Morison: Crna Gora je suverena država uprkos nacionalističkim elitama

Britanski istoričar i profesor savremene istorije na Univerzitetu De Montfort u lesteru, Kenet Morison, u razgovoru za MoPSA govorio je o razlozima svog dugogodišnjeg interesovanja za Crnu Goru, odnosima Podgorice i Beograda nakon referenduma 2006. godine, političkom uticaju Srbije u Crnoj Gori, ulozi Srpske pravoslavne crkve, izborima 2020. godine, kao i o tome da li je crnogorska nezavisnost danas stabilna činjenica. 

Morison je ocijenio da je Crna Gora suverena država sa jasnom međunarodnom pozicijom, ali da političke i identitetske tenzije i dalje oblikuju unutrašnju dinamiku i odnose u regionu.

Razgovor je vodio dr Nemanja Stankov, moderator iz Crnogorskog udruženja za političke nauke (MoPSA).

Moderator: Profesore Morison, napisali ste brojne članke i najmanje tri knjige koje se specifično bave crnogorskom politikom i istorijom - zato bih želio da započnemo razgovor pitanjem o porijeklu Vašeg interesovanja za crnogorsku istoriju i politiku. Kada ste razvili takvo interesovanje? 

MORISON:  Moje interesovanje za Crnu Goru seže još iz vremena kada sam bio student osnovnih studija. Studirao sam istoriju, politiku i međunarodne odnose. Postao sam veoma zainteresovan za Jugoslaviju, bivšu Jugoslaviju, ali sam se posebno zainteresovao za Crnu Goru. Razlog za to je bio taj što su se informacije o Crnoj Gori mogle pronaći samo u vrlo malim djelovima knjige ili u fusnotama. Nije postojalo ništa suštinsko napisano o Crnoj Gori na engleskom jeziku.

Sjećam se da sam jednom otišao u univerzitetsku biblioteku i tamo pronašao divnu knjigu o Crnoj Gori u XIX. i ranom XX. vijeku. Zvala se "Soko i orao", knjigu je napisao američki akademik Džon Tredvej. Obožavao sam tu knjigu. Bila je fantastična. I želio sam da čitam još. Zato sam otišao u lokalnu biblioteku, gradsku biblioteku u mjestu u kojem sam tada živio, u gradu koji se zove Aberdin, i tamo sam potražio knjige. Imali su jednu knjigu o Crnoj Gori koja je bila napisana, mislim, oko 1912. ili 1913. godine, nešto slično tome, svakako prije Prvog svjetskog rata. 

Kada sam zatražio tu knjigu, rekli su mi „Pa, nije moguće odmah joj pristupiti, moraćemo da je izvučemo iz depoa. Niko je dugo nije uzimao.“

I kada sam uzeo knjigu, vidio sam da je posljednja osoba koja ju je pozajmila iz biblioteke bila 1924. godine. A ovo je bilo, ne znam, negdje sredinom ili krajem 1990-ih kada sam ja uzimao tu knjigu. To je pokazivalo da je Crna Gora, u smislu evropske svijesti, na neki način nestala tokom XX vijeka. Jer, naravno, nakon Podgoričke skupštine bila je uključena u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevinu Jugoslaviju. A zatim i u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju. Tako da niste mogli da pronađete ništa konkretno o Crnoj Gori. I tu je zapravo počelo moje pravo interesovanje. Moja prva posjeta Crnoj Gori bila je krajem 1990-ih. Nikada se ne mogu sjetiti tačnog datuma, ali mislim da je to bilo 1999, u nekom trenutku bio sam u Crnoj Gori i jednostavno sam postao fasciniran politikom. 

Naravno, 1990-e su bile vrlo interesantno vrijeme. Raskol u DPS-u se desio samo godinu ili dvije ranije. Crna Gora je očigledno bila na putu ka nezavisnosti, koja je na kraju došla 2006. godine.

