Jasmila Žbanić snima nastavak „Quo Vadisa“ o ženskoj borbi Majki Srebrenice

Njihova jedinstvena snaga me fascinira i odmah nakon „Quo Vadis Aida?“ željela sam da snimim nastavak.To je jedan pokret koji je u svijetu jedinstven. To su obične žene koje su toliko mudro radile na prioritetima, a to su pronalazak masovnih grobnica, traženje istine i pravde. One su rekle nema osvete, idemo na to da se sazna šta je bilo i da i dalje živimo zajedno - kaže u intervjuu za Antenu M proslavljena bosansko-hercegovačka rediteljica Jasmila Žbanić.

Ona je konkurisala i u Crnoj Gori za podršku za nastavak filma o genocidu u Srebrenici, za koji je već obezbijedila 80 posto sredstava iz evropskih filmskih fondova. 

Bilo bi dobro da Crna Gora pokaže da se izdigla iznad negiranja genocida u Srebrenici, i ovo je prilika, kaže Žbanić, koja podsjeća da su u finansiranju „Quo Vadis Aida?“ učestvovali i Holanđani, kao i da su izdvojili sredstva i za nastavak na kojem sada radi. 

- Uglavnom ljudi vani smatraju da to nije samo naša priča, da to nije samo priča o Srebrenici, da je to priča o jednoj žestokoj borbi, ženskoj borbi –feminističkoj borbi za istinom i pravdom - navodi Žbanić. 

Bh. rediteljica, koja je radila i uspješnu američku seriju „The Last of Us“ svjesna je i da postoje još uvijek u regionu političke elite koje na genocidu grade negativne narative. 

- I te politike jesu na snazi, i one su prisustne i one su jake. Ali, mislim da je ono što se promijenilo - to, da je do jednog broja ljudi, do građana i građanki ipak došlo šta se tu zaista desilo, i da je do njih došla istina i emocija - ističe Žbanić.

Antena M: Nakon izuzetnog uspjeha sa prvim filmom o Srebrenici „Quo Vadis Aida?“ koji je izašao 2020., i donio Vam toliko priznanja, nagrada, nominacija i međunarodne pažnje, i na izvjestan način i ponovo skrenuo pažnju javnosti i otvorio tu bolnu temu, pet godina kasnije, najavili ste novi film o genocidu u Srebrenici - drugi. Zašto ?

Žbanić: Da, nastavak. Ja sam zapravo htjela raditi ovaj film odmah poslije prvog dijela, jer dok sam istraživala i pisala scenarij, veliki dio ovog drugog filma je već bio u tom prvom scenariju. Međutim, jedan film nije mogao trpiti toliko procesa i tema, mislila sam da je višak. I dobro sam napravila što sam sklonila čitav jedan dio nekog mirnodopskog perioda u kojem žene traže svoje nestale i napravila film onako kako sam napravila. Međutim, taj bolni put žena Srebrenice mi je ostao kao nešto što me stalno pozivalo, stalno sam se vraćala tim ženama i onome kroz šta su prošle. Posebno, kada sam sa publikom imala susrete i razgovore poslije filma, oni bi obično pitali „pa koliko je to trajalo , to traženje'“– jer u filmu, to poslije nekog fade out-a i fade in-a izgleda kao da je poslije nekoliko godina.

Međutim, još uvijek hiljade majki traže svoju djecu i svoje muževe i to je jedan proces o kojem se jako malo zna. Taj proces je izuzetno bolan, dramatičan, ali on pokazuje i snagu tih žena iz Srebrenice, koje su sa različitih strana pokušavali spriječiti – da zaustave svoje aktivnosti. Jer nikome nije odgovaralo, ni evropskoj zajednici koja je bila u jednom trenutku - „hajde mir, mir, mir, niko nije kriv – daj samo da se ide dalje da se krene u investicije, profit, da se lova vrti“. Malo kome je zapravo odgovaralo da se pronađu tijela i procesuraju zločinci. Znamo da je rat i završio sa jednim političkim dogovorom, gdje je bilo rečeno - ajde završite rat, nećemo puno stvari proocesuirati, sakrićemo Karadžića, sakrićemo Mladića itd...

