Umjesto u EU, Crna Gora može završiti u ćorsokaku

Poslije objavljivanja ovogodišnjeg izvještaja Evropske komisije o napretku država-kandidata početkom novembra, u kojem je Crna Gora opet označena kao država koja je u procesu proširenja najdalje dogurala, u Crnoj Gori je zavladalo gotovo opšte uvjerenje da je skori ulazak zemlje u EU praktično gotova stvar. Čak i značajan dio kritičkih intelektualaca i biračkog tijela koje nije pozitivno nastrojeno prema današnjoj vladajućoj koaliciji pretpostavlja da Brisel iz svojih vlastitih razloga jednostavno „gura“ Crnu Goru u EU bez obzira na neriješena pitanja identitetskog karaktera, duboke unutrašnje probleme i podjele.

U vezi s procesom proširenja EU prema Balkanu, podržavaoci skorog ulaska država ovog regiona u EU mogu se podijeliti na dvije grupe. U prvu grupu spadaju oni koji žele da zemlje regiona uđu kad budu potpuno spremne da bi dalje ojačale projekat evropske integracije. Drugu grupu sačinjavaju političke struje i pojedinci koji su spremni da države regiona „uđu u Evropu“ što prije čak i sa značajnim deficitom demokratije. Dok je prvima cilj da EU bude funkcionalna, postoje i ne baš rijetki zagovornici ulaska balkanskih država u EU koji žele da nespremne i nestabilne države regiona uzdrmaju EU iznutra. Dakle, da se u EU dovedu „trojanski konji“ koji će je onesposobiti i na kraju uništiti. Ovu poziciju je najbolje sažeo bivši češki predsjednik, notorni euroskeptičar Vaclav Klaus već prije gotovo jedne decenije. Tokom posjete tadašnjeg crnogorskog predsjednika Filipa Vujanovića Pragu na proljeće 2016., Klaus je crnogorskom predjsedniku rekao da želi da Crna Gora uđe u EU što prije, da bi se EU što prije raspala.

U svoje vrijeme, Klausova izjava tumačila se kao navodna šala. S obzirom na dugogodišnje antibriselske stavove ovog veterana češke politike, koji danas otvoreno podržava radikalne ultradesničarske pokrete poput njemačke partije AFD, svi su izgledi da je njegov bonmot bio prilično iskren i ozbiljan. Naravno, ne može se jednostavno tvrditi da danas postoji organizovana struja koja stvarno želi da se Crna Gora ubrzano primi u EU samo zato da bi se EU raspala. Radi se prije o tome da bi ulazak Crne Gore i nekih drugih država regiona u očima jednog dijela euroskeptičnih, konzervativnih i nacionalističkih političara mogao pojačati šansu da proguraju svoje političke agende na evropskom nivou. Ovi lideri priželjkuju da se u EU nađu, poput današnje Orbanove Mađarske i Ficove Slovačke, novi  saveznici. Ne treba sumnjati da bi ubrzani ulazak „trojanskih konja“ istovremeno odgovarao i Putinovoj Rusiji.

Zadnji put se EU proširila 2013, kada je ušla Hrvatska. Od tad je prošlo preko dvanaest dugih godina. Nije dakle nikakvo čudo da se briselska birokratija poželjela i nekih pozitivnih vijesti. Drugim riječima, minijaturna i „neproblematična“ Crna Gora brendirana je kao idealna zemlja koja će EU omogućiti da ne izgubi obraz. Izabrana je kao dobar primjer i podsticaj ostalim kandidatskim zemljama čije stanovništvo osjeća zamor od mnogogodišnje priče o proširenju i sve manje vjeruje da je ulazak u EU realna opcija. Ulazak Crne Gore će druge kandidate, nadaju se u Briselu, smiriti i ohrabriti da i u sljedećoj deceniji dalje strpljivo čekaju.   