I imao sam sreću da budem tamo i da svjedočim cijelom tom procesu. Bio sam tamo za vrijeme referenduma, prisustvovao sam brojnim skupovima i za i protiv nezavisnosti uoči referenduma. Postoji jedna čudna stvar kod akademskog rada, znate, zašto birate baš jednu temu? Zašto sam izabrao Crnu Goru, a ne nešto drugo? Jednostavno mi je „progovorila“ na način na koji nijedna druga zemlja i nijedna druga istorija nije. Posebno sam smatrao fascinantnom istoriju Crne Gore, naročito XVIII i XIX vijek. To je zaista bio početak mog puta ka onome što je postao moj akademski život. Veći dio svog akademskog života posvetio sam upravo Crnoj Gori. 

Malo sam se proširio i pisao o Bosni i Hercegovini ili o Sandžaku, koji je, naravno, dijelom i u Crnoj Gori. Ali Crna Gora je bila i ostala glavni fokus mog akademskog rada. 

Moderator: Dakle, Vi i Vesko ste izabrali naslov "Crna Gora i Srbija, baršunasti razvod?" sa znakom pitanja. Možda da krenemo od kraja knjige, odnosno od zaključka. Možemo li isti atribut  „baršunasti“ koristiti da opišemo odnos između Srbije i Crne Gore od 2006. godine i od referenduma o nezavisnosti? Ili je ta dinamika ipak složenija nego što bi se mogla opisati samo tom riječju? 

 MORISON:: Složenija je, i upravo zbog toga smo stavili znak pitanja na kraju. 

Jer, naravno, termin „baršunasti razvod“ se obično koristi za opis razlaza između Češke i Slovačke, koji se dogodio 1993. godine. I naravno, Čehoslovačka se oslobodila komunista 1989. godine, ali je država postojala sve do tog „baršunastog razvoda“. A taj baršunasti razvod je bio prilično miran proces između Češke i Slovačke. Ali sa Srbijom i Crnom Gorom to je uvijek bilo mnogo složenije, jer ako razmislite, Češka Republika nikada nije bila dominantna sila u Slovačkoj ili u slovačkoj politici, stvarno nije. To su bile dvije prilično odvojene cjeline, dvije nezavisne države koje međusobno poštuju nezavisnost. Mislim da problem u odnosu Srbije i Crne Gore bio je u tome što su, istorijski gledano, Crna Gora i Srbija bile veoma bliske. Zanimljivo je da se, vraćajući se na te rane istorijske knjige o Crnoj Gori koje sam čitao, autori, bilo da su bili iz regiona ili su pisali na engleskom jeziku, bilo da su bili Amerikanci, Britanci, Njemci, uvijek pisali istu stvar.A to je da su Crnogorci Srbi u svemu osim u imenu; da su Crnogorci i Srbi veoma bliski; da su braća i slično.

Nije to bilo otvoreno negiranje crnogorskog identiteta, ali je u istoriografiji postojala percepcija da su Srbija i Crna Gora možda dvije različite cjeline, ali da su Srbi i Crnogorci, pravoslavni Srbi i Crnogorci, u suštini isti narod.

Mislim da je za mnoge u Srbiji, posebno za dio nacionalističke intelektualne elite i za nacionalističke političare, ideja da Crna Gora može postati nezavisna i prosperirati kao nezavisna država bila veliki problem, jer je Crna Gora ključna za ideju Velike Srbije. Zapravo, nema Velike Srbije bez Crne Gore. 

Crna Gora je ključna za taj projekat. Ako ste zagovornik tog projekta, a znamo da takvi ljudi postoje, onda je gubitak Crne Gore bio izuzetno značajan. I znate, razgovarao sam sa mnogim ljudima koji su bili protiv nezavisnosti tokom referenduma, i oni su smatrali da je to samo privremena faza. Crna Gora je, po njihovom mišljenju, prolazila kroz jednu etapu, kao što je to činila i ranije: 1878. godine bila je priznata kao nezavisna država, ali je tu nezavisnost izgubila 1918. godine. Dakle, neki su vjerovali da je to samo privremeni aranžman i da će se Crna Gora jednog dana vratiti „u krilo Srbije“, svojim korijenima i slično. Zbog toga je sama osnova odnosa bila mnogo složenija. Ali i zbog toga što je referendum bio veoma tijesan. Kampanja je, zapravo, bila prilično pozitivna i profesionalno vođena sa obje strane. Nije bila naročito gorka, kao što referendumi često znaju da budu. 

