Sve je otišlo - u performans
Draško Đuranović
U proteklih nekoliko dana dva su ,,avgustovska oslobodioca“, na dva kraja Crne Gore, imala svoje – ajde, da tako kažemo – političko-ekološke performanse: Dario Vraneš u Pljevljima i Milan Knežević u Botunu.
Gore na sjeveru, čelnik Pljevalja i funkcioner Nove srpske demokratije, čistio je – ne baš ekološki, a još manje etički - crnogorsku istoriju od pomena Crne Gore i Crnogoraca.
Nije mu prvi put. Čovjek koji se zgražava na pomen crnogorskog antifašizma, prvo je zamislio da slavi Svetu Petku kao dan srpskog oslobođenja Pljevalja od Turaka, iako su taj grad oslobodili Crnogorci dan poslije Svete Petke, 15. oktobra po starom, odnosno 28. oktobra po novom kalendaru.
VRANEŠEVA LAŽNA ISTORIJA
A onda je, Vraneš, istoričar-naturščik proglasio 1. decembar danom kada su se Srbija i Crna Gora ujedinile, iako je to doba kada je nestalo i ime i država Crna Gora.
Neki će reći da ljekaru koji je studirao duže od 14 godina knjiga baš i ne ide od ruke, pa se – eto – zapleo i zabrljao u istorijskim faktima.
Ali, nije stvar u neznanju, već u svjesnom lažiranju istorije.
Bez imalo griže savjesti, čak i sa dozom ponosa, Vraneš je dao ime jednom pljevaljskom mostu po Aleksandru Karađorđeviću, kralju za čije je vladavine Crna Gora okupirana pod srpskim bajonetima.
Niko od crnogorskih zvaničnika nije se oglašavao na ruženje države i kršenje zakona i Ustava. Ćutao je rođeni Pljevljak, Milojko Spajić. Glasa nije puštio predsjednik Jakov Milatović. Andrija Mandić, predsjednik crnogorske Skupštine naravno, nije imao ništa protiv – negiranje Crne Gore i Crnogoraca uklapa se u njegov politički program.
Ćutala je i većina nevladinih organizacija. Tek su se probudili kada je Vraneš u nastavku, primitivno kako jedino zna, napao novinarku Milku Tadić Mijović.
I dobro je što su reagovali na Vranešovu mizoginiju. Pitanje je samo, što je značilo njihovo ćutanje na Vranešovo javno ponižavanje države i kršenje zakona – prećutkivanje ili odobravanja?
A čelnik Pljevalja, onaj koji je svojevremeno zvao Turcima sugrađane Muslimane koji su dolazili da glasaju na izborima u Pljevljima, mirno je odjezdio u Sarajevo na skup Pljevljaka koji žive u tom gradu.
Tamo mu, dok je poskakivao uz pjesmu, Muslimani, pardon Turci, očito nijesu smetali.
BUNA U BOTUNU
U isto vrijeme, par stotina kilometara južnije, u Zeti, djelovao je Milan Knežević. Za razliku od Daria Vraneša, koji izmišlja istoriju, njegov sadašnji koalicioni saveznik, saborac iz vremena litija, namjerio je - da sam piše buduću istoriju.
I to revolucionarnu istoriju. Lider DNP-a je krenuo je u - bunu na Botunu. Podigao je na noge Zetu, namjeran da, kako reče, po cijenu vlastitog života, ne dozvoli gradnju postrojenja za prečišćavanje vode.
Odbacio je Knežević svaki prijedlog gradonačelnika Saše Mujovića, prozvao je premijera Milojka Spajića, najavivši da izlazi iz vlasti ako jedan Zećanin bude udaren od policije. Na kraju se i žestoko posprdao sa Jakovom Milatovićem, insinuirajući – vrlo prizemno i primitivno - da predsjednik trpi nasilje u braku i da se ne pača u Zetu...
I sve bi to bilo sasvim očekivano, galama, predstava buke i bijesa, da nije nekoliko čudnih činjenica koji neminovno rađaju nezgodna pitanja.
Prije svega, Milan Knežević je dio vlasti, one iste vlasti koja hoće da gradi kolektor u Botunu; njegova ministarka je glasala za kolektor na Vladi, kada je usvajan Prostorni plan...
Zbog čega je tada ćutao, a sada galami?
IGRE BEZ GRANICA
Valjalo bi, takođe, da lider DNP-a partijskim saborcima ali i svojim Zećanima objasni: zašto će im biti bolje da se ne prečišćava voda koja dolazi iz Podgorice? Zeta je nizvodno i sve što iz Podgorice ide u Moraču dolazi u Botun. Zbog čega onda fekalije koje sada direktno idu u riječni tok ne treba da budu prerađivane?
Teško je naći razuman odgovor. Osim ako današnje prijetnje destabilizacije vlasti - ne samo u Podgorici nego i u državi – Kneževiću ne služe kao paravan da se prikrije bojazan od odlučivanja po žalbi Specijalnog državnog tužilaštva u slučaju pokušaja terorizma okrtobra 2016. godine.
Ne bi, svakako, bilo dobro da se sada, u ponovljenom postupku, sazna ko je i kako razgovarao sa onim opasnim Rusima na Zlatiboru 15. i 16. oktobra 2016. godine koji su čekali na znak agenata GRU-a Šišmakova ili Popova.
Stvarno, ko je u vrhu tadašnjeg Demokratskog fronta jedini znao ruski?
CRNOGORSKI MOZAIK BEZOBZIRNOSTI
Ali, ostavimo se teorija zavjere. Stvari su već dovoljno loše.
Opisane akcije bez reakcije Darija Vraneša i Milana Kneževića samo su dio mozaika sadašnje Crne Gore. U kojoj je, očito, Dariu Vranešu dozvoljeno da – kršeći Zakon o državnim simbolima, ali i Ustav – sprovodi velikosrpsku imperijalnu agendu, da veliča četništvo i ratne zločince. I u kojoj, očito, Milan Knežević može da prijeti kako neće dozvoliti – po cijenu nereda - da država Crna Gora sprovede ugovor koji je potpisala sa međunarodnim partnerima i u saradnji sa Evropskom bankom.
I sve to rade bez straha da bi neko od kolega iz zajedničke državne vlasti mogao da reaguje. Očito da Vraneš i Knežević dobro znaju svoje koalicione partnere: ,,avgustovski oslobodioci“ ne odvajaju se tako lako fotelje zbog principa.
Ali, što je sa ostalima, ne samo u tužilaštvu ili opoziciji, nego u svim porama društva?
Jer, dok traju slučajevi pravde i nepravde u Pljevljima i Botunu, nekako tiho, bez reakcija vlasti, opozicije, bez glasnog glasa nevladinog sektora, uz ćutanje režimskih medija – ali i šutnju društva – prošla je jedna mučna vijest. Nakon deset mjeseci, obustavljaju se blokade saobraćaja na Kruševom ždrijelu.
Izmučene, izmorene, bez podrške društva, porodice žrtava, odlučile su da neće više biti blokada. Dvije i po godine nakon masakra u Medovini, tačno godinu od novog masovnog ubistva 1. januara, niko nije pokazao spremnost da, kao moralni čin, podnese ostavku; niko od čelnika države i policije nije htio vidi one suze porodica, da čuje jecaje, da osjeti tu bezdan koji oni žive...
Dvadeset i tri ugašena života, četvoro đece više nema. I ništa. Ćuti većinska Crna Gora.
Ona Crna Gora na koju su nas navikli i na koju ogromna većina građana pristaje.