Iako zadnjih mjeseci svjedočimo da je očito došlo do jedne sinergije u pitanju ulaska Crne Gore u EU, bilo bi pogrešno da se učlanjenje Crne Gore smatra za gotovu stvar. Naprotiv, upravo u ovom trenutku postaju sve očitiji brojni izazovi s kojima mora da se izbori crnogorska inostrana politika i diplomatija. Naime, pozitivno jednoglasje u vezi ulaska Crne Gore u EU tamo negdje krajem tekuće decenije koje u zadnje vrijeme čujemo od brojnih briselskih zvaničnika ne mora nužno značiti da će Crna Gora u EU u dogledno vrijeme stvarno ući. Veliki problem će prije svega predstavljati dobijanje saglasnosti za pristupanje Crne Gore od strane pojedinih vlada i parlamenata svih 27 država članica. O ulasku Crne Gore u EU ne odlučuje se samo u Briselu, nego i na nacionalnom nivou od Portugalije do Estonije, od Grčke do Švedske. Bez obzira na trenutni pozitivan stav Brisela, san o ulasku Crne Gore u EU može na kraju završiti u zastoju i ćorsokaku.

Ovdje se potencijalno krije jedan od najvećih problema koji mogu brzo učlanjenje Crne Gore sprječiti čak i u slučaju da Podgorica ubraznim tempom zatvori sva poglavlja, ispuni sve zahtjeve i uspješno završi pregovore. Na nacionalnom nivou, u parlamentima pojedinih država-članica, ideja proširenja EU prema jugoistoku nije uvijek popularna. U ovom trenutku, ne možemo nagađati kakav će biti sastav svih evropskih vlada i parlamenata krajem ove decenije, kada bi trebalo da počne naporan i mukotrpan proces glasanja o pristupanju Crne Gore u pojedinim zemljama članicama. Ipak, znamo da su u Evropi u cijelini gledano u zadnje vrijeme ojačali različiti ultradesni, antiimigracioni, antiislamski i populistički pokreti. To je posebno zabrinjavajuće u upoređenju s prilično optimističnom situacijom koja je vladala prije dvije decenije kada je došlo do prvog i najvećeg talasa proširenja na istok i učlanjenja nekoliko postkomunističkih država u jednom bloku.

U nekoliko članica EU, Crna Gora ni gotovo dvije decenije nakon sticanja nezavisnosti nema vlastita diplomatska predstavništva. Zvanično, te zemlje su navodno „pokrivene“ iz glavnih gradova nekih susjednih zemalja, ali realno gledano, Crna Gora je u mnogim članicama EU praktično neprisutna i bez uticaja. To nažalost važi na primjer za neke baltičke države, koje imaju mnogo razloga da apsolultno ne žele bilo kakvo povećavanje proruskog uticaja unutar EU. Teško je zamisliti da će baltičke države blagonaklono gledati na balkansku državu gdje jedan važan segment vlasti čine otvoreno proruski nacionalistički pučisti i šovinisti kao što je slučaj u današnjoj Crnoj Gori. Pored lošeg imidža slabe države koja je prožeta ruskim uticajem, odnosno previše bliska Vučićevoj Srbiji, zemlji koja je u većem dijelu srednje i istočne Evrope stekla negativan renome kao glavni balkanski satelit Moskve, crnogorski san o ulasku u EU može takođe prekinuti jaka islamofobija koja je u raznim oblicima prisutna u mnogim evropskim državama.

Jedna od njih je Češka, koju Crna Gora – isto kao i susjednu Slovačku – formalno diplomatski pokriva iz Beča. Crna Gora je jedina zemlja nasljednica bivše Jugoslavije (uključujući i Kosovo) koja u Pragu nema vlastito diplomatsko predstavništvo i vlastiti glas u praškom diplomatskom koru, kao da još uvijek nije potpuno samostalna država. Na zadnjim parlamentarnim izborima u oktobru 2025, pobjedu su u Češkoj odnijele ultradesničarske partije koje prema Briselu gledaju sa velikim skepticizmom i njihova pozicija prema daljem proširenju EU je vrlo upitna.