Mi smo u Velikoj Britaniji imali referendum o Bregzitu, koji je bio izuzetno gorak i duboko je podijelio društvo koji je dijelo državu na negativan način. Referendum u Crnoj Gori je bio mnogo mirniji. Referendum u Crnoj Gori je profesionalno vođen sa obje strane. U izvjesnom smislu, to je bila igra sa nultim rezultatom. Moglo je biti mnogo gore. Prošlo je veoma mirno, Ipak, na kraju dana, 44,5 odsto stanovništva je glasalo za ostanak u zajednici sa Srbijom. To će uvijek komplikovana situacija, jer skoro polovina stanovništva nije željela nezavisnost. 

Postoji snažan sentiment među nacionalističkim elitama ili akademicima, koji vjeruju da Crna Gora i Srbija treba da budu u jednoj državi. Zbog toga to nikada nije mogao biti lak ili „čist“ razvod. I mislim da je upravo to ono što je učinilo odnos između Beograda i Podgorice nakon 2006. godine toliko komplikovanim. 

Postoji mnogo istorijskog tereta. Postoji velika istorijska težina koja je od tada oblikovala odnos između te dvije države.

Moderator: Pomenuli ste da ste tokom kampanje za referendum 2006. godine razgovarali sa više ljudi koji su dijelili vrlo sličan pogled, koji crnogorsku nezavisnost posmatra kao neku vrstu istorijske epizode. 

MORISON: Mislim da je riješena onoliko koliko to može biti u svijetu u kojem danas živimo.

Naravno, ako razmišljamo o tome kako je Crna Gora izgubila svoju nezavisnost, recimo 1918. godine, razlog za to bio je što ste imali ogromnu pukotinu. Imali ste Prvi svjetski rat i njegov uticaj i na Srbiju i na Crnu Goru, kao i okupaciju Crne Gore od strane Austrougarske, odnosno okupaciju Srbije. U suštini, rat je bio taj koji je stvorio Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. 

To nije bio neki organski proces, da tako kažem. Nastao je iz izuzetno dramatičnih okolnosti. Za mene, i mislim da smo to jasno istakli u knjizi, ovo nije nikakva istorijska anomalija.

Crna Gora ima državnu tradiciju. Ima identitet. Crna Gora je država.

Ona nije samo neka vrsta regiona Srbije. Mislim da je ulazak u NATO 2017. godine bio od presudnog značaja za Crnu Goru, jer se Crna Gora nakon nezavisnosti veoma jasno i čvrsto opredijelila za evroatlantske strukture i evroatlantske integracije, što je u tom trenutku bio ispravan izbor. Naravno, nakon 2006. godine došlo je do velikog razilaženja u spoljnoj politici između Crne Gore i Srbije. 

Ali mislim da će uvijek postojati nacionalističke elite, bilo u Crnoj Gori ili u Srbiji, koje tiho negiraju pravo Crne Gore da postoji kao država, koje tiho negiraju crnogorski identitet. Ipak, crnogorska nezavisnost je realnost. Crna Gora je suverena država. Crna Gora je članica Ujedinjenih nacija. Članica je NATO-a. I, nadamo se, uskoro će postati članica Evropske unije. Zbog toga mislim da je, u međunarodnom kontekstu, crnogorski suverenitet u mnogim aspektima sigurniji nego ikada ranije. Ali, naravno, uslovi u kojima svi živimo zavise od toga šta će se dešavati na geopolitičkom planu. I mislim da će se u narednim godinama više osjećati geopolitički pritisci nego unutrašnji, domaći pritisci. U aktuelnom geopolitičkom kontekstu, sve je moguće. Ali, ako Evropa uspije da ostane u situaciji u kojoj se nećemo naći u nekoj vrsti oružanog sukoba u narednoj godini ili u narednih nekoliko godina, onda mislim da je državna suverenost, odnosno nezavisnost Crne Gore, stabilna. Nastavak nezavisnosti je budućnost Crne Gore. 

