Radonjić: 13. jul jedini istinski let Crne Gore ka slobodi, partizani ne bi vjerovali ko danas upravlja njihovom zemljom

Širom Evrope ove godine obilježeno je osam decenija od kraja Drugog svjetskog rata. S druge strane, u Crnoj Gori posljednjih mjeseci imali smo priliku da čujemo brojna revizionistička tumačenja događaja iz ovog sukoba koja su ostala bez adekvatnog odgovora sa državnog vrha.

Sve je kulminiralo kontroverzom oko dodjele Trinaestojulske nagrade i prijemom u organizaciji predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića sa kojeg je poslao mnoge sporne poruke koje se tiču ustanka kojim je počela oslobodilačka borba crnogorskog naroda.

Kako bi se podsjetili što se 13. jula 1941. godine zaista dogodilo i što ovaj datum danas znači Crnogorcima i Crnogorkama, razgovarali smo sa laureatom Trinaestojulske nagrade prije tačno pola vijeka – profesorom Radovanom Radonjićem.

- Britanski publicita Viljem Denton je, nakon posjete Crnoj Gori 1877. godine, rekao da je o njoj nemoguće pričati, a da ne izgleda „da ste zakoračili u domen romanse i tako začeli u svijesti čitalaca crv sumnje u pretjerivanje i nevjerovatno“. Meni se isto dešava kad govorim o 13. julu, uprkos tom što nastojim da, najviše što je moguće, slijedim dva pravila: ono Aristotelovo, da činjenice ne znače mnogo ako ne znate njihovu pozadinu (tj. ono što ih je kao takve proizvelo); i ono Filbijevo, koje glasi: „Poređajte (analizirajte) činjenice kako slijede, a onda izvucite iz njih zaključke kakvi god oni bili“ - rekao je Radonjić u razgovoru za Analitiku.

Dva crnogorska 13. jula – slučajna podudarnost

Ističe i kako strogo odvaja dva crnogorska 13. jula – onaj iz 1878. i 1941. godine i smatra kako, izuzevši slučajnu podudarnost datuma njihovog dana i mjeseca, nemaju ničega zajedničkog.

- Trinaestog jula 1878. godine, Crna Gora je na Berlinskom kongresu, uz saglasnost velikih sila, faktički dobila priznanje nezavisnosti od Turske, ali nije priznala samu sebe – i dalje je ostala ruski vazal, što je i do tada bila. Da vas podsjetim: na Berlinskom kongresu su crnogorski delegati svojim srpskim kolegama objašnjavali da Crna Gora dobrovoljno prihvata takvu poziciju u odnosu na Rusiju, jer vjeruje da će doći dan kada će diplomatija ćutati, a Rusija progovoriti, pa makar to bilo i s mačem u ruci - navodi Radonjić.

I Rusija joj je, podsjeća, prije nego što su i ona i Crna Gora nestale pred kraj druge decenije XX vijeka „prgovorila“ tri puta.

- Prvi put 1900. ocjenom jednog od svojih vodećih panslavističkih lidera Aksakova, da Crna Gora nema ni jedan jedini uslov da bude posebna država i nezavisna zemlja, te da je imala, i ima, smisla samo kao vojn(čk)i logor. Drugi put, 20. decembra 1905. godine, kada ruski car Nikolaj II Romanov, na tajnoj sjednici svojeg tajnog kabineta, diktira u zapisnik: “Crna Gora se od ovog trenutka pripaja Sbiji i ima da radi kako joj ona naredi”. Treći put, 24. januara 1914. godine, kada pomenuti ruski car, na tajnom susretu sa srpskim premijerom Nikolom Pašićem u Petrogradu, svom stavu iz decemra 1905. dodaje joj dva: da vojsku crnogorsku, u ratu koji je na vidiku, treba staviti pod komandu vojnog vrha Srbije, te da kralju Nikoli treba onemogućiti svaki uticaj na zbivanja u Crnoj Gori i, eventualno, šire. Nastavak priče znate. Iako je u Prvom svjeskom ratu bila na strani „saveznika“, Crnoj Gori niko od njih 1918. nije ozbiljno pružio ruku da je spasi nestanka - ukazuje Radonjić.

Dan kada je Crna Gora najprije priznala sebe

Sagovornik Analitike naglašava kako je crnogorski 13. jul 1941. godine, sasvim druga priča.

