Ko su ćaci

Voditelj jedne zabavne emisije na beogradskoj televiziji reče da se on divi „pjevačici“ Jeleni Karleuši kao nekom ko je sa „takvim glasom“ uspio da ostvari respektabilnu i finansijski uspješnu karijeru. To me podśeti na crnogorskog političara Gorana Danilovića koji nikada ništa nije radio osim što se vrlo neuspješno bavio politikom čitav život, a ipak ostvario vrlo konforan život zahvaljujući upravo i isključivo politici. Trudio se i da bude turbo Srbin, ali mu ni to niko nije povjerovao. Bar mu nije donijelo popularnost. Za razliku od Milana Kneževića čija karijera više liči na Karleušinu. Teško je objašnjiva.

Beograd danas izgleda kao da stiže rahmetli Gadafi. Samo fale kamile. Umjesto da nam objasni u čemu je poenta, Danilović je svojom verzijom na društvenoj mreži onoga što se trenutno dešava u Srbiji – potpuno promašio suštinu. Čovjek

je razumio da se Srbija podijelila na „seljobere“ i „krezube“, na jednoj strani, i na „svezubu“ Srbiju koja prezire ovu prvu, na drugoj strani. Valjda je inspiraciju za podjele po zubima našao u Crnoj Gori. Ali mu nije jasno da tu podjelu upravo pravi Vučić sa svojim medijima, a ne studenti. Izgleda Danilović ne vidi za što se bori mladost u Srbiji i zašto je spremna da žrtvuje školsku godinu i u srednjim školama i na univerzitetima? Nije valjda što neko nema zube? Ne, razlog je zato što sve ono što je Danilović i slična bratija pripisivala Milu Đukanoviću i „bivšoj vlasti“, pa pomnoženo sa hiljadu, današnja Srbija. Zemlja u kojoj predśednik države, sa ceremonijalnim ovlašćenima u Ustavu, ima carsku moć. Država u kojoj je jedan čovjek uzurpirao i izvršnu vlast, i sudsku vlast, i policiju, i vojsku, i bezbjednosne službe i, jednom rječju, sve oblasti života.

Pouke za Danilovića

U Srbiji odavno u javnim nabavkama ne postoje tenderi, javni objekti se grade iz kredita po međudržavnim ugovorima, većinom sa Kinom, ugovorene cijene su tajna, znaju se samo podizvođači, nakon što Kinezi uzmu svoju proviziju kao nosioci posla. Podizvođači su, po pravilu, društvo oko predśednika Srbije, koji ubiraju enormne profite, za koje se ne zna dalja raspodjela i u čije džepove završavaju. Uglavnom, zahvaljujući javnim radovima, Srbija danas ima dvocifren broj dolarskih milijardera. Tako da ćaci su daleko od krezubih, voze meklarene od pola miliona eura, šmrču kokain i piju vina vrijedna prośečne plate u Srbiji. Krezubi su oni koji im to omogućavaju. Obim poslova nadilazi kapacitete njihovih firmi, pa poslovi ili stoje i čekaju red, ili se angažuju lijeve firme čije se reference najbolje edituju padom nadstrešice na željezničkoj stanici u Novom Sadu, koja je usmrtila 16 ljudi i mnogim drugim nesrećama!

Kad smo kod pomenute nadstrešice, ne znam da li Danilović zna, pošto se nikada nije bavio poslom, da se na svakom gradilištu vodi građevinski dnevnik u koji se upisuju svi izvedeni radovi, da se ispostavljaju na naplatu situacije, koje sadrže izvedene mjesečne radove sa ugovorenim cijenama? Zašto se kriju ti dokumenti? Da se ne bi viđela otvorena korupcija i da se rekonstrukcija 8.000 m2 plaćala 2.000 eura po m2, odnosno 16 miliona eura? Zna li Danilović što se sve može uraditi za 2.000 po m2? Neka pita nekog investitora. A rađena je stanica koja je faktički prazan prostor, sa nekoliko biletarnica u unutrašnjosti? Posebno je pitanje ko je angažovao za nadzor firmu najboljeg druga Viktora Orbana iz djetinjstva? Hm, ko li bi to mogao biti? Ili, ko je dozvolio da se još uvijek gradilište otvori za promet putnika, da bi se on i Viktor Orban provozali „brzim vozom“.

Postavlja se pitanje zašto Danilović osuđuje studente koji hoće da žive u državi u kojoj važi Ustav i zakoni za sve, u kojoj važi podjela vlasti, sloboda medija, sloboda govora, zaštita sloboda i prava čovjeka, meritokratija, a ne partijsko zapošljavanje, što neće da žive u državi u kojoj jedan čovjek odlučuje o sudbinama ljudi, o tome ko može slati dijete u vrtić, kome će dodijeliti novac za sportsku halu, stadion, trafostanicu, put... samo jednim telefonskim pozivom. Koji stotine miliona državnog novca troši na dovođenje ljudi na sopstvene partijske mitinge, džabe im dijeli klopu i piće, koji desetine milona eura poklanja televizijama koje kontroliše, po sopstvenim riječima („mislite da biste opstali da vam mi ne dajemo desetine miliona eura“), toaletoidima koji valjaju u blato svakog ko kritički razmišlja o vlasti, itd.

Slika Srbije

Postoji li bolja slika današnje Srbije od snimka na kojem Zvezdan Terzić priča o svom kafanskom druženju sa predśednikom Srbije, Vučićem, kad je Vučića pozvao predśednik Republike Srpske (entitet BiH) da mu traži novac. Vučić mu je odgovorio da ima sreće, da je dobre volje, jer je Crvena zvezda pobjedila i da će mu zato dati traženi novac, a ako košarkaši Crvene zvezde uđu u finalne borbe „večeras“, dobiće duplo više novaca. Ne radi se o malim sumama. To valjda fascinira likove poput Danilovića i bratije, jer je to njihova slika vladanja i u Crnoj Gori. Što će ti vlast ako ne možeš da radiš što te volja? A i na sličan način i sami dobijaju novac od Vučića. Zato ne smetaju ni krimosi u Pionirskom parku u Beogradu, koji su, valjda, danonoćna straža Vućiću, a koje Danilović od milošte zove ćacima, jer je među njima jedan student medicine iz BiH, iz Doboja, koji je shvatio kako se u Srbiji najbolje napreduje, i nekoliko studenata privatnih fakulteta koji nijesu u blokadi. Ostali nemaju veze sa fakultetima, nije tajna da se svaki dan boravka plaća, pa se, otuda, tamo nalaze i „studenti“ sa 60 i više godina. Mogao bi i Danilović da tamo postane student. A kapne i koja kinta.

Broj korupcionaških afera u Srbiji nadilazi prostor jedne kolumne, pa ćemo se zadržati na nečemu što je aktuelno i u Crnoj Gori. Savski amfiteatar u Beogradu odavno je tema mnogih studija, jer se radi o prostoru koji je ubjedljivo najatraktivniji u Beogradu. Bilo je ideja za operu, ekskluzivni hotel, park i šetalište, restorane, mjesto koje bi bilo atraktivno i za Beograđane i za sve pośetioce Beograda. Nikome nije padalo na pamet da se na tom prostoru gradi stambeno naselje, nalik blokovima na Novom Beogradu. Zadivljujuće je kojom lakoćom je Vučić, kao svršeni pravnik, sa ocjenama kao onaj ćaci iz Doboja,

pričao o noćnom rušenju objekata na tom prostoru, uz asistenciju kriminalnih grupa, bez obzira što su mnogi objekti bili u vlasničkom odnosu. Bez sudskih odluka, bez procedura, bagerima su nestali svi objekti u toku jedne noći. Potpuno bezakonje.

Beograd na vodi

Dirljivo mi je bilo slušati Mohameda Alabara, vlasnika firme Igl Hils, koja je vlasnik 67% projekta „Beograd na vodi“, o njegovim humanim namjerama da svi ljudi žive pristojno, o njegovoj majci koja ga je učila da poštuje svuda ljude đe ima poslove, dok je od najatraktivnije lokacije u Beogradu napravio ruglo, popunio je ružnim zgradurinama na način da među njima ne postoji prostor ni drvo da se posadi. Ne znam nijednog normalnog Beograđanina koji nije zgrožen uništenjem tog atraktivnog prostora za sva vremena. Zatvoren je potpuno pogled na rijeku Savu sa Terazija, napravljena je spavaonica na mjestu koje je moglo biti najatraktivniji prostor Beograda, sa Karađorđevom ulicom kao sastavnim dijelom.

Za „Beograd na vodi“ donešen je lex specialis, čime su suspendovani svi domaći zakoni, a posao proglašen kao javni interes. Troškovi pripreme terena, nadoknade bivšim vlasnicima, infrastruktura, sve je palo na teret države Srbije, plus je poklonila 177 hektara zemljišta „Beogradu na vodi“. Pričalo se o 3,5 milijardi eura ulaganja da bi se ulaganje Igl Hilsa svelo na sto i kusur miliona, dok su dividende državi Srbiji za sve ove godine ukupno 32,6 miliona eura, uz dug Igl Hilsa od 150 miliona eura za građevinsko uređenje zemljišta. Vjerujem da bi Mohamedova majka zaplakala da zna za sve ovo.

Da se radi o visokokoruptivnom poslu govori to da je Vlada izmjenama Prostornog plana proširila prostor „Beograda na vodi“ za još 327 hektara, takođe jednog od najatraktivnijeg zemljišta uz rijeku Savu, vrijednog milijarde eura. U te svrhe će se iseliti Sajam u Surčin, već su kupljeni mnogi objekti koji će biti srušeni, planira se i da metro prođe kroz „Beograd na vodi“, što bi trebalo da pospješi prodaju stanova.

Gledajući intervju sa Mohamedom Alabarom jasno je da se radi o previjanom tipu, premazanom sa sto masti. Da je mrva istine u onome što priča on bi davno odustao od Velike plaže i Crne Gore. Ali on pred sobom vidi ili lopine, ili ovce za šišanje, jasno mu je da će biti vune za njega. Pa neka ga i košta koju kintu

kao u Beogradu. Zanimljivo mi je to smočenje Đukanovića u priču o Alabaru, jer se jednom sreo sa njim kod izvjesnog Mohameda Dahlana. Čak su ga proglašavali dioničarem „Beograda na vodi“. To je dobar znak da neki, koji su pare i slavu zaradili na njegovom blaćenju, potraže pomoć, jer ih ta mržnja iźede iznutra. Ali za to je sam Đukanović kriv. Da sam na njegovom mjestu tužio bih ih svaki put. Jasno je danas da ne pośeduju nijedan dokaz za sve svinjarije koje su pisali i izgovarali, inače bi ih tako rado predali tužiocima. Ali im je on i dalje meta dok su slijepi za sve što se događa oko njih. Zanimljiva je priča Čalović o 14 brodova švercovanih cigareta koje joj je Spajić prećutao. A i ona tužiocu. A ako neko ima razloga za omrazu sa Milom to su upravo Crnogorci koji su proganjani devedesetih dok je on bio premijer.

Gotovo sam siguran da Alabara zanima samo brza zarada, ne nikakva gnjavaža sa hotelima, bukinzima i vansezonama i da će on uglavnom graditi stanove. Stanovi su katastrofa za turizam Crne Gore. Uglavnom se stanovi kupuju kao investicije iz raznih djelova svijeta i iznajmljuju, tako da će Crna Gora imati sreće ako podstanari u tim stamnovima ne donesu paradajz i klopu sa sobom. Odnosno, ako budu kupovali hranu u domaćim prodavnicama. Ono što Crna Gora pod hitno treba da uradi jeste povećanje poreza na imovinu za sve stanove u kojima vlasnik stalno ne boravi, zabrani gradnju stanova na Primorju, jer od toga najveću korist imaju samo investitori, da uvede obavezu da se turistički objekti grade kao ribarska sela i isključivo od kamena viđeno sa mora, kao tradicionalnim crnogorskim materijalom i ambijentom. A što se Alabara tiče, treba mu jedino ponuditi da na Limu gradi Bijelo Polje na vodi, ionako ga je pozvao gradonačelnik Bijelog Polja da uloži novac tamo. Mada on i ne ulaže sopstveni novac. Mustra je to.