Moderator: Takođe ste pomenuli da je od 2006. godine došlo do razilaženja, kako u unutrašnjim političkim dinamikama, tako i u spoljnopolitičkim opredjeljenjima Crne Gore i Srbije. Knjiga se bavi objašnjavanjem tih divergentnih putanja u obje zemlje. U tom kontekstu, želio bih da Vas pitam, a to je povezano i sa nečim što mi je bilo posebno interesantno u knjizi, kada se vratimo na te narative iz nacionalističkih krugova o kojima smo već govorili, često se crnogorska politika, odnosno ovo razilaženje, karakteriše kao antisrpska politika. Da li biste rekli da je to zaista slučaj, ili je u pitanju prije svega vrijednosno razilaženje između dvije države od 2006. godine?

MORISON: Pa, mogu da iznesem svoje mišljenje. Naravno, zavisi s kim razgovarate. Biće onih koji će reći ne, ne, Crna Gora ide ovim putem ili se kreće ovom putanjom zato što je antisrpska. Rade ono što Srbija ne radi kao pitanje političke odluke, a ta politika je sama po sebi antisrpska. Ja ne mislim da je to slučaj. Mislim da se radi o vrijednostima. I smatram da je jedna od stvari koje je Crna Gora uradila vrlo efikasno nakon 2006. godine bila to što je jasno stavila do znanja da su, iz spoljnopolitičke perspektive, Evropska unija i NATO njena budućnost i da su evroatlantske integracije glavni spoljnopolitički prioritet crnogorske vlade.

Srbija je, s druge strane, krenula drugačijim putem, i to iz brojnih istorijskih razloga, a ne najmanje zbog onoga što se dogodilo tokom rata na Kosovu 1998–1999. godine, a potom i NATO intervencije i bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije te godine. U Srbiji ne postoji želja, ili postoji vrlo mala želja, za članstvo u NATO-u. Srbija nije napravila velike iskorake ka Evropskoj uniji. Stiče se utisak da ne postoji ista ona snažna težnja kakva je postojala u Crnoj Gori da se projekat evroatlantskih integracija dovrši. Ali mislim da, u krajnjoj liniji, kada razgovaram sa Crnogorcima određene generacije, bez obzira na to kako definišu sebe i bez obzira na to kako se izjašnjavaju o svom nacionalnom identitetu na popisima, 1990-e su za mnoge ljude bile izuzetno teške. Mnogi su izgubili mnogo toga ili su im životi koji su nekada bili dobri postali veoma teški. Već tokom 1980-ih bilo je problema zbog ekonomske krize koja je posebno snažno pogodila Crnu Goru. Zatvarale su se fabrike, bilo je mnogo štrajkova, mnogo industrijskih nemira u tom periodu. Ali 1990-e su bile naročito teške. I mislim da su ljudi tada tražili drugačiju budućnost. A ta budućnost je bila, i o tome možemo ponovo govoriti kada se vratimo temi evropskih integracija, Evropa. Budućnost Crne Gore bila je tamo, na Zapadu. Bila je to evroatlantska integracija. I mislim da je to bila logična odluka crnogorske vlade nakon 2006. godine, nakon referenduma, jer kakav bi drugi spoljnopolitički izbor tada uopšte bio moguć? Naravno, Srbija je izabrala potpuno drugačiji put i njene odluke su bile drugačije. Ali to spoljnopolitičko razilaženje svakako je bilo jedan od ključnih faktora koji su od 2006. godine produbljivale tenzije između Beograda i Podgorice.

