Vulević: Boriti se kroz umjetnost znači boriti se dugoročno

Muškarac na ženinoj duši, koja je platno, slika pejzaže, i to je njegova moć. On je umjetnik i ženu doživljava kao svoje platno. Nekad to bude fizičko nasrnuće prema ženama, u Crnoj Gori imamo veliki broj femicida, o čemu se opet ne priča, a može da bude verbalno, koje jako teško, kao i emocionalno ucjenjivanje - kazao je u emisiji E uživo, na Televiziji E, crnogorski književnik, politički aktivista i politikolog Marko Vulević.

Novelu ,,Melem za uspomene” je pisao četiri godine, kaže Vulević, a neke dijelove je napisao 2020.godine, prisjeća se on, dok je  neke druge napisao, kako navodi, ove godine.

- Sve prave probleme u našem društvu mi stavimo pod tepih, onda se bavimo manje relevantnim problemima. Novela i jeste ostavila na mene utisak, jer da nije žena ovom svijetu, da nije žena u Crnoj Gori, ne bi bilo nikoga od nas. Jako je bitno da postoji neki omaž ženama u našem društvu, i smatram da ja, kao neko ko je privilegovaniji sloj u našem društvu, zbog toga što.sam muškarac, jer žene uvijek mogu da uspiju, aki se postavlja gornja granica dokle mogu da uspiju. Ako se vratimo na istoriju mi nijesmo imali predsjednicu države, u velikom broju opština mi čak nijesmo imali čak ni gradonačelnicu, to je veliki problem, i to je jedan od ključnih problema. Htio sam na jedan narativni način da se bavim time, jer nije bitna samo borba, bitan je način borbe. Boriti se kroz umjetnost znači boriti se dugoročno, jer pisana riječ će ostati, a sve ostalo će proći - rekao je Vulević.

Inspiraciju je donekle našao i u privatnom životu, kaže Vulević, a takvih je primjera svugdje oko nas, jer, dodaje on, ženi se, u ovom društvu, može oprostiti sve osim, kako kaže, uspjeh i karijera.

Najveći problem u ovom društvu je, poručuje Vulević, ta nedovoljna dovoljnost, jer koliko god da je žena dobra u svemu što radi, dodaje on, nikad nije dovoljno dobra za društvo.

- Društvo će uvijek da nalijepi ženi etiketu, i ono što mene najviše bijesni jeste što žena uvijek mora da bude zamjenica, ona ne može da bude Milica ili Andre, ili slično, nego mora da bude nečija ona, ona onakva, a ne ona kao ona, kao individua. Kod muškaraca je, naravno, situacija drugačija. Kad pogledamo istoriju žene na Balkanu su uvijek bile stub kuće, jer kad bi se sve srušilo žena je bila ta koja je povezivala  nit, koja je uvijek bila glavna, u istoriji, bitno je sve o muškarcima, i to je najveća laž. Čak i u Gorskom vijencu žene su bile te koje su punile puška svojim supruzima, koje su čuvale djecu, pa po završetku Prvog svjetskog rata žene su održavale čitavu ekonomiju - istakao je Vulević.

Pjesma ,,Živo platno” je inspirisana nasiljem nad ženama, podsjeća Vulević, jer kad se dešavaju takve stvari, dodaje on, stvara se i osjećaj za bunt, i za, kako kaže, revoluciju.

- Pjesma počinje time da je žena svašta nešto, i da joj muškarac pokloni buket vreda, pokloni joj lijepe riječi nesreće, a on je na kraju krajeva umjetnik nesreće. Šta to znači? To znači da prosto muškarac na ženinoj duši, koja je platno, slika pejzaže, i to je njegova moć. On je umjetnik i ženu doživljava kao svoje platno. Nekad to bude fizičko nasrnuće prema ženama, u Crnoj Gori imamo veliki broj femicida, o čemu se opet ne priča, a može da bude verbalno, koje jako teško, kao i emocionalno ucjenjivanje - zaključio je Vulević.