- Ovoga puta, crnogorski narod je, predvođen komunistima, prvo priznao sebe, pa onda - nikoga ne pitajući ni za savjet, ni za pomoć - masovno pošao u borbu da to, u kontekstu Drugog svjetskog rata, svojom herojskom borbom, potvrdi pred sobom i pred svijetom. Nešto slično – u okolnostima u kakvima je Crna Gora tada bila – to nikome drugo na svijetu ne bi pošlo za rukom - smatra Radonjić.

Napominje da je četrdeset godina iza ovog drugog 13. jula, Crna Gora izvozila svoje industrijske proizvode na svih pet kontinenata.

- Taj, svakako najveličanstveniji, a vjerujem i neponovljivi dan - u Crnoj Gori i svijetu – za mene lično znači simbol jedinog čovjekovog do sada uspjelog leta u nebo do granice Sunca i čak druženje s njim pune četiri godine. Razumije se, da kad ovdje govorim o Suncu, ne mislim na tako nazvanu malo nam (s)poznatu maglinu u nepreglednim prostranstvima vasione, nego na Sunce kao odavno široko odomaćeni kolokvijalni narativ zamišljenog najvišeg nivoa ostvarenja čovjekove slobode - objašnjava Radonjić.

Manifest i Belveder prethodili ustanku

On podsjeća da je Drugi svjetski rat bio najveći sukob naroda i država u dosadašnjoj istoriji civilizacije, u kome je, kaže, uljuđeni dio čovječanstva, da bi opstao, morao da organizovano i odlučno ustane i izbori se protiv edemskog zla u vlastitoj vrsti, koje je hegemonističkim opredjeljenjima i odgovarajućom im vojnom silom željelo da ga porobi i uništi.

„Političku, etičku i akcionu platformu ujedinjenog čovječanstva za rat protiv fašizma i nacizma, od kojeg se trebalo osloboditi, činila je tzv. Atlantska povelja, do tada po svom sadržaju i implikacijama jedinstveni dokument te vrste, kojega su 14. avgusta 1941. godine potpisali predsjednik SAD i premijer Velike Britanije“, navodi Radonjić.

Kaže kao je Povelja sadržala utvrđena načela njihove vanjske politike nakon Drugog svjetskog rata.

- Dvije zemlje ne prihvataju bilo kakve teritorijalne promjene izvršene suprotno izraženoj volji zainteresovanih naroda. Svi narodi imaju pravo da sami izaberu oblik vladavine u kome žele da žive i da suverena prava naroda, koja su im silom oduzeta, moraju biti ponovo uspostavljena. Svi narodi moraju imati slobodan pristup trgovini i svjetskim izvorima sirovina, kao i pravo slobodne plovidbe. Poslije pobjede nad nacističkom tiranijom, treba uspostaviti mir koji će biti zasnovan na odustajanju od prijetnji silom ili upotrebe sile od strane svih država i osiguran širokim i čvrstim sistemom kolektivne bezbjednosti, u okviru koga moraju biti razoružane sve agresorske države, a miroljubivim narodima olakšan teret koji predstavljaju troškovi naoružanja - navodi on.

Ističe da su građani Crne Gore svoju opredijeljenost za takav put čovječanstva, kao jedini izbor za vlastiti opstanak, kao i konkretne dokaze da se već nalaze na tom putu, pokazali punih pet godina ranije.

- Prvo se ogledalo u Manifestu crnogorske omladine, od 1. decembra 1936. godine, a drugo konkretno potvrdilo pola godine ranije, na Belvederu kod Cetinja, gdje su mirni ceklinski i ini crnogorski demonstranti, u prvoj organizovanoj akciji narodnog fronta u svijetu, imali 36 žrtava (6. mrtvih i 30 ranjenih), nastalih pucnjima kraljeve režimske vojske u goloruki narod - napominje Radonjić.

Držati pokorene Crnogorce značilo je isto što i orati more

Radonjić podsjeća i da su crnogorski trinaestojulski ustanici čitav mjesec prije nego je svijet saznao za Atlantsku povelju već bili gotovo sasvim (tj. izuzev 3-4 grada) oslobodili svoju zemlju okupatorskog prisustva.

Suvišna je, kaže, svaka njegova riječ, jer o tome je govorio svijet.