Moderator: Takođe, jedan od veoma interesantnih djelova knjige jeste diskusija o različitim kanalima uticaja unutar ove dvije države. Tu započinjete diskusiju tvrdnjom da, ako pogledamo istorijske izvore, možemo vidjeti da Crna Gora gotovo da nema nikakav uticaj na unutrašnje političke dinamike u Srbiji. Ali obrnuto to baš i nije slučaj, Srbija u velikoj mjeri utiče na razvoj političkih prilika u Crnoj Gori. Koji bi, po Vašem mišljenju, bili glavni kanali tog uticaja? I koga biste označili kao najvećeg, uslovno rečeno, „srpskog igrača“ u Crnoj Gori, možda u posljednjih desetak godina?

Morison: Pa, to je tačno. Crnogorci, nemaju značajan politički uticaj u Srbiji. Naravno, pojedini Crnogorci mogu imati određeni politički uticaj u Srbiji, ali kao grupa, kao dijaspora, oni nemaju naročito veliki politički uticaj. Da, u Crnoj Gori, imate značajan uticaj Srbije.

Na sličan način kao što ga imate u Republici Srpskoj, a naročito i na sjeveru Kosova, znate da postoje srbi, određene srpske političke partije, srpski intelektualci, neke od njih pominjemo i u knjizi, i napore koje su uložili, prvo da spriječe nezavisnost 2006. godine, a zatim i da na različite načine diskredituju Crnu Goru, što je postao kontinuirani proces. A, naravno, Srpska pravoslavna crkva je bez ikakve sumnje najvažnija srpska institucija u Crnoj Gori. Čak biste mogli tvrditi da je ona i najmoćnija institucija u Crnoj Gori. Vidjeli smo brojne primjere toga još tokom 1990-ih, iako nešto manje u ranim 2000-im, a naročito u periodu neposredno pred referendum. Bio sam prilično iznenađen stavom koji je Srpska pravoslavna crkva zauzela tada, a to je, naravno, bio protiv nezavisnosti. Međutim, mogli su biti mnogo politički aktivniji u tom trenutku, a nisu bili. Godina 2020. je, naravno, bila potpuno drugačija, odnosno period 2019–2020, sa litijama i svim onim što je uslijedilo. 

Nema nikakve sumnje da je Srpska pravoslavna crkva stvorila uslove, odnosno politički ambijent u kojem je opozicija mogla da pobijedi na izborima u avgustu 2020. godine. Jer, ako pogledate šta se dešavalo u crnogorskoj politici nakon referenduma, vidjećete da je DPS, iako se može reći da je bio loša partija na vlasti i da je loše upravljao državom, što je na kraju i dovelo do njihovog poraza 2020. godine, ipak radio jednu stvar veoma uspješno. Oni su uvijek uspijevali da na neki način podijele opoziciju. Ako se pojavljivala neka perspektivna partija, možemo uzeti primjer Pozitivne Crne Gore. Sjećate se da je na prvim postreferendumskim izborima Pozitivna ostvarila veoma dobar rezultat.

A onda su nekako uvučeni u sistem, u DPS-ov sistem, kroz koaliciju. To je uključivalo brojne ustupke, dogovore i kompromise, i na kraju su postali dio tog sistema. DPS je to radio izuzetno vješto. Uvijek su vladali u koaliciji, ali nikada nije bilo dileme ko je vodeći partner u toj koaliciji. Uvijek se govorilo o „DPS-om vođenoj koaliciji“. Tako su ih svi ranije nazivali. Ono što su takođe radili veoma efikasno jeste to da su se starali da opozicija uvijek bude duboko podijeljena, tako da gotovo ništa nije moglo da ih dovoljno ujedini kako bi ozbiljno ugrozili DPS. A onda je donesena odluka da se progura Zakon o slobodi vjeroispovijesti.

I to je, ako hoćete, bila iskra koja je aktivirala Srpsku pravoslavnu crkvu. Oni su se politizovali u trenutku kada su pomislili da bi im nešto moglo biti nametnuto. Tako da, može se reći da je to bila prilično velika strateška greška DPS-a što su krenuli tim putem.