I onda se desilo da neki ljudi nisu pristali na to i uporno su tražili gdje su masovne grobnice. I svi pokušaji  ICTY -a (Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji), odnosno Haškog tribunala, nisu bili lagani, bilo je tu jako puno političkih opstrukcija, kao što Florens Hartman (Florence Hartmann, bivša portparolka Tužilaštva Haškog tribunala, francuska novinarka i autorka) govori u svojim knjigama, a žene Srebrenice su bile one koje su bez ikakvog kompromisa išle dalje. On su rekle da će njihova djeca biti sahranjena u Potočarima, bosanska vlada je htjela da memorijalni centar bude u Kladnju, na teritoriji Federacije BiH, one su rekle „ne – tamo gdje su i odvedeni tamo će biti sahranjeni, svi zajedno“. Znači one su zajedno imale viziju da žele istinu, da žele pravdu. One su rekle nema osvete, idemo na to da se sazna šta je bilo i da i dalje živimo zajedno.  Mene je ta njihova snaga totalno fascinirala.

Možda je ovo malo predug odgovor, ali to je bio neki uvod da kažem ono što je najvažnije, a to je da je mene zaista, ta njihova snaga najviše fascinirala od svega. I to je jedan pokret koji je u svijetu jedinstven. One su toliko mudre, to su žene koje najčešće nemaju završene fakultete ili doktorate, to su obične žene koje su toliko mudro radile na prioritetima, a to su pronalazak masovnih grobnica, to je traženje istine i pravde. I sa svime što su radile mislim da su pomakle nekako čitavu našu svijest ka nečemu - gdje smo bolji kao ljudi.

Antena M: Ja sam Vas zapravo kao drugo, htjela upitati da napravite paralelu između „Quo Vadis Aida?“ i ovog drugog filma, ali Vi ste već to obuhvatili u prvom odgovoru, i rekli da je to zapravo nastavak, i da ste fokusirani na ono što je uslijedilo i što traje evo 30 godina – borba Majki Srebrenice. Neke u međuvremenu nijesu više sa nama, a otišle su da nijesu ni uspjele da pronađu ostatke svih svojih. Logično pitanje koje se nakon svega što ste objasnili nameće je, koliko Vam je opterećenje, ili koliku Vam težinu predstavlja što radite film o njima, jer Majke Srebrenice su još uvijek tu, one će imati priliku da ga vide? Da li Vas i koliko opterećuje taj dio, da vjerodostajno predstavite njihovu borbu u filmu, koji je, i može biti fikcija, ali se ipak bavi onim što je njihov život i borba, onim što je onaj mučni proces kroz koji su one prošle – i koji se za mnoge završio, ali za njih nije nikad?

Žbanić: Vidite, mene to prije svega nadahnjuje. Zato što sam provela puno vremena sa njima, boravila sam i u oficijelnim i neoficijelnim trenucima sa njima. One znaju koliko im se divim, ja ne koristim prava imena, tako da ničiju priču neću upotrebljavati. To su fiktivna imena, nekoliko inspirativnih likova se možda raspršilo u deset, možda je deset njih prešlo u jednu osobu, tako se kreiraju stvari u fikciji. Ali ono što mislim da je važno - mislim da imaju povjerenja u mene, znaju da sam ozbiljna, da sam provela puno vremena baveći se ovim, da sam puno čitala.

Ostala sam Vam dužna da kažem da, kada smo završili „Quo Vadis Aida?“, ja sam odmah htjela da radim ovaj film. Međutim, produkcija i moja ekipa je rekla „OK daj čovječe da sada radimo nešto drugo, ne opet ovo“ , i ja sam rekla - pa dobro hajde. Onda smo radili jednu seriju - „Znam kako dišeš“, radili smo dokumentarni film „Blum“ ...

Antena M: Da, izvanredna serija, jedna od najboljih na našim prostorima, kao i dokumentarac o Emeriku Blumu, koji je izgradio nekadašnjeg giganta Energoinvest, koji je bio i gradonačelnik Sarajeva. Prosto sve što uradite je imalo izuzetan odjek u javnosti.

Žbanić: Hvala Vam. Eto uglavnom, radila sam i u Americi jednu seriju „The Last of Us“ i tako, stalno je bilo nešto drugo. Međutim, mene ova ideja nije napuštala, i mislim da žene Srebrenice znaju, da ako se neko ovoliko bori i imamo poteškoća, jer je film dosta skup je li...radi se o 90-tim godinama i vrlo je to skupo rekonstruisati.  Znate kad napišete jednu rečenicu: „Aida šeta ulicom“ , to znači da morate ukloniti sva vozila današnjice, morate skloniti sve klime, morate napraviti postratnu Bosnu i Hercegovinu. Dakle već ta jedna rečenica košta desetine hiljada maraka (KM). Znači to je izuzetno skup projekat koji pokušavamo finansirati, i imamo već nekih 80 posto sredstava iz Evrope - Francuska, Austrija, Njemačka, Poljska, Švedska, Turska. Uglavnom ljudi vani smatraju da to nije samo naša priča, da to nije samo priča o Srebrenici, da je to priča o jednoj žestokoj borbi, ženskoj borbi – jednoj feminističkoj borbi za istinom i pravdom.

Antena M: Došli smo do tog tehničkog dijela izrade  - snimanje filma je, rekli ste, jako skup projekat. Između ostalog, ako sam dobro razumjela, konkurisali ste za podršku i kod crnogorskih kinematografskih fondova. Znam da pratite politička dešavanja u okruženju pa i Crnoj Gori. Imajući u vidu upravo političku situaciju posljednjih godina ovdje, bez obzira na usvojenu Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, na osnovu čega bazirate nadu da bi Vam ovdašnji fondovi mogli izaći u susret?

Žbanić: Jednostavno smatram da je vrijeme da se pomjerimo naprijed. Ono što se desilo u Srebrenici je apsolutno dokumentovano, presuđeno, o takvim stavrima nema više nikakve rasprave. Vrijeme je da idemo dalje, vrijeme je da se ne ostavlja teret novoj generaciji za nešto u čemu nisu učestvovali, o čemu nisu odlučivali i mislim da će Crna Gora pokazati na taj način da je krenula dalje. Mislim da bi to bilo lijepo.

Holandija je učestvovala u našem prvom filmu, učetvovala je u drugom filmu i bili su ponosni, iako su znali da postoji teret, da holandski vojnici nisu naparavili stvari kako su trebali, da postoji krivica. Ali oni su smatrali da je to krivica tih ljudi iz flima, rekli su - mi moramo pričati o stvarima. Znači ono što se desilo 90-tih ne smije se negirati, i da bi se pokazalo da je Crna Gora to prevazišla i izdigla se iznad negiranja (genocida), mislim da bi bilo fanstastično da učestvuje u filmu.

Kao što bi i nama bilo super da radimo sa crnogorskom ekipom. Zaista uživam radeći sa vašom ekipom. Kada smo radili „Znam kako dišeš“, imali smo fenomenalnog Lazara Dragojevića, koji je fantastičan glumac. To je bilo veliko uživanje. Ja ne dijelim ovaj prostor zajedničkog jezika, on je za mene jedna cjelina, mi imamo sličnu kulturu i jezik, i osjećamo se i razumijemo, tako da recimo, rad sa Lazarom ili sa Jasnom Đuričić (Quo Vadis Aida?, Znam kako dišeš) su samo uživanje. To su takvi profesionalci, Lazar je mlad glumac, izuzetno talentovan i vrhunski profesionalan, i stvarno smo svi zaljubljeni u njega. Ali to je samo jedan od - je li ?Jer nekako je bolje da i crnogorski profesionalci dođu da rade na filmovima koji su evropske koprodukcije. Mislim da je to dobro za ljude iz Crne Gore, ali i za jednu i drugu filmsku zajednicu - kao i društvo u Crnoj Gori i da je, i da bi, ta saradnja bila samo dobra.