- Moskovski radio već 14. jula 1941. godine, kao da predosjeća u čijim rukama bi mogla da bude njegova sudbina, šalje u etar vijest: „Crna Gora je ustala“. Italijani priznaju da nemaju načina da pacifikuju Crnogorce, usljed čega Pircio Biroli, šef vojne i civilne vlasti u Crnoj Gori, za Crnogorce kaže: „To je narod spreman na sve i nadahnut mističnim fantazijama“, čak toliko da „oni koji su zarobljeni sa oružjem pristupaju strijeljanju a da ni okom ne trepnu, što znači da držati pokorene Crnogorce…značilo je isto što i orati more, dakle iluziju“ - kazao je Radonjić.

Dodaje i da je britanski premijer Vinston Čerčil, u Donjem domu engleskog parlamenta, krajem februara 1944. godine, izjavio da jugoslovenskim komunistima pripada zasluga za pobjedu nad fašizmom.

- Da je Tito vođa „ovjenčan slavom borbe za slobodu“; da su pet sedmica kašnjenja Hitlerovih armija u prodoru ka Istoku, izazvanog „balkanskom fantazijom“, u kojoj je dirigentska palica bila u rukama Crne Gore, vjerovatno odlučile ishod bitke za Moskvu, a time i ishod Drugog svjetskog rata - podvukao je Radonjić.

Ustanici nastavili svoj put izvan granica Crne Gore

Podsjeće i kako su crnogorski trinaestojulski ustanici, ponosni na takve odjeke svoje borbe, ali ne zanoseći se iluzijom da su završili započeto, nastavili svoj put izvan granica Crne Gore.

- Čudesno hrabrim i nadasve svjesnim ljudskim žrtvovanjem mnogih svojih boraca na Pljevljima, 1. decembra 1941, godine, omogućili su srpskim partizanima, Centralnom komitetu KPJ i glavnom rukovodstvu jugoslovenskog NOR-a i revolucije, koji su na jugu Srbije bili opkoljeni sa 80 hiljada Njemaca i domaćih kvislinga da bezbjedno pređu u Bosnu, na slobodnu teritoriju, gdje skupa sa partizanima iz drugih krajeva bivše zajedničke države formiraju prve jugoslovenske jedinice antifašističkih boraca i skupa s njima bili jedini učesnici Drugog svjetskog rata, koji su striktno ispoštovali odredbe Atlantske povelje – na čitavom prostoru svoje zemlje, kao i na međunarodnom planu - istakao je Radonjić.

Prema njegovim riječima, dokaz za to su bili, za mnoge šokantni, postupci jugoslovenskih partizana prema saveznicima, čiji su lideri, kaže on, s očiglednim zaboravom na obaveze iz Atlantske povelje, u drugoj polovini rata, često raspravalji o podijeli svijeta na sfere uticaja.

- Ti postupci bili su odobrenja Britancima da iz Italije kroz Ljubljaska vrata prođu u Austriju samo pod uslovom da se na tom putu ne zaustavljaju, niti skreću “za metar”, ni lijevo, ni desno; dozvole Crvenoj armiji, u septembru 1944. godine, da u nastupanju prema Mađarskoj može koristi jugoslovenski prostor tek nakon garancije Vrhovnog sovjeta SSSR da će s danom prestanka borbenih dejstava na tom prostoru i posljednji sovjetski vojnik napustiti Jugoslaviju; „lišavanje“ američke vojne avijacije dviju borbenih letilica (1946. godine), nakon upozorenja Pentagonu da nedozvoljeno ne koristi jugoslovenski vazdušni prostor; istorijsko „ne” Staljinu, 1948. godine, kojim je promijenio odnos politiških snaga u Evropi, prokrčio put za uklanjanje „gvozdene zavjese“ između Istoka i Zapada, bitno doprinio prevladavanju blokovske politike i otpočinjanju procesa razoružanja u svijetu - navodi Radonjić.

Veliki broj Crnogoraca među vođama NOB-a

Sagovornik Analitike podsjeća i na veliku ulogu koju su Crnogorci imali u vođstvu Narodno-oslobodilačke borbe.

