Signore Spaic, quanto costa?

Quanto costa? Te dvije italijanske riječi bile su, vjerovatno prvo naučeno pitanje svih koji su, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, išli čuvenim ,,Svecem“ (,,Sveti Stefan”) u Bari da bi kupili farmerice i još po nešto. 

Linijom Bar-Bari išlo je i staro i mlado; odabrani članovi porodice da kupe za sve;  nekad i čitave porodice, a uvijek su tu bile i gomile nakupaca, preprodavaca, švercera... Svi zajedno, kao u nekom filmu Felinija...Bilo je to u vrijeme one Jugoslavije i one Crne Gore.

,,Sveca“ više nema. A odavno ovđe nema ni svetaca, ako ih je ikad i bilo.

Ali, prodaje i preprodaje – e, toga ima. Samo ne više farmerica, firmiranih majica ili parfema. Poslije toliko decenija, uz nove političke naraštaje, opstalo je samo ono famozno pitanje: koliko košta, quanto costa?

Sve to zahvaljujući premijeru Milojku Spajiću i njegovom pokretu Evropa Navičas. I njihovoj želji da dobro iskoriste vrijeme boravka u vlasti.

Sad se samo pitamo: koliko će to sve da nas košta; ova sezonska rasprodaja teritorije Crne Gore. Hoće li baš svi iz parlamentarne većine u utorak po diktatu dići ruku; ili će neko odbiti da se proda, pardon da se da u zakup na 99 godina neki dio crnogorske teritorije… Znaju li svi poslanici, ili je to samo poznato Mickeju, koliko će zemlje da iskeširaju: je li samo Veliku plažu sa Starim gradom Ulcinjem koji će, podrazumijeva se, biti stariji i ljepši kada ga investitor sredi?

Ima Crna Gora dosta toga za prodavanje ili, da ublažimo retoriku, za zakupljivanje na vijek vjekova. Recimo Buljarica, Jaz, uvale oko Herceg Novog ili što na sjeveru... Ponekad djeluje kao da premijer i parlamentarna većina imaju neki fetiš baš na zabranjena područja.

I, ko zna, ako se nađe baš dobar investitor možda damo pod zakup – i vrh Lovćena, sve sa Meštrovićevim Mauzolejom.

Djeluje kao banalno karikiranje, ali odražava stanje duha. Uostalom, odavno živimo u vremenu prodaje principa, preprodaje političke pripadnosti, i rasprodaje morala.

Samo, treba biti pošten i ostaviti po strani investitore. I gospodina Alabara i njegovu kompaniju Igl Hills ili nekog drugog Alabara: svako ko želi da ulaže u Crnu Goru mora biti dobrodošao. Nikada nijesu krivi investitori, već vlast koja ih dovodi.

U stvari, ključni problem uvijek nastaje po istoj matrici: kada dođe do ogromnog jaza, između viška ambicija i manjka morala. Baš kao kod crnogorskog premijera Spajića. Koji je u dolasku Alabara vidio – ne spas za posrnulu crnogorsku privredu - već za sebe i svoju stranku koja kopni od izbora do izbora.

I baš poput ,,Evrope sad 1”, programa takozvanog ,,prepakivanja poreza” koji mu je svojevremeno, po nalogu Aleksandra Vučića, ustupio profesor Goran Radosavljević iz Beograda, premijer Spajić je u Alabaru vidio isto što i Vučić svojevremeno, kada je krenuo u projekat Beograda na vodi. Priliku za agresivni politički marketing, ali i mogućnost dobre i brze zarade.

Ne za državu, naravno.

Spajić je, možda i nesvjesno, želio da kopira Vučića baš do detalja. I kao što je beogradski autokrata u toku noći silom sravnio kućice u naselju Savamala, tako je i ovaj naš tehnokrata zamislio da sinoć sravni sve poslaničke glasove i da na silu izglasa Sporazum sa Emiratima. Vučić je koristio bagere za čišćenje terena, Spajić je zamislio da mu poslanici očiste teren za veliku opsjenu na Velikoj plaži.

Nije mu prošlo u petak veče, ali uspjeće u utorak preko dana jer mu glavni mentor Andrija Mandić čuva leđa. Ono što je izvjesno, premijer Spajić – ukoliko ga građanski bunt ne zaustavi – namjerio je da gura iz projekta u projekat. Danas Alabar, sjutra neki drugi investitor premijeru na dar.

Negdje početkom onih mučnih devedesertih i raspada Jugoslavije, kada je i feribot ,,Sveti Stefan” prestao da plovi ka italiji, bio je hit jedan propagandni slogan Izdavačkog preduzeća Grafos.

Tada poznati crnogorski izdavači poručivali su: Izdajemo sve, liše Crne Gore.

Taj propagandni slogan danas, u postavgustvoskoj Crnoj Gori, baš i nije nešto popularan.