U trenutku kada su znali da su izbori relativno blizu i da bi to moglo izazvati snažan otpor. Ali vlade koje su dugo na vlasti, kakva je bila DPS, često razviju određenu dozu samouvjerenosti, sa uvjerenjem da, šta god da urade, čak i ako postoji otpor, na kraju će uspjeti da proguraju svoju odluku. Ako razmišljate o članstvu u NATO-u, postojalo je dosta otpora i tada. Bilo je I poziva da se održi referendum o članstvu u NATO-u, ali do toga nije došlo. I u trenutku kada je Crna Gora postala članica NATO-a, cijela situacija se vremenom smirila. Pretpostavljam da je razmišljanje bilo da će se isto dogoditi i sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, ali se to, naravno, nije desilo.

To je omogućilo Srpskoj pravoslavnoj crkvi da se izuzetno efikasno aktivira kao politički akter, što su i učinili i što i danas čine. Iako se može reći da je Srpska pravoslavna crkva danas nešto manje vidljiva nego ranije, jer je Amfilohije bio jedinstvena ličnost. Ipak, uticaj Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori je veoma očigledan. Vidljiv je, između ostalog, i kroz veliki broj obnovljenih ili novoizgrađenih crkava. Taj uticaj je danas daleko uočljiviji nego, recimo, početkom ili sredinom 2000. godina. Oni su, bez sumnje, glavni kanal srpskog uticaja u Crnoj Gori. Naravno, tu su i političke partije, oduvijek ste imali prosrpske političke partije. Bile su aktivne i prije referenduma, vremenom su se razvijale i mijenjale, a danas se neke od tih partija nalaze i u vlasti.

U tom smislu, Andrija Mandić je ključna figura, jer je prisutan veoma dugo, veoma je iskusan političar i već decenijama je dio te političke scene. Postoje partije koje su vrlo bliske Beogradu, koje imaju veoma bliske odnose sa sagovornicima u Beogradu i sa Vučićem, i te partije danas postoje u Crnoj Gori, a neke od njih su trenutno i na vlasti.  Tu su, naravno, i mediji. Mediji su takođe veoma važni, a medijski pejzaž se značajno mijenja. Mladi ljudi više ne kupuju novine na način na koji su to nekada radili. Nedjeljnik poput Monitora, koji je decenijama radio izuzetno važno i kvalitetno novinarstvo u Crnoj Gori, danas vjerovatno ima veoma mali tiraž. Ljudi više ne čitaju takve duboko kritičke i analitičke tekstove, većina informacija se danas dobija putem društvenih mreža i onlajn izvora. Jedna od stvari koja mi je bila posebno interesantna u vezi sa litijama, imajući u vidu da sam to pratio tokom lokdauna, tokom COVID pandemije u Velikoj Britaniji, kada nisam mogao da dođem u Crnu Goru, bila je činjenica da se sve odvijalo putem društvenih mreža TikToka, Fejsbuka, Tvitera, kako se tada zvao.

To je urađeno veoma, veoma efikasno. I prije nego što završim, ispričaću vam jednu zanimljivu priču. Jednom sam sreo jednog srpskog intelektualca koji je bio veoma uključen u otpor referendumu 2006. godine.

Rekao mi je da su 1997. godine, kada je Bulatović, sjećate se, kada je Đukanović postao predsjednik, mislim početkom 1998. godine, kada je Đukanović trebalo da bude inaugurisan na Cetinju, postojali protesti ispred TV stanice u Podgorici, a zatim i ispred zgrade Vlade, sa onim čuvenim „dva kovčega“. Protestanti su pokušali da uđu u zgradu. 

Rekao mi je “Izgledali smo amaterski. Izgledali smo neuredno, neorganizovano, kao neka bučna gomila, rulja.“ I dodao: „Sljedeći put kada ovo budemo radili, bićemo mnogo bolje organizovani.“ Mislim da su ljudi koji su stajali iza događaja iz 2020. godine bili izuzetno dobro organizovani, da su vidjeli svoju priliku, da su se za nju dugo pripremali i da su je iskoristili. Ipak, avgust 2020. godine nije doveo do dominacije prosrpskih partija u Crnoj Gori. Umjesto toga, doveo je do niza prilično komplikovanih i zahtjevnih koalicija. 

Moderator: Da li biste rekli da su izbori 2020. godine i, da tako kažemo, politički efekti litija doveli do demokratizacije zemlje? Mislim, kada se osvrnemo na Vašu prethodnu knjigu, ali i na period prije njenog objavljivanja, objavili ste i dva teksta - jedan povodom pet godina od referenduma i drugi povodom deset godina od referenduma. Moje čitanje tih tekstova i poglavlja iz prethodne knjige jeste da se tu dolazi do donekle različitih zaključaka. Onaj prvi, nakon pet godina, bio je nešto pozitivniji nego onaj iz 2016. godine. Uzeći to u obzir, kada danas pogledate unazad, skoro pet, odnosno više od pet godina nakon izbora 2020., da li biste rekli da je to bio ključni momenat u demokratizaciji Crne Gore ili je politička situacija ostala manje-više ista, ili čak postala lošija?

Morison: To je zaista dobro pitanje. I mislim da je u startu bilo jasno da će to biti veoma izazovno, jer ste imali sistem u kojem DPS nije bio samo politička partija, oni su, u suštini, bili sistem, i zaista jesu. Od osnivanja DPS-a 1990. ili 1991. godine, oni su bili na vlasti pune tri decenije.  Uvijek će biti teško napraviti tu tranziciju.

U Crnoj Gori dugo vremena nije bilo političke promjene putem izbora. Promjene su dolazile kroz unutrašnje podjele unutar DPS-a - Đukanović je krenuo jednim putem, Bulatović drugim, i to je promijenilo smjer crnogorske politike. Ali sve se to dešavalo unutar sistema. Nisu to bile partije van sistema koje su dolazile na vlast i donosile promjene. 

Dakle, kada se to dogodilo u avgustu 2020., kada je opozicija došla na vlast, doduše sa većinom od samo jednog poslaničkog mandata, bio početak jednog procesa koji vodi ka većoj demokratizaciji. Ja, iskreno, ne mogu da zamislim situaciju u kojoj bi DPS ponovo mogao da bude onoliko dominantan koliko je bio u prošlosti. Jednostavno ne vidim da je to više moguće. 

Ono što ćemo vjerovatno imati u Crnoj Gori jesu godine i godine koalicionih vlada, možda čak i trajnu koalicionu vlast što nužno nije loša stvar. Dolazim iz zemlje koja je tradicionalno imala dvije političke strane - ljevicu i desnicu, Laburiste i Konzervativce. Iako je ta podjela danas u velikoj mjeri prevaziđena.

Možete birati jednu ili drugu opciju, a one su često mogle biti vrlo beskompromisne, jer nisu morale da prave kompromise, imale su većinu u parlamentu.

U Crnoj Gori je situacija bliža njemačkom modelu, gdje stalno imate koalicione vlade. Još nismo imali neku vrstu „velike koalicije“, recimo između DPS-a i PES-a ili slično. Ali koalicione vlade su vjerovatne, a one mogu biti veoma teške I komplikovane. Ipak, one mogu tjerati političke aktere da prave kompromise. Mogu dovesti do toga da se bira srednji put, umjesto radikalnijih rješenja, a to nije nužno loše. Ali prelazak sa tri decenije vladavine DPS-a na jedan drugačiji demokratski sistem nikada ne može biti lak. Naravno, nijedna demokratija nije savršena i ni crnogorska demokratija neće biti savršena. Ali ako govorimo o mogućnosti da se pojave nove partije, novi politički subjekti, nove ideje i da oni zaista imaju šansu da steknu političku moć, to je danas mnogo vjerovatnije nego ranije.  Tako da, postoji jedan demokratski pejzaž koji je ipak unaprijeđen u odnosu na ono što je postojalo ranije. I u pravu ste, u knjizi koju sam objavio 2018. godine bio sam vjerovatno manje optimističan nego pet godina nakon nezavisnosti.

Sjećam se da su mi ljudi 2006. godine govorili: „Kada dođu sve te strane ambasade, međunarodne organizacije, DPS više neće moći da kontroliše sve kao ranije. Moraće da se mijenja. To će dovesti do demokratizacije.“ A, naravno, to se nije desilo.  I 2018. godine, pišem knjigu 12 godina nakon referenduma o nezavisnosti, DPS je i dalje bio na vlasti. Mislim da je tada postojao osjećaj u crnogorskoj javnosti da se ništa ne mijenja i da se ništa zapravo nije promijenilo. I pretpostavljam da sam I ja imao taj osjećaj. Sigurno ne bih predvidio prirodu političke promjene koja se desila 2020. Godine, ali mislim da je neka promjena u jednom trenutku bila neophodna.

Dakle da, danas se nalazite u drugačijem političkom okruženju. Ono jeste teško i komplikovano, zahtijeva vrijeme, ali je vrijedno truda, jer je to dio demokratskog procesa. 

Moderator: Kako bi, po Vašem mišljenju, odnos između Srbije i Crne Gore i unutrašnje političke dinamike trebalo komunicirati tako da budu zanimljivi i razumljivi međunarodnoj publici?

Morison: Još jedno vrlo dobro pitanje, i pitanje koje sebi postavljam već dugi niz godina. Kada, recimo, u Londonu organizujemo događaje na kojima govorimo o temama iz ove knjige ili iz mojih ranijih knjiga, većinu publike čine ljudi iz dijaspore. To su Crnogorci koji žive u Londonu, ili Srbi koji žive u Londonu, Briselu ili negdje drugo. Oni dolaze sa vrlo specifičnim pogledom na događaje, na odnose između Srbije i Crne Gore i na modernu srpsku i crnogorsku istoriju. Mnogo je teže zainteresovati širu međunarodnu publiku za ovu istoriju i ovu politiku, jer se ona često doživljava kao nešto već viđeno. Da vam dam jedan konkretan primjer: jedan kreator politika u EU mi je nedavno rekao da na Zapadnom Balkanu živi svega oko 18 miliona ljudi. Dakle, iz geopolitičke perspektive, a znamo da evropski lideri danas sve više razmišljaju u tim kategorijama: Znate, to je mali prostor.

Zapadni Balkan još uvijek nije dio Evropske unije, Hrvatska i Slovenija jesu, ali ostale zemlje još nijesu. I zbog toga je često teško postići da ove teme dobiju širu pažnju, iako su izuzetno važne.

Odnosi između Srbije i Crne Gore su, po mom mišljenju, naročito važni. Evropljani moraju da razumiju dinamiku odnosa između zemalja poput Srbije i Crne Gore i potencijalne rizike koji iz tih odnosa proizilaze.

Mislim da je jedan od problema u Zapadnoj Evropi to što ljudi teško mogu da razumiju mjesta poput Crne Gore ili Srbije, znate, u mom slučaju, kada pišem o Sandžaku, to je još jedan primjer, Sandžak je izuzetno složeno mjesto koji funkcioniše po sopstvenim pravilima. U Novom Pazaru su stvari potpuno drugačije nego u Beogradu. Da bi se to razumjelo, potrebno je mnogo vremena i znanja. A kada se sa svim tim znanjem vratite i pokušate da ga predstavite publici tokom jednog sata razgovora, vrlo često se dešava da, ako je publika međunarodna ili britanska, pitanja budu usmjerena gotovo isključivo na međunarodne odnose. Ne pitaju o unutrašnjoj politici, niti o odnosima između država u regionu. Mislim da je ono što ja, kao istoričar, mogu da uradim, da pišem o tim temama. Nadam se da ljudi čitaju te knjige. Vi ste ih, očigledno, čitali vrlo pažljivo, sudeći po poznavanju sadržaja.

Ovo je važan region. Crna Gora je važna zemlja. Mala je, ali istorijski i politički izuzetno složena. Važno je da ljudi znaju nešto o njoj. Pretpostavljam da je zadatak ljudi poput mene da to znanje prenesu široj publici i da se nadaju da će neko razviti interesovanje i poželjeti da bolje razumije politiku i istoriju, ne samo Crne Gore, već i regiona u cjelini. 

Cijeli intervju možete poslušati u nastavku: