Politika zasnovana na nekompetentnosti, neznanju, uništavanju države Crne Gore

Ništa novo nijesmo rekli time da se jedan narod najdjelotvornije uništava uništenjem obrazovanja, zaboravom svoje prošlosti i njenom revizijom, propagandom obilježenom ekstremnim prezirom prema činjenicama... Revizija prošlosti, bliske ili daleke, u potpunosti zavisi od sposobnosti manipulatora u što većem izmišljanju. Ilija Garašanin, ministar „unutrašnjih dela i spoljnih poslova“ Srbije, u svom poznatom djelu „Načertanije“, objavljenom 1844, pisao je o potrebi konstruisanja mitova u stvaranju istorije, prateći to riječima: „...Na ovo delo treba osobito vnimanjije obratiti i istoriju o kojoj je gore reč dati napisati črez čoveka vrlo sposobnog i duboko pronicavajućeg“... Danas, tvorci te i takve istorije, izbjegavaju svaku polemiku na iznešene artefakte i neumitne činjenice koje se objavljuju o državnom i crkvenom pitanju u Crnoj Gori.

Ratna politika, iza koje su stajale imperijalne ambicije Srbije, politika koja je podvaljivana Crnoj Gori kao borba za Jugoslaviju i prava srpskog naroda na život i pravo da odlučuje o svojoj sudbini, uvela je Crnu Goru u period skoro plebiscitarnog sukoba sa svojim komšijama, opšte propadanje, bijedu, sankcije, šverc, kriminal i golo preživljavanje. Ista politika koja danas glasa za rezoluciju o Jasenovcu, a koja je ideološki nastavljač rata iz devedesetih godina, danas zloupotrebljava taj period kako bi što više produbila političke podjele i dehumanizovala bivšu vlast koja je obnovila nezavisnost Crne Gore. Upravo zato što su svjesni svoje nekompetentnosti, neznanja, uništavanja države Crne Gore, njenih resursa i politike bazirane isključivo na populizmu, klerikalnom tribalizmu i opśeni.

Populisti i prevaranti

Da „avgustovska vlast“ skoro svakodnevno pravi sprdnju od države Crne Gore pokazuje oksimoron od formiranja anketnog odbora za rasvjetljavanje „političkih ubistava“ za vrijeme „bivše vlasti“. To je jedinstven slučaj u istoriji svijeta da vlast, koja raspolaže svim instrumentima da kroz institucije rasvijetli bilo što, organizuje anketni odbor? To samo pokazuje da se radi o prizemnim populistima i prevarantima, koji, zbog nedostatka suvisle politike, opstanak na vlasti traže u populističkim manipulacijama i u obračunu sa političkim protivnicima, služeći se podmetanjima i izvrtanjima.

Pritom, kao sljebenici Slobodana Miloševića, ne pitaju se na koji način je Srbija funkcionisala u tom periodu, da li je Srbija u vrijeme sankcija legalno uvozila cigare, gorivo, hranu i sve ostale neophodne potrpštine? Da je način kako je funkcionisao sistem u Srbiji stvarao kriminalne klanove, paramilitarne bande zločinaca i mnoga ubistva državnih funkcionera i biznismena? Znaju li oni da je sin Slobodana Miloševića bio najveći švercer cigareta u SR Jugoslaviji, sa Vladom Trefom, a da nijedan dinar od tog šverca nije ušao u budžet, ni Srbije, ni Jugoslavije?

Dok je Crna Gora, uredbom koju je potpisao Momir Bulatović, tadašnji predśednik Crne Gore, dozvolila tranzit cigareta preko teritorije Crne Gore italijanskim firmama, iza kojih su, istina, stajale, blago rečeno, „kontroverzne“ ličnosti. Tranzit nije šverc. To zna svaki brucoš renomiranog ekonomskog fakulteta. Šverc ne može biti nešto što je odobrio uredbom predśednik države! Vlada Mila Đukanovića je operativno angažovala, prvo Bar tranzit, pa Zetatrans za špeditera, carinska skladišta za carinski nadzor i vladinu agenciju koja je naplaćivala tranzitnu taksu od 20 USD po masterboksu. Tačno je da su te cigarete nelegalno ulazile u Italiju i neke druge zemlje i da to ima obelježja šverca, ali to je bio problem tih država i štete po njihov budžet! Crna Gora je tako preživljavala. Nažalost, zbog tuđih interesa. A i sam šverc većine roba u Crnu Goru je bio zbog sankcija međunarodne zajednice, ne prema Crnoj Gori.

Šverca cigara i goriva je bilo, ali od pojedinih crnogorskih građana, koji su prevozili cigarete i gorivo za BiH i Srbiju, izbjegavajući plaćanja dažbina državi lažnim dokumentima. To je ono što je Momir Bulatović opisivao kao da se moglo zaraditi milion maraka po šleperu cigareta, prošvercovanog u Srbiju. Naravno, ne postoje cigarete sa kojima bi šleper mogao biti prodat za milion maraka, čak i da se računa vrijednost šlepera, ali to govori o obavještenosti autora tih riječi. Uostalom, njegov kum, nekadašnji prvi policijac u Nikšiću, bio je kralj šverca cigareta i goriva, posebno u Republiku Srpsku.

Što se tiče kršenja međunarodnih sankcija i uvoza goriva iz Albanije preko Skadarskog jezera, sam Momir Bulatović se u više navrata hvalio da ga je ON dogovorio sa albanskim predśednikom Berišom. Većinom njegove kasnije pristalice, nakon rascjepa u DPS-u, držale su cistijerne na Jezeru, njih pet, u koje se prebacivalo gorivo. Vlada Mila Đukanovića je tada uvela obavezan porez na to gorivo, 17 pfeninga po liutru, koji smo svi iz biznisa zvali „Milov porez“, iako je išao u državnu kasu. Pomenuti kum je, uz pomoć predśednika države, otvorio benzisku pumpu u Petrovićima, na granici sa BiH, preko koje se gorivo noću pretakalo i prodavalo vojsci Republike Srpske po 3 dem u vrijeme sankcija SRJ prema RS. Tako da su priče da je Milo Đukanović prodavao gorivo vojsci koja je izvršila genocid u Srebrnici obična podvala, pogrešno adresirana.

Viđite sa BIA

Smiješne su riječi predstavnika SNP-a da je do razlaza sa Đukanovićem došlo zbog kriminala kad se ima u vidu pomenuto, mada se ne može preskočiti ni to što je AMSCG imao godišnji promet roba cca 100 miliona dem u to vrijeme i da je jedna od direktora bila supruga Momira Bulatovića. Ustvari, taj promet je bio obično pranje poreza firmi iz Srbije, koje su uvezenu robu, uz pomoć poreskih izjava AMSCG, „čistile“ i prodavale „na ulici“. Poreske obaveze bi se zatvarale kroz više mjeseci, kada bi se, zbog ogromne inflacije, iznos poreza potpuno obezvrijedio. Tako bi porez, recimo, od 2 miliona DEM u dinarima, kroz šest mjeseci padao i do 2.000 dem u dinarima i direktno ugrožavao budžet.

No, ako se traže krivci što je šverc bio jedini način da se obezbijede potrepštine narodu, onda je to satrapska poltika Crne Gore u imperijalnim ciljevima velikosrpske politike Beograda. Śetimo se svi kad je u Crnoj Gori bio višak dobrovoljaca za ratne srpske ciljeve, dok je odziv na mobilizaciju u Beogradu bio 8%. Odnosno, 92% obveznika je izbjegavalo mobilizaciju. Što je crnogorskim majkama bio povod da traže da im se sinovi vrate kućama.

Kad se radi o ubistvima „iza kojih stoji državni potpis“ provjerite za Džona Kenedija. Da vas ne znam kakvi ste manipulatori rekao bih da ste povjerovali u sopstvene laži. Viđite vi to malo sa BIA-om? Upućeni su oni vrlo dobro. Pogotovu kad su u pitanju državni funkcioneri, koji su mogli biti lako smijenjeni da su bili problem za Crnu Goru. Ni Demokrate danas ne ubijaju „nepodobne“ policajce, već ih nezakonito odstranjuju.

Cijena neobrazovanja

Kad su u pitanju Demokrate, očito je da obilno plaćaju društvene mreže, jer se od njihovih objava ne može živjeti. Svaki dan po najmanje 20 postova na Fejsbuku. Toliko uspjeha nije nijedna partija ostvarila u istoriji čovječanstva! Posebno se ističu nastupi Borisa Bogdanovića, sa ultrazapaljivom retorikom. Pošto je završio Megatrend, ne mrdajući iz Crne Gore, moram da mu objasnim da je u bivšoj, socijalističkoj privredi pola proizvoda bilo na zabrani uvoza, 25% na kontigentima, a ostatak na slobodnom uvozu, sa carinama koje su išle do 60%. Plus, skoro 60% izvoza je bilo u kliringu, najviše sa SSSR-om, đe smo im prodavali većinom robu koju ne bi sami nikada kupili. Ni sebi, ni svojoj familiji.

Srbija je poljoprivredna zemlja, pa su propali Zmaj, IMT, IMR. Propao je i sjajni MINEL, tadašnji gigant za čitavu crnogorsku privredu, EI Niš, Crvena zastava, Ikarus, MIN Niš, koji je imao 90.000 zapošljenih, Prva petoljetka, koja je radila hidrauliku za podizanje kupole hrama Sv. Save u Beogradu, Goša, sa najboljim projektnim birom u ondašnjoj Jugoslaviji, PKB, 14. oktobar, koji je imao isti program kao Radoje Dakić, Jumko, Simpo, Trudbenik, Rad... Mogao bih da nabrajam do śutra. A to su za sva crnogorska preduzeća bili ekonomski giganti. Propali su jer nijesu mogli opstati na slobodnom tržištu, bez kliringa, bez zabrana uvoza, bez kontigenata i carina od 60%.

Da je Bogdanović studirao ozbiljan fakultutet, znao bi to, ili da je ikad radio u nekoj firmi, umjesto što samo palamudi po Skupštini. Ali njegovoj publici nije bitno ima li veze sa mozgom to što palamudi. Da kaže kako treba strijeljati sve pripadnike „bivše vlasti“ komentari bi bili „bravo“, „svaka čast“ i sl. To je ta cijena neobrazovanja, u kojoj niko ne uči građane Crne Gore što je podjela vlasti, što je pravno uređena država, što je Ustav, zašto se zakoni moraju poštovati i zašto moraju da važe za sve, da se ne mogu ljudi hapsiti na bazi nečije percepcije, već dokaza „bez razumne sumnje“, da je vrlo važan ugled pravosuđa i da se ne mogu pisati optužnice koje nijedan sudija sa elementarnim obrazovanjem i etikom ne može prihvatiti.

Odužih, ali moram reći gospodinu iz Monitora koji učestvuje u emisiji ETV-a „Ukrštene riječi“. U ekonomiji se obično koriste komparativni principi kod zemalja sa sličnim polaznim tačkama da bi slika koliki je napredak bila realna. Kud će bolji primjer od ekonomije Crne Gore i Srbije, jer su obije zemlje počele od sankcija i sličnih prilika. Srbija je 2006. imala BDP 13,7 milijardi eura. Sve vrijeme do 2016. godine, kad je Crna Gora imala BDP 4,4 milijarde eura, imala je veći BDP per kapita od Srbije za više od 1.000 eura, prośečne plate između 30 i 40% veće nego u Srbiji, bila treća ekonomija, iza Slovenije i Hrvatske, ispred Rumunije, Bugarske i ostalih balkanskih država, daleko veći broj stranih investicija, cca 11 milijardi eura. Onda su postavljeni šatori na bulevaru Sv. Petra Cetinjskog, pa litije, pa korona, ali je opet Crna Gora bila bolja od Srbije. Danas, tačno, Crna Gora ima 8 milijardi BDP, uglavnom baziran na inflaciji i drastično povećanoj potrošnji, ali moram podśetiti dotičnog gospodina da Srbija danas ima BDP cca 70 milijardi eura i prośečne plate veće nego u Crnoj Gori! Rast BDP na potrošnji, da ne računamo inflaciju, ne vodi ka dobrom razrješenju. Nema srećan kraj. Toliko. Pa učite se kad već imate priliku da javno nastupate. Da se ne brukate. Jer, kad bi uporedili sa rastom BDP u Srbiji, Crna Gora bi trebalo danas da ima BDP cca 11 milijardi eura. To je realan odnos 2006 – 2025!