Životni put Vildane Tuzović-Killian od Stare Varoši do Londona

Životni put umjetnice Vildane Tuzovic Killian vodi od Stare Varoši do Sarajeva, Amerike, Maroka, Crne Gore, Mađarske, Hrvatske, Turske, Italije i sada Londona, gdje je upravo završila Master studije tradicionalnih umjetnosti na King’s Foundation Schol of Traditional Arts, pod direktnim patronatom kraljevske porodice. Vildana i još dva studenta, izabrani su da predstave svoje radove kralju Čarlsu III. Nedavno je u Garrison Chapel Gallery, kao dio zajedničke postavke radova, završena njena izložba “A Room of Our Own”, inspirisana esejom Virdžinije Vulf i nezavisnošcu žena u umjetnosti.

Iako je, na nagovor roditelja, upisala i diplomirala Engleski jezik i knjizevnost u Sarajevu, gdje je godinama živjela, ljubav prema likovnoj umjetnosti je prevagnula. Nakon izuzetne karijere u domaćim i međunarodnim organizacijama i medijima, među kojima su USAID, TV Bosne i Hercegovine i NBC televizija, Vildana je odlučila da oživi svoj san. Njena je porodica podržala u tome. Od 2018. gospođa Killian počela je usavršavanje, koje je odvelo od Crne Gore do različitih zemalja svijeta, od drveta, do kamena, platna, metala, gline, ikona.

Posjetioci izložbe u Garison Chappel bili su transportovani u neko drugo vrijeme. Vildanini radovi povezuju publiku sa crnogorskom istorijom - zlatne crnogorske niti istkane iz duše i ljubavi prema domovini. Priče predaka ispričane kroz motive na kamenu, zlatu, tkanini, drvetu. Ljubav koja je rasla kroz svaku novu radionicu i svaku novu kulturu u kojoj se nasla, umnožavala se, pretačući se u vrhunska umjetnička djela.

Studirali ste engleski jezik i književnost, radili u međunarodnim organizacijama prije nego ste se posvetili umjetnosti. Sta je inspirisalo tu tranziciju?

- Uvijek sam bila zinteresovana za umjetnost, to je bila i ostala moja strast. Kada sam htjela da studiram umjetnost, roditelji su me savjetovali da razmislim i možda upisem knjizevnost jer sam voljela i pisala pozeiju, i jos uvijek je pisem. Sada, kroz ove studije shvatam da je prije svake vrste umjetnosti postojala rijec. Bilo da se radi o glini, drvetu, persijskoj minijaturi, indijskoj minijaturi ili ikoni, ti radovi su ilustracije rijeci, poruke duse. Tako da su te dvije moje strasti su u direktnoj vezi. Tokom rata sam ostala u Sarajevu i radila u međunarodnim organizacijama i medijima. Ali onog trenutka kada mi je život dao mogućnost da se posvetim onome što mi je bila strast, ja sam to prigrabila, odlučila da istražujem i sama pronađem kako da određenu poruku prenesem publici. Radila sam sa zanatlijama i akademskim umjetnicima u Crnoj Gori, učeći tajne niti, gline i kamena. Skulptura mi je strast, poruka rada važnija od materijala, a materijali draži što su blizi zemlji. Zatim me ta strast odvela u Njujork na Art Student League of New York sa željom da dobijem neko formalno obrazovanje. Tamo sam radila sa profesorom Leonidom Lermanom koji me podučavao skulpturi i rezbarenju drveta i kamena. Profesor je bio iznenađen kada je vidio da sam za rad sa kamenom donijela naš kamen iz Svinjače kod Kolasina, a za veliki komad drveta na kojem sam radila mi je rekao da ću naučiti sve lekcije jer je komad koji sam odabrala bio sa čvorovima i procjepima. (smijeh).

Crnogorska tradicija prisutna je svuda na Vašim radovima. Šta ste željeli da posjetioci dožive i pronađu u njima?

- Radovi na mojoj magistarskoj izložbi inspirisani su mojim korijenima i našim crnogorskim nasljeđem koje upućuje na zajedništvo. Zajedništvo je poruka koja je utkana i izrezbarena u mojim radovima i to sam željala da svi vide. Sam koncept Zajedničke sobe je inspirisan esejom Virdžinije Vulf “Vlastita soba”. Tražili su od nje da napiše esej o ženama koje se bave književnošću, a ona je napisala u tom eseju da žena koja želi da se bavi umjetnošću mora imati vlastitu sobu, tj svoju nezavisnost. Zato sam napravila taj koncept vlastite sobe, ne samo jedne žene, već svih nas, naše sobe koja se odnosi na zajedništvo.

Upravo ste završili Master’s degree na King’s fondation School of traditonal arts, koja je pod direktnim patronatom kraljevske porodice. Bili ste među troje studenata koji su izabrani da predstave rad Kralju Čarlsu III, sto je rijetka čast. Kakav je bio taj susret?

- Ja sam odabrala da predstavim jedan od vezova s albanske nošnje “džubljeta”, koji je prije nekoliko godina zaštićen od UNESCO-a kao vještina koja izumire. Kralj Čarls je pun podrške i razumijevanja za naš rad, tako da je razgovor bio prirodan. On mi je pružio ruku i pitao me za utiske sa magistarskog studija i za utiske u školi. Bio je to kratak razgovor, ali kao da sam razgovarala s prijateljem, što on i jeste. Zahvaljujući njegovoj prodršci, nama i školi, radimo na očuvanju tradicionalnih umjetnosti i njihovoj primjeni u savremenoj umjetnosti.

Dva rada na ovoj izlozbi “Marriage chest”and “Mirror” ( Bracna skrinja i Ogledalo) zauzimaju centralno mjesto. Sta vas je inspirisalo da ih napravite, zasto bas motiv zmije i koliko dugo vam je trebalo da ih zavrsite?

- Ogledalom i skrinjom sam htjela da ukažem na ono što nosimo u srcu, i kakav je naš odraz tih vrijednosti, a to je zajedništvo, bez obzira na sve različitosti. Nisam mogla da donesem drvo iz Crne Gore pa sam odlučila da za skrinju izaberem američki crni orah. Volim njegov tamni ton koji dobije nakon što nanesem vosak koji sama pravim od pčelinjeg voska, ulja lana i oraha. Zeljela sam da moja “vlastita soba” počne skrinjom pošto je ona kod nas uvijek bila metafora za novi život žene. Djevojke su u tu svoju skrinju godinama stavljale miraz i odnosile ga sa sobom kad se udaju. Paraleno sam radila na motivima veza, koji su prisustni na crnogorskoj nošnji i odlučila da to što bih držala u skrinji predstavim kao uokvirene radove. Kažu da zmija čuva kuću i znači trajanje, a stilizovanu zmiju sam pronašla na različitim djelovima naše nošnje. Motiv na mojoj skrinji je prozor iz Kotora, palata Drago gdje je smješten Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture. Detalj koji sam izrezbarila u sedefu, četiri romba, pojavljuje se na ranim skulpturama i u vezu i označava jedinstvo. Ogledalo je obično na poklopcu skrinje, ali ja sam odlučila da ga uradim van skrinje, time ta soba postaje ‘naša’ soba. Za dizajn ogledala sam koristila motiv kvadrature kruga koja označava mjeru između duhovnog i materijalnog. Jedna gospođa, posjetilac izložbe, gledala je dugo ogledalo i druge radove i pitala jeste vi ovo radili? Kada sam odgovorila potvrdno, pitala je mogu li da vas zagrlim. Mnogi ljudi su shvatili poruke mojih radova, pronašli vezu sa njima i bili dirnuti. Odraz u ogledalu se veze za dio cistog srca jer jedino čisto srce može imati refleksiju vrijednosti u ogledalu. Htjela sam da predstavim ogledalo duše i vrijednosti o kojim moramo razmišljati, ujedinjenost u svijetu razlika i podjela. Ove arhietipove sam srela u različitim tradicionalnim umjetnostima, rađene različitim materijalima, u razlicitim vremenskim periodima. Važno mi je to pronalaženje jedinstva u razjedinjenom svijetu

Osim vezova iz Crne Gore, ima i dosta tradicionalnih predmeta (preslica, gusle). Jeste Ii prva žena, i jedina, koja je učestvovala u dijelu izrade gusala? I kako se iskustvo odrastanja u Crnoj Gori, naše istorije i kulture, nadopunilo i isprepletalo sa međunarodnim iskustvima i uticajima?

- Gusle su važan dio našeg nasljeđa i prišla sam im kao skuplturi, nastavku skrinje. Bez njih nije bilo ni veselja ni pokoja. One su pomogle da se naša tradicija i kultura prenosi s generacije na generaciju. Ne znam da li sam jedina žena koja je učestvovala u procesu izrade. Nemam taj podatak. Gusle je napravio Saša Dulovic iz Kolašina i dao mi ih da ih ponesem u London, izrezbarim motivima koji su od važnosti za mene. Onda sam ih vratila njemu da stavi konjsku dlaku i kožu od mladog jareta i opet ih donijela u London gdje su krasile moju izložbu.

Motivi koje sam koristila na predmetima koji bi se držali u skrinji su arhietipi prisutni u mnogim tradicionalnim umjetnostima. Usavršavanje i radovi koje sam napravila u Maroku i drugim zemljama, ukazali su mi na jedinstvo motiva, na njihovu prisutnost u različitim zemljama i nasljeđu. Motiv jedinstva se prožima svuda, pa i u rombovima u motivu zmije na ogledalu, koji je urađen u sedefu, tehnikom koju sam naučila u Istanbulu.

Vaše školovanje u umjetnosti obuhavata nekoliko kontinenata. Šta vam je svako od njih donijelo? I koja tehnika vam je posebno bliska i šta je izazov u svakoj od njih?

- Volim izazove, a ovdje je to nastaviti priču materijala, da se on sretne sa porukom koju treba prenijeti publici. Uživala sam u alabasteru, tom kamenu svjetlosti kako kažu na italijanskom – pietra della luce, mada mi je najdraži rad na drvetu. U magistarskom radu sam pokušala da primijenim tehniku koja datira iz Iraka, iz 9. vijeka. Prvi put sam je vidjela u muzeju u Njujorku i zapala mi je za oko zbog “zaobljenog rezbarenja”, a njega karakteriše nedostatak negativnog prostora sto me jako privuklo. Važno je pronaći zajednički jezik sa materijalom. Kamen je donekle statičan, njegovo trajanje je već uklesano, dok drvo nastavlja da zivi, da puca da se mijenja i nakon što je posječeno. Podržati taj zivot drveta kroz rezbrenje je zanatski i umjetnički izazov.

U različitim zemljama sam radila sa različitim materijalima i umjetnicima koji su bili posveceni tradiciji i svom radu, što uključuje alatke i prirodni mateerijal. Maroko ima živopisne boje i raznovsne materijale. Bili smo na studijskom putovanju u Fes- u koji je centar zanatskog rada. Posjetiti jedan takav grad i izučavati ga sa umjetničke perspektive bila je posebna priviliegija.

Da li su likovi na Vašim radovima u drvetu i kamenu stvarnog života i ako jesu zašto ste željeli da ih ovjekovječite?

- Svi radovi predstavljaju likove negdje između realnosti i imaginacije. Svaki od njih sam vezala za neku osobu koja je u nekom trenutku bila u mom životu. Često su to bile koleginice umjetnice u čijim likovima sam našla inspiraciju, a one su naše žene crnogoske koje nose tu sirinu mora i visinu planina.

Da li je rat i sve što Vas je pratilo oblikovalo kao umjetnika i uticalo na Vaš rad?

- Ratna sjećanja su najintimniji dio moje duše i duboko vjerujem da je to nešto što se ne može podijeliti u tom smislu. U mom radu je prisutno samo kao pronalaženje rješenja za podijeljenost i zato stalno tragam za jedinstvom. Volim da se fokusiram na dobro, da moji radovi spajaju ljude.

Naparavili ste veliki životni korak kada ste se iz Amerike vratili u Crnu Goru. Kakve je to izazove donijelo i kako je to uticalo na Vašeg sina?

- Vec 9 godina smo ovdje. Moj suprug uživa u Crnoj Gori, tako da je odmah prihvatio moju ideju da se preselimo. Voli da planinari, da pliva u našim rijekama i moru. Imam njegovu podršku u svemu.

Sin je naučio naš jezik, išao u školu ovdje, blizak je s porodicom. Moj otac je svoje posljednje godine proveo uz unuka i on uz djeda. Odlaskom roditelja postajemo svjesni kruga postojanja i još više pravih porodičnih vrijednosti zajedništva.

Završili ste master studije i vraćate se u Crnu Goru. Hoće li Vam nedostajti London i šta posebno?

- Onog trenutka kada prvi put odemo od kuce i zavolimo drugo mjesto, naša duša je podijeljena. Gdje god odem poželim da tamo ostanem, ali nedostaju mi naši horizonti. Svako novo iskustvo obogaćuje, oboji našu dušu različitim slojevima postojanja. To bogatstvo se umnožava. Prvo što sam u Londonu zavoljela je to da nema nebodera kao u Njujorku, nebo je otvoreno i dinamično. A mislim da sam i ja u Londonu ostavila traga i svoju strast podijelila sa njima. Bile su to dvije godine napornog rada i odricanja, ali i sjajne razmjena znanja. Nedostajaće mi prijatelji i kulturna raznovrsnost Londona. Ali, ja cu mu se uvijek rado vraćati.