Vuković-Kuč: Vojo Stanić osloboditelj mediteranske raskoši Crne Gore

Na Mediteranu je sve moguće, pa je moguće da se i Vojo Stanić rodio da bi u Crnoj Gori oslobodio njenu mediteransku raskoš. Ništa u Crnoj Gori nije veličanstveno kao njeno mediteranstvo, a niko u Crnoj Gori nije bio veličanstveniji od slikara Voja Stanića - poručila je poslanica Demokratske partije socijalista (DPS) Aleksandra Vuković-Kuč.

Prastari jezik mora, koji, kako je kazala, su i prije Borhesa i Stanića odgonetali mnogi - zatalasao je crnogorsku likovnu scenu trajno, postavši sa Vojom Stanićem epohalno stanje crnogorske umjetnosti, njena najtvrđa identitetska riječ.

- Sve složeno i teško u slojevima crnogorske istorije, eteričnim i prohodnim je učinio ovaj slikar svakodnevice beskraja. Vojo Stanić, pojednostavitelj Tajne. Dok su drugi slikari i umjetnici zamućivali puteve ka Vječnosti, ne bi li joj usložili mističnost, Stanić ih je osvjetljivao i predočavao, svjestan njene perspektive. On nam je djelom odao da se istinom dolazi do Istine. Zato tako prirodno djeluje njegova zavjetna slika u Gospi od Škrpjela, naručena od Tršćana, sva od svjetlosti, prodorna u svojoj multikonfesionalnoj misiji - navela je Vuković-Kuč.

Vojo Stanić je, podvlači ona, izdanak Crne Gore.

- Ali uprkos njegovom stoljetnom životu, Crna Gora ni kroz sve svoje emancipatorske procese nije uspjela da zaliči na svoga najvećeg slikara i buditelja, čovjeka koji je i partizanskim aktivizmom u Drugom svjetskom ratu i građanskom pobunom u doba disolucije SFRJ, pokazao što je mjera buduće nezavisne Crne Gore, za koju se borio i kojoj je dao intelektualni i umjetnički pečat - dodala je Vuković-Kuč.

Poručila je da ćemo djelo Stanića čuvati i pamtiti kao dragocjenost.

- Dokaz Matvejevićevih riječi da na Mediteranu duh stari sporije od tijela, Vojo Stanić nikad nije odustao od pobune i kritike, koje su ga učinile stalnim budilnikom crnogorske društvene savjesti. “More nije more, već samo jedan talas”, pisao je veliki pjesnik Jovan Hristić. A Dušan Matić “večnost je taj talas što nesmiren vrvi pred tvojim/ smrtnim nogama”. I Vojo Stanić koji je odlučio da živi do kraja, jer niko nije bio lud da živi koliko on. I ove Stanićeve riječi, kao intrigantan odnos prema smrti, njegovo su djelo koje ćemo pamtiti i čuvati kao dragocjenost - zaključila je Vuković-Kuč.