogledalo. A ogledala u Srbiji imaju kratku upotrebnu vrijednost: razbijaju se čim pokažu nešto što režim ne želi vidjeti.

Generalštab – „sijač smrti“

Istovremeno, u Beogradu ona Srbija koja se bori protiv Vučića pokušava da spriječi prodaju ruševina Generalštaba Trampovoj rodbini. Jedni to čine uz argument da je riječ o nekakvoj zgradi koja je pod zaštitom države kao (ne)kulturni spomenik.

Drugi to čine sa „argumentom“ da se ne smije prodati zgrada „onima koji su nas bombardovali“. Skoro niko ne želi reći ono što svi znaju: ta je zgrada bila epicentar iz kojeg se rukovodilo razaranjem Jugoslavije, koje je proizvelo više od 130.000 mrtvih, milione raseljenih, milione zauvijek unakaženih života.

Društvo danas „brani“ Generalštab kao „simbol otpora NATO-u“, dok potpuno previđa suštinu: To je mjesto odakle se komandovalo ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

To je bio logistički i komandni mozak zločina. A sada se to pokušava predstaviti kao nevina žrtva „zapadnog imperijalizma“, kao nekakva arhitektura bez istorije.

Jedina prava odbrana tih ruševina bila bi da se na tom mjestu napravi spomenik sjećanja na sva zla koja su počinjena u naše ime, uz našu saglasnost ili bez nje. Jedan spomenik kajanja u centru Beograda.

Arhitekta Nikola Dobrović je u monumentalnoj kompoziciji zgrada Generalštaba svojevremeno prizvao simboliku kanjona Sutjeske, kao metaforu geološkog presjeka zemlje u kojem se ukrštaju sile, putevi i istorijski tokovi.

Devedesetih godina prošloga vijeka taj simbolički kanjon koristio se, međutim, za ratne zločine. Danas se koristi da se prikrije ono mnogo važnije: činjenica da se iz tih monumentalnih zgrada nisu branile nikakve herojske visine, već su se vodile operacije koje su za sobom ostavljale ruševine i masovne grobnice.

Drugim riječima, Generalštab je za današnju Srbiju isto što i Trebević: mjesto odakle se pucalo, ali o tome „ne smijemo“ govoriti. Generalštab, postojao ili ne u fizičkom obliku, biće i dalje ruševina dokle god je ruševina istina o onome čime je tamo komandovano. Ako je zgrada nevina, ljudi koji su u njoj sjedili nisu. Ne može ruševina biti važnija od sjećanja na one koje je ta ruševina simbolički prekrila.

A najusamljenije mjesto u Srbiji je biti neko ko kaže ono što svi znaju, ali niko ne smije da izgovori.

Ne dajte da vas prevare

I u slučaju „Sarajevo safarija“ i u slučaju Generalštaba sve se svodi na isto: žrtve postaju fusnota, one su nepostojeće, jedva vidljive. A najvažniji su narativi o „nevinom vođi“, s jedne, i „nepravedno bombardovanoj Srbiji“, s druge strane.

Srbija se još uvijek ne može suočiti ni s jednim dijelom svoje nedavne prošlosti, jer bi svaki iskreni pogled u tu prošlost doveo do istog zaključka: ratovi su bili pogrešni, zločini sistemski, a glavne političke figure današnjice bile su dio tog aparata.

Stvar je još komplikovanija jer su neki živi, punoljetni ljudi glasali za podršku tom zločinu tako što su izabrali prvo Miloševića a potom i „kišobrandžiju“ Vučića. Država koja nikada nije priznala zločine, danas se brani od dokumentarnih filmova; politička elita koja potiče iz ratnih struktura danas se panično boji svake činjenice iz tih ratova; društvo koje nikada nije priznalo odgovornost, danas brani simbole koji tu odgovornost prikrivaju.

U Srbiji se, izgleda, najviše vjeruje u dvije vrste svetinja: u one koje nikada nisu postojale i u one koje bi morale biti srušene. Jer, „nikada nismo uradili ništa loše, ali nas svi mrze“. Javnost je ovdje već 35 godina „dresirana“ da se ne uznemiri kada čuje za ratne zločine, nego kada čuje da neko o njima govori. Nije, dakle, zabranjeno ubijati civile – zabranjeno je nazvati to ubijanjem civila.

Zato se u Srbiji i dalje vodi „Sarajevo safari“, samo što se više ne puca iz snajpera, nego iz režimskih medija. A u slučaju Generalštaba se puca i gromoglasnom tišinom.

Nažalost, „Sarajevo safari“ i Generalštab nisu dvije različite teme. To su dvije stranice iz istog udžbenika zaborava. Ako je moguće, neka to bude poruka za mlade koji su poveli ovo društvo putem promjene: ko zaboravlja prošlost, osuđen je da je ponovi.

Ne dajte da vas prevare, vrata budućnosti se ne otvaraju pred onima koji zatvaraju oči pred prošlošću.