- U velikim epopejama jugoslovenskog NOR-a i Revolucije, crnogorski trinastojulci učestvovali su: sa više od 36.000 partizanskih boraca, u završnim borbama za oslobođenje Jugoslavije; 1.800 komandanata jedinica NOV i POJ; 247 od 1.322 Narodna heroja Jugoslavije; osam od 23 članova Vrhovnog štaba; četiri od šest vođa ustanka; četiri od sedam komandanata divizija u bitkama na Neretvi i Sutjesci; osam od 18 komandanata korpusa; sva tri ratna komesara JRM; tri komandanta jedinica koje su oslobodile glavne gradove (Beograd, Sarajevo i Cetinje); jedinog komandanta korpusa; tri načelnika saniteta (Srbija, Hrvatska i Crna Gora); dva od osam članova Politbiroa CK KPJ - precizirao je Radonjić.

Srpski popovi, mantijaši i njihva „istorija“

Radonjić je upitan i kako osnažiti kulturu sjećanja na 13. jul i njegov istorijski značaj među mladima, u vremenu kada se javni prostor zatrpava poricanjem, lažima i trivijalizacijom istorijskih borbi.

- Organizovanim, upornim i istrajnim akcijama suprotnog smisla i sadržaja. Konkretno, to znači najmanje tri stvari: prvo, osloboditi ih nauka srpskih popova i srpskih stranaka, nikad upristojenih udžbenika istorije i mentorstva nastanika školovanih na fakultetima sa profesorima u mantijama - kategoričan je Radonjić.

Drugo, dodaje on, sasvim promijeniti pojmovno-kategorijalni vokabular u kome se objašnjava da je u Crnoj Gori od 1941. do 1945. vođen građanski rat, što bi značilo klasni, rasni, međunacionalni ili vjerski rat među građanima Crne Gore, a ne rat za oslobođenje zemlje od fašističkih okupacionih snaga, kojima se, kaže, u borbi protv svojega naroda i države dobrovoljno pridružio i dio odraslog domaćeg stanovništva, koje zbog toga opravdano nazvan kvislinška formacija (ili jednostavnije rečeno: domaći izdajnici).

- Pri tome bi njihove sadašnje branitelje (velikosrpske popove i političare) trebalo priupitati: otkud oni na Zidanom mostu u povlačenju iz Jugoslavije sa poraženom okupatorskom vojskom, ako se građanski rat i po definiciji vodi isključivo u jednoj (svojoj) zemlji i bez prisustva stranih okupacionih vojski - ukazuje Radonjić.

Šta su četnici zaista htjeli

Treće, ističe on, umjesto kojekakvih i koječijih priča mladima o tome ko su i zašto su neki građani Crne Gore u pomenutim ratnim događajima, a mnogi i kasnije, bili domaći izdajnici, treba ih upoznati sa njihovim izvornim programima ideološke i političke orijentacije.

- Tada bi vidjeli da, na primjer, program crnogorskog četništva glasi: 1) Borba za slobodu cjelokupnog našeg naroda pod skiptrom Njegovog Veličanstva Kralja Petra II. 2) Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke. 3) Borba za uključenje u naš džavni život i svih još neoslobođenih slovenačkih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst, Gorica, Istra i Koruška), kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom. 4) Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata. 5) Stvaranje neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenije, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog i Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa. 6) Kazniti sve Ustaše i Muslimane koji su u tragičnim danima uništavali naš narod... - navodi Radonjić.

Napominje i da je crnogorskim četnicima specijalno naloženo i „očistiti Pešter od Muslimanskog i Arnautskog življa“; „dejstvovati pravcem preko Čakora ka Metohiji sa zadatkom da se na tome pravcu očisti teritorija od Arnauta, kao i da se presretnu oni koji će biti gonjeni sa Peštera – Sandžaka“; „dejstvovati pravcem Južnog primorja ka Dubrovniku sa zadatkom da se ovi oslobode“ te „dejstvovati ka jugu u cilju zauzimanja Skadra“.

- Punu saglasnost s tako definisanim obavezama izražava Bajo Stanišić u svojoj poruci Hercegovcima sredinom 1942. godine, u kojoj dominiraju četiri momenta: 1) u vojničkoj i svakoj drugoj akciji isključiti politiku, a u duši poslovati i rukovoditi se sa velikom srpskom nacionalnom idejom; 2) prema okupatoru biti taktičan i lojalan, razvijati njegovo povjerenje prema „Srpskom nacionalnom pokretu“ kako bi razvili defetizam kod „unutrašnjeