Podgorica: Hrvatski pisac Kristian Novak održao autorsko književno veče

Stvaralaštvo poznatog hrvatskog pisca Kristiana Novaka sinoć je predstavljeno pred brojnom publikom u Njegoševom parku. Književno veče dio je redovnog književnog programa KIC-a „Budo Tomović“, kao i manifestacije Podgoričko kulturno ljeto, istakli su organizatori događaja.

U uvodnom dijelu programa, autor je razgovarao sa teoretičarkom književnosti Jelenom Knežević,  o načinu na koji je došao do majstorskog povezivanja fabularne linije u okviru romana „Ciganin, ali najljepši“, a koje u jednom trenutku jedna drugu razotkrivaju i razrješavaju.

 - Bilo bi lijepo da to znaš na početku, pa onda samim tim znaš i kuda ideš. Generalno, moje pisanje je obilježeno jednom velikom nepoznanicom i snažnim osjećajem koji imam na početku i koji me vodi dalje. Sve, čini mi se, o čemu danas pišem vučem sa sobom iz djetinjstva. To moje djetinjstvo je, između ostalog, obilježeno činjenicom da je moje selo na samom sjeveru Međumurja, tj. na najsjevernijoj tački Hrvatske, tri kilometra je udaljeno od romskog naselja. Oduvijek mi je bilo neobično zašto neke ljude pozdravljamo na cesti, a neke druge ne. Ovi drugi koje ne pozdravljamo su većinom bili Romi. Nikako mi nije bilo jasno odakle taj jaz, to neko silno nepovjerenje, ta činjenica da nismo uključeni u živote jedni drugih, a živimo praktično selo do sela. Iako vidiš da oni žive drugačije nego što mi živimo. Tako da o svim stvarima koje mi nisu bile u potpunosti jasne zapravo sam pisao- kazao je Novak.

Osvrnuvši se i na to na koji je način izbjegnuta kulturna aproprijacija u romanu „Ciganin, ali najljepši“, romanu koji ima višeslojno kulturološko nijansiranje, jer se u okviru njega pojavljuje jedna vrlo društveno aktuelna tema, pogotovo u trenutku kad je roman objavljen - tema migracija, istakao je da je sa ovom knjigom mogao zalutati na hiljadu mjesta.

- Zato što ne samo što pišem iz prvog lica, iz perspektive mladom Roma, već i iz perspektive mladog Kurda, ali i iz perspektive žene. Sa druge strane, nekako sam imao osjećaj da imam priču koja je utemeljena na nekoliko priča koje sam čuo u svojoj okolini i da ako je ja ne ispričam neće niko drugi. Nakon toga počeo sam zapravo pisati iz trećeg lica, upravo kako bih izbjegao to pitanje 'odakle tebi pravo pisati iz perspektive mladog Roma'. Međutim, iz trećeg lica je to meni bilo katastrofa, kao da je Chat GPT izbacio neki vrlo suv i dosadan prozni tekst. Nakon toga sam se vratio u neko svoje prirodno stanje, odnosno shvatio sam da ja zapravo najbolje pišem iz prvog lica. Zamislio sam da imam četiri lika i da snimam dokumentarac, gdje oni meni o sebi govore u prvom licu. Na taj način sam se uspio odvojiti od toga. Hrvatska je 2015. godine bila dio migrantske rute, otuda je migracija bila motiv- pojasnio je autor.

Na pitanje da li svjesno povezuje priče međusobno, podsjeća da u njegovom slučaju to nije ništa drugo nego nepoznavanje svijeta koji pokušava stvoriti.

- Ako ne znam kako priča ide dalje, samo znači da ili nisam postavio nešto dobro što se tiče likova ili da moram bolje istražiti kakva pravila važe u tom svijetu koji sam ja stvorio. Bez obzira da li pišem, na primjer, u hiperrealističnom stilu, ja moram tačno znati šta u tom svijetu znači biti izdan, biti vrijedan, biti uspješan ili neuspješan, sasvim svejedno. Moram tačno znati prema kojoj od tih svojih sudbina ide svaki od likova da bi meni bilo jasno. Kad dođem do situacije da ne znam dalje onda ili idem istraživati dublje sa likovima - što oni sve još imaju, kakve još osobenosti posjeduju, a koje nisam dovoljno istakao- kazao je Novak.

U odgovoru na pitanje da li je priča junaka Sandija dio pripovjedačke strategije, Novak je naveo da mora znati, makar otprilike, u kom pravcu želi ići i koje glasove želi čuti u svom romanu.

- Zapravo često mi se dešava da prvo znam šta je na samom vrhuncu radnje. Ako znam kakvu emociju tamo želim imati, onda mi je puno lakše odrediti kako priča počinje, kako se razvija, kada se komplikuje, kada ide do tog neizdrživog stanja i kako će se na kraju završiti. Nije dovoljno na početku samo imati zanimljive likove i zanimljivu situaciju, moraš znati kuda ideš. To kuda ideš, ta kulminacija u njoj se vrlo često krije poruka kakvu možda ni sam nisi svjestan da želiš dati kroz tu priču. Tako da je to kod mene proces u kojem ima skiciranja, puno istraživanja, a nakon toga krećem pisati- rekao je autor.

O odnosu pojedinca i sistema u svom najnovijem romanu, Kristian Novak je istakao da, ako napišeš knjigu, snimiš film ili izvedeš predstavu, vjerovatno da će se to proširiti kapilarno na širi dio društva. 

- Na taj način si se manje-više obratio ljudima koji su konzumenti umjetnosti i koji su u stanju revidirati nekako svoje mišljenje. Međutim, ako hoćeš nešto instant i jako brzo, još uvijek je jedini način uključiti se u politički i građanski aktivizam. Ono što književnost i umjetnost mogu to je artikulusati probleme kojih nijesmo svjesni. I onda se dogodi da pročitam nešto u novinama, nešto kao što je to bilo 2013. godine sa slučajem mladog hrvatskog saobraćajnog policajca, koji je nedaleko od mene zaustavio nekog koga nije smio i zbog toga ušao u konflikt sa svojim nadležnima, ali i sa nekim od svojih kolega- smatra Novak.

Kako je naveo, uvijek se nastoji da se taj iracionalni dio, bez kojeg nije u stanju napisati priču, na neki način tematizuje.

- Snovi koje imamo, vizije koje imamo, svaki dan su dio naših života, podjednako kao nešto što možemo rukom dodirnuti. Taj dio koji je potpuno nelogičan i koji se čini kao da ne spada u one naše konkretne narative, koje koristimo da bismo se lakše snalazili kroz život - ja bez toga nijesam u stanju napisati priču- zaključio je Novak.