Vladajuća opozicija

Crna Gora je danas egzistencijalno ugrožena. Nad njom se sprovodi gotovo školski primjer hibridnog rata. Sve to prolazi bez značajnije reakcije međunarodne zajednice, ali i - što je važnije - bez aktivnijeg otpora opozicione javnosti. Pasivnost opozicije postala je uobičajena još od promjene vlasti 2020. godine. Najbolje se to objašnjava fenomenom koji se može nazvati vladajuća opozicija.

Taj pojam označava opozicionu partiju koja, zbog dugogodišnjeg vršenja vlasti, nastavlja da se ponaša kao njen dio - zadržavajući obrasce moći, retoriku i političku logiku vlasti, čak i nakon što je izgubila kontrolu nad sistemom. Drugim riječima, i dalje funkcioniše u mentalnim i organizacionim okvirima vlasti.

Razumijevajući mastadonsku ulogu DPS-a u izgradnji Crne Gore i njenih institucija, jasno je odakle taj sindrom potiče. Da ta stranka nije „vladajuća opozicija“, ne bi organizovala skupove pod okriljem noći i duboko u šumi - paradoksalno, jer su takvi skupovi tipični za partije na vlasti.

Nastupi u parlamentu, posebno kada je riječ o mogućem izvršenju krivičnih djela, često poprimaju oblik zagonetki. Ako nešto znaju - a aludiraju da je riječ o krivičnim djelima - njihova je dužnost da to prijave nadležnim institucijama, a ne da govore u šiframa i prijete porukama tipa: „Ako nastavite da nas napadate, reći ćemo sve što znamo“. Takav način komuniciranja nije manir opozicije, nego - zna se već koga.

Ako niste „vladajuća opozicija“, nego prava, odgovorna opozicija, obavezni ste da sve kažete otvoreno. U politički civilizovanom svijetu, čak i kada je riječ o djelimično privatnim stvarima, ako one utiču na političko odlučivanje - nemate pravo da to krijete. Jednako tako, neke teme ne smiju da se preskaču: poput fašističkog orgijanja na crnogorskim ulicama, jasne kritike premijera Spajića ili sumnjive diplome ministra finansija Novice Vukovića.

Širenje lažnog optimizma, karakteristično za partije koje su i dalje povezane sa sistemom, ima poguban efekat. Taj optimizam često se zasniva na iluziji o „prevođenju“ nekoga s druge strane političkog spektra. Taktički, to ima smisla samo dok ostaje u okvirima neformalnog političkog djelovanja i komuniciranja.

Kada se takve poruke plasiraju biračima, one dodatno pasivizuju opoziciono tijelo i usporavaju svaku političku aktivnost. Legitimno je pregovarati i ubjeđivati, ali dok se to ne pretoči u konkretnu akciju, opozicija će ponavljati razočaranja poput onog u pregovorima s predsjednikom Jakovom Milatovićem.

Ovaj sindrom „vladajuće opozicije“ proizlazi iz vrste institucionalne svijesti koja drži i DPS i ostatak opozicije u istom obrascu djelovanja. Zanimljivo, sličan problem imaju i američke Demokrate, koje često nesvjesno pomažu održavanju postojeće administracije. Sistemska, državotvorna stranka koja ne umije da se bori protiv autoritarizma.

Kada DPS odluči da prestane da bude „vladajuća opozicija“, moraće da demokratizuje unutrašnji proces - najprije kroz promjenu načina izbora poslanika, koje je, paradoksalno, već jednom sproveo prilikom izbora Savjeta mladih prije petnaest godina.

Jednako važno, ta stranka treba da prestane da antagonizuje potencijalne saveznike i umjesto toga okuplja formalne i neformalne grupe građana iz građanskog bloka.

Uprkos svim ograničenjima, rješenje nije u razbijanju opozicije, nego u njenom jačanju i objedinjavanju. Razumije se, i stvaranje novih partija teško da može pomoći crnogorskoj opoziciji u ovom momentu. Svaki drugačiji potez danas bi bio kontraproduktivan.