Crna Gora, pored nekih drugih balkanskih zemalja, u desničarskom milijeu u Češkoj i drugim zemljama srednje Evrope izaziva sumnju zbog znatnog broja građana islamske vjeroispovjesti. Novoizabrani predsjednik češke skupštine, ultradesni populista Tomio Okamura, već godinama zagovara izlazak Češke iz EU i NATO („Czexit“), iako se u novom koalicionom ugovoru obevazao da ova pitanja neće sljedećih godina aktivno pokretati. Pored toga, Okamurova partija je jedna od najradikalnijih političkih formacija u Evropi naspram islama i muslimana. Naime, Okamura godinama zagovara totalnu zabranu islama u Češkoj (islam prema njegovim sljedbenicima nije vjera nego jedna vrsta totalitarne, fašističke ideologije…) i zabranu boravka muslimana na teritoriji Češke. Teško je zamisliti da će, s obzirom na ovakve ekstremističke stavove, njegova partija sa simpatijama  gledati na zemlju poput Crne Gore gdje muslimani sačinjavaju praktično 20% stanovništva.

Nova češka vlada je još u fazi formiranja, ali sadašnji kandidat za ministra inostranih poslova, Filip Turek, je takođe otvoreni antievropski ultradesničar, miljenik svog političkog mentora Vaclava Klausa koji duboko mrzi Brisel, obožava Donalda Trampa i zagovara veću samostalnost nacionalnih država umjesto integracije. Radi se o čovjeku koji je više puta snimljen kako pozdravlja klasičnim fašističkim pozdravom – podignutom desnicom, na socijalnim mrežama je godinama koketirao s nacizmom i blakonaklono se izražavao o Adolfu Hitleru, otvoreno se radovao kad je prilikom jednog rasističkog napada teško ranjena četvorogodišnja romska djevojčica, izazvao diplomatski skandal kada je smrću prijetio diplomatskom predstavniku Saudijske Arabije i tako dalje.

O stavovima Tureka prema Balkanu ne znamo ništa, osim činjenice da je u prošloj deceniji navijao za grčku ultradesničarsku partiju Zlatna zora, čiji je logo jedno vrijeme javno nosio na automobilističkoj kacigi. Kao i u slučaju Okamure, teško je zamisliti da će ovaj čovjek kao ministar inostranih poslova i njegovi partijski drugovi biti spremni da daju zeleno svijetlo za učlanjenje Crne Gore, Albanije, Sjeverne Makedonije i drugih država Balkana u EU. Sljedeći parlamentarni izbori u Češkoj su predviđeni za jesen 2029. Onda će još nekoliko mjeseci vjerovatno trajati formiranje nove vlade, koja će na početku sigurno imati druge prioritete nego glasanje o nekakvoj Crnoj Gori. S obzirom na ideološku opredjelenost i lični sastav novog češkog vladajućeg establišmenta, stav Češke prema proširenju će za razliku od prethodnog razdoblja do kraja ove decenije biti vrlo uzdržan, vjerovatno čak otvoreno negativan.

Češka je samo jedna od 27 država članica EU. Ne možemo isključiti da će još nekoliko država do tada zadesiti ultradesni zaokret sličan onome kojemu svjedočimo u srednoj Evropi. U svakom sljučaju, crnogorska diplomatija mora aktivno graditi pozitivan imidž Crne Gore u svim državama članicama, da bi izbjegla sve realniju mogućnost da će njen ulazak za nekoliko godina blokirati neki od nacionalnih parlamenata. Nažalost, nije sigurno da li je Crna Gora uopšte svjesna svih izazova koje su još na putu, niti da li je njena vlada i diplomatija realno spremna da sljedećih nekoliko godina uporno, smišljeno i sistematski radi na poboljšanju imidža i reputacije zemlje, koja je trenutno zbog nedovoljno razvijene diplomatske mreže u mnogim evropskim državama gotovo neprimjetna i neprisutna.