Ustaše i četnici, zajedno ste bježali – genijalna poruka crnogorskih navijača

“Zašto ovo skandiranje nije “navijački folklor”, nego civilizacijska poruka? Zato što se nije pjevalo protiv naroda – nego protiv ideologija. Zato što se nije urlalo da se nekoga ubije – nego da se podsjeti šta je istina. Zato što to nije bio urlik rulje – nego civilizacijski glas antifašističke Crne Gore koja zna ko je i šta je.  Svaka vam čast navijači!”

Sinoć se pod Goricom desilo nešto što se ne može izmjeriti ni rezultatom, ni statistikama, ni udarcima na gol. Ne ne radi se direktno o fudbalskoj utakmici Crne Gore i Hrvatske. Desilo se ono što se u ovim krajevima dešava rijetko – tribina je progovorila istinu: ljudsku, čojsku, antifašističku – čistu kao majska zora.

Jer, vidite… Kad zapadna tribina zapjeva “Za dom spremni”, kad s južne strane krene huk “Ubij Srbina”, kada se iz vreće historijskih otrova izvadi poruka “nećemo oprostiti Dubrovnik”, onda se čovjek zapita u kakvom smo to vremenskom procjepu ostali zarobljeni. Koliko smo daleko odmakli od fašističkog mraka prošlog stoljeća i koliko se brzo možemo vratiti u njega.

Ali onda se desi istinska Crna Gora koju volimo.

Ne samo država.

Ne samo nacija.

Nego ideja koja sve nadilazi.

A ta ideja je sinoć na sjevernoj tribini uzvratila ne mržnjom, nego lekcijom:

„Ustaše, četnici – zajedno ste bježali!“

Nije to bila psovka.

Nije to bilo navijačko nadgornjavanje, niti provokacija.

To je bio istorijski podsjetnik, precizniji od mnogih udžbenika, skuplji od mnogih rentanih komisija, mudriji od mnogih političara. Od svih da se ne lažemo.

To je bio glas male, prkosne zemlje koja je preživjela sve – od okupacija do izdaja, od pokušaja brisanja do pokušaja prekrajanja – i opet, uporno, tvrdoglavo, beskompromisno stoji na jednoj jedinoj strani: strani čojstva. Glas iz usta fudbalskih navijača koji vole svoju zemlju ali ne mrze druge.

Zašto skandiranje nije “navijački folklor”, nego civilizacijska poruka?

Zato što se nije pjevalo protiv naroda – nego protiv ideologija.

Zato što se nije urlalo da se nekoga ubije – nego da se podsjeti šta je istina.

Zato što to nije bio urlik rulje – nego glas antifašističke Crne Gore koja zna ko je i šta je.

Jer Crna Gora je jedina zemlja na ovim prostorima koja je fašizam porazila dva puta.

Jedina koja je stala u red pravih, iskrenih antifašista.

Jedina koja, čak i kada je sama raskomadana, opljačkana i politički izubijana, nije odustala od fundamentalnih ljudskih vrijednosti.

I zato, kada su crnogorski navijači uzvratili onako kako samo oni znaju — precizno i plemenito — to nije bio hir. Nego djelo prema vlastitoj savjesti.

To je bila Crna Gora u svom najčistijem obliku.

Zato su veliki crnogorski navijači. Zato komotno mogu biti kulturno dobro Crne Gore. I jesu!

Jer Crna Gora ima svoje svetinje:

Lovćen.

Njegoša.

Partizane.

Bunu protiv okupatora.

Ima svoju slobodu i nezavisnost kao jedine bogomdane i izborene religije.

Ali sinoć je pokazala da ima još jednu svetinju:

navijače koji ne prodaju obraz za tri rime i dvije konzerve nacionalizma.

Ima navijače koji, kada se sa suprotne strane urlaju pjesme iz 1941, ne odgovaraju hitovima iz 1942, nego rečenicom o zajedničkom bježanju ustaša i četnika, saradnika i saveznika u fašizmu.

Ima Crna Gora navijače koji umiju biti glas pameti u moru ludila.

Navijače koji znaju da je fašizam grob za sve nas, bez obzira na zastavu.

Navijače koji su svjesni da taj fašizam nikad nije bio “naš”.

I zato su sinoć bili veliki.

Ne zato što su nadvikali nekoga.

Nego zato što su nadrasli nekoga.

Zato što nisu pali na jeftini šovinizam.

Zato što nisu poklekli pred mržnjom.

Zato što su ostali ljudi.

Crnogorska tribina – posljednja tvrđava razuma na Balkanu

Na Balkanu, gdje se navijačke skupine nerijetko pretvaraju u paravojske, gdje se ideologije nasljeđuju kao prezimena, gdje se mržnja uči još prije prvog mliječnog zuba – sinoć je sjeverna tribina pokazala nešto što je toliko jednostavno, a toliko revolucionarno:

Ne mora se uzvratiti mržnjom.

Može se uzvratiti istinom.

Može se uzvratiti čistim, nepatvorenim crnogorskim čojstvom.

To može samo Crna Gora.

Ona mala, prkosna, gromovita.

Ona što zna biti veća od svih svojih planina i veća od svih svojih rana.

Zato, kapa dolje crnogorskim navijačima

Jer su pokazali da tribina može biti kulturno dobro.

Da navijač može biti primjer.

Da masa može biti plemenita.

Da domovina može biti časna.

I zato neka se zna:

Sinoć je, pod Goricom, pobijedila Crna Gora.

Ne na semaforu. Ne po rezultatu. 

Nego u časti.

U kulturi.

U onome što se ne može izbrojati ni izmjeriti.

A to, moj dobri svijete, vrijedi više od svakog gola.

P. S.

Ko se naljuti – sam se prepoznao; ko se poistovjeti – takođe se sam prepoznao.

A ko nam onda ostaje? 

Ona istinska građanska, antifašistička Crna Gora sa svojim genijalnim navijačima koji su održali ne samo navijačku, nego i povijesnu lekciju srpskim i hrvatskim nacionalistima jednom jedinom rečenicom.