Napravljena je pukotina u bastionu laži naročito kod mladih u regionu

Antena M: Nadam se da će to biti tako pozitivno kao što očekujete. Moja rezerva se odnosi na činjenicu da je Crna Gora ne tako davno odbila da finansijski podrži snimanje filma na temu koja je se i te kako tiče: Film o Tomu Buzovu i Štrpcima, (hrvatskog reditelja Nebojše Slijepčevića "Čovjek koji nije mogao šutjeti"), dok su u isto vrijeme podržavali snimanje filmova iz regije potpuno suprotne i upitne tematike. Ali ovo je prilika da se isprave ili iskupe.

Ali, htjela sam Vas i ovo pitati - razgovaramo o svemu na tridesetu godišnjicu genocida u Srebrenici. Da li imate osjećaj, mada ste i u prethodnom odgovoru iskazali, da tako kažem, pozitivnu nadu, ali,  imate li zaista osjećaj da se 30 godina kasnije, odnos prema genocidu u Srebrenici u regiji zaista promijenio – posebno na onim adresema na kojima bi to bilo izuzetno važno?

Žbanić:  Vidite, ja mislim da se definitivno promijenio, ali da postoje još uvijek u regionu političke elite koje na tom genocidu grade negativne narative, koje negiraju genocid. I te politike jesu na snazi, i one su prisustne i one su jake. Ali, mislim da je ono što se promijenilo -to, da je do jednog broja  ljudi, do građana i građanki ipak došlo šta se tu zaista desilo, i da je do njih došla istina i da je došla emocija. Mi smo imali zaista puno, puno reakcija iz Srbije, iz Crne Gore, iz cijelog regiona na film.

Imali smo i reakcije ljudi iz Republike Srpske, koji su mi rekli „čitav život sam slušala o Srebrenici i taj narativ mi je bio čudan, i kad sam pogledala film shvatila sam šta je tu bilo problematično, zašto se toliko krije“. Mislim da je veliki broj ljudi iz Srbije, prvi put kroz film, shvatio što se sve dogodilo i doživio to na jedan emotivan i ljudski način. Jer način na koji se o tome govori u medijima - jeste bio (genocid) nije bio -  tu se ne vide ljudi u tom cijelom političkom obračunu. Međutim, zaista smo imali puno, puno pozitivnih reakcija, i ono što mi je posebno drago – od mladih ljudi.

Jer, kada smo organizovali premijeru - bila je u Potočarima, ali samo za mlade ljude, ne za političare. Nikog od njih nismo zvali, već su to bili samo mladi ljudi iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kojima smo rekli: Vi sa ovim nemate ništa, niste se bili ni rodili. Nemojte dozvoliti da vam neko nametne da ste krivi za nešto što niste mogli ni uraditi ni podržati – apsolutno niste učestvovali, emancipujte se, idite dalje, priznajte činjenice i oslobodite se. I oni su nekako osjetili da su stvarno slobodni i na drugačiji način su i gledali film i počeli razmišljati o Sreberenici. Tako da mislim da se način razmišljanja promijenio, naravno to nije totalna masovnost  i promjena, posebno to nije politička promjena, ali napravili smo sigurno i sa ovim filmom, i još nekim drugim stvarima – sve su uticale na to da se napravi ipak neka pukotona u tom bastionu laži- kroz koju prolazi svjetlost.

Ulasci u ratove kao u start-up i „business as usual“

Antena M: Može li se reći da je to na neki način Vaša indirektna misija i sa „Quo Vadis Aida?“i sa ovim koji će tek stići – da budu edukativni za publiku u regionu. Naročito mladu publiku u regiji koja u suštini – tačnije mnogi od njih, ne znaju šta se zaista dogodilo?

Žbanić:  Vidite, ja se uvijek malo plašim kada reditelji misle da imaju neku misiju - uvijek mislim da malo nisu normalni. I ne volim kada se film pravi da bi se neko edukovao. Naravno, da treba i kroz filmove da naučimo nešto, ali mislim da je najvažnije da film omogući ljudima, da tih sat i po dva, budu u cipelama onog drugog, jer to nije nešto što im drugi oblici javnog komuniciranja omogućavaju.

Mi svi samo gledamo sebe i svoje perspektive, a film nam, na jedan popularan način, na jedan lagan način omogućava da budemo neko drugi, za tih sat i po. I mislim da je to vrijednost, da shvatimo drugog. Ne pravim film samo da bih pričala o Srebrenici, već jednostvno da se ljudi povezuju, da osjete humanost,  posebno devastirajuću komplikovanost rata. Mislim da ovaj nastavak filma, govori možda još i jače koliko su posljedice rata strašne. Mi danas gledamo kako se u ratove ulazi kao u start-up neke firme, najlakše moguće ljudi počnu rat, ubiju hiljade ljudi i nastave „business as usual“ što kažu – „posao kao i obično“. I to je nešto što je strašno.

Ako će bilo ko poslije odgledanog filma reći “čekajte ljudi ima li išta drugo osim rata da možemo da ispregovaramo“ onda ima smisla da se tako nešto radi. Ali ne zato da nešto naučimo, nego više da osjetimo koliko je to strašno, šta znači provesti deset godina svog života, ili ostatak svog života, tražeći svoju djecu po masovnim grobnicama. Mislim da to niko ne može poželiti sebi, a onda ne treba ni drugome.   

Živimo dominaciju profita nad ljudskim životima, toksičnom vrhuncu morbidnog kapitalizma

Antena M: Napravili ste razliku između građana i poličkih elita regiona. Ako odemo malo dalje, ono što ja - kao neko čija je oblast vanjska politika primjećujem je, da je došlo i do drastičnih promjena zvaničnih politika na Zapadu, i da se sada primiču nama sa tim desničarskim trendovima. U tom kontekstu bih Vas pitala, da li mislite da se danas na genocid gleda kao u vrijeme kada se prije 30 godina dogodio u Srebrenici? Rekli ste na početku, da je i tada bilo pritisaka i obećanja da neće biti posljedica, ali to je sve bilo iz potaje, što je omogućilo javnu borbu i na kraju je istina izašla na vidjelo.

Danas živimo u vremenu kada, sa jedne strane Zapad, ili ono što se zove mainstream Zapad, s teškom mukom prihvata da govori o genocidu kojeg imamo u livestreamingu – dakle genocidu u Gazi, koji zvanično još nije tako okvalifikovan, ali iz onoga čemu svjedočimo jasno je da ima sva obilježja genocida (kaže to i osam stručnjaka koji se bave genocidom), i jako se trude da ga preimenuju „jesu masovni zločini, ali genocid je teška riječ“, dok sa druge strane imamo narativ iz Bijele kuće o navodnom „bijelom genocidu“i medije koji su iskazali spremnost da to istražuju. Da li mislite da se na ovaj način ide ka realativizaciji i potpunoj devalvaciji termina genocid kao staršnog obilježja masovnog sločina, i da li to u konačnici može i uspjeti?

Žbanić: Vidite,  mislim da je sada na snazi nešto slično što se i prije dešavalo, a to je dominacija profita nad ljudskim životima, samo je sada sve to otvorenije. Više nam niko ne priča o demokratizaciji, širenju demokratije, kao kada su Amerkanci napadali Irak ili Avganistan. Sad je potpuno jasno da su to neki drugi interesi, da to više maltene ne treba ni farbati nekom bojom. Pokazalo se poslije 7. oktobra (7.10.2023 teroristički napad Hamasa na Izrael) da mediji nisu slobodni, nisu nezavisni, da u zapadnoj Evropi postoji žestoki rasizam. Ali, sve smo to mi znali sami, jedino je sada očito. I mislim da je nekako čak i bolja situacija zato što je jasnija.

Ja sam bila u Americi prije par godina, i kada sam ljudima govorila o fašizmu koji američka vlada primjenjuje, svi su me blijedo gledali. Međutim, sad kada pričate, sad vas kao svi razumiju i svi su zabrinuti i svi se slažu. Pa je zato onda bolje da je tako, da svi bolje vidimo. Da se nešto promijenilo, i nije toliko. Mislim Tramp  (Donald Trump) urušava Ameriku više nego nas. Ali da  - mi živimo u jednom lošem okružnju, jednom toksičnom vrhuncu jednog morbidnog kapitalizma, to je definitivno tako. Ja se iskreno nadam da će mladi ljudi naći alternative, da će se pobuniti ... I dešava se to. Vidimo to u Njemačkoj, djelimično i u Srbiji, u Bosni još uvijek ne, na žalost, ali valda će se preliti ta pobuna mladih ljudi i na ostale.

Antena M: Da li mislite da je u tom smislu, to što radite, utoliko više važno, i da li, eventulano planirate da se i nakon drugog filma o Srebrenici -  nastavite baviti ovom temom?

Žbanić: Znate šta, u Bosni i Hercegovini je sada više nemoguće baviti se filmom. Sa dolaskom nove vlasti, od koje smo mi očekivali punu podršku kulturi, dobili smo kontra svega što su stavili u svoje političke programe. Ja mislim da toliko uništavju kulturu, da ne znam hoće li više uopšte postojati bosansko-hercegovački film - i ovo su posljednji trzaji. Na žalost, mislili smo da je ova više lijeva varijanta nešto bolja, ali smo se žestoko prevarili - nismo bili dovoljno spremni na laži ovih ljudi. Ali zato nisam sigurna da će se moći raditi više išta u Bosni i Hercegovini.

Antena M: A da li onda očekujete podršku s neke druge strane? Rekli ste da ste 80 posto sredstava za novi film o Srebrenici dobili iz različitih EU država. Da li je to institucionalna podrška iz evopskih fondova za kinematografiju, ili država članica pojedinačno iz privatnih filmskih fondova?

Žbanić: Ne, ne, to su evropski filmski fondovi, državne televizije, tako da je to institucionalna podrška.

Antena M: Što znači da je za Vas samu nakon toliko nagrada, učešća na prestižnim festivalima, podrška na neki način osgurana za ubuduće, bez obzira na ovu lošu situaciju sa kulturom u BiH?

Žbanić:  Jeste, ali znate kako, drugačije je kad čovjek ima 20 godina, a drugačije kad imate više i očekujete da se neke stvari normalizuju u zemlji za koju se borim-  i za kulturu i za film - za sve. Malo mi je drugačije onda kad čovjek stane i razmisli - ode mi život u ovim borbama.

Mislim da će moj sljedeći projekat biti strani projekat, koji neće imati nikakvu vezu sa Bosnom.

Antena M: Možete li nam još nešto otkriti o tom stranom projektu ili će ostati tajna još neko vrijeme?

Žbanić: Na žalost, još uvijek ne mogu, ja sam mislila da ću ovaj sljedeći „Quo Vadis“ snimiti još prošle godine, nije se desilo, pa se sve malo pomjera i sa tim projektom. Nadam se da ćemo u januaru snimiti i „Quo Vadis“ - pa ćemo ići na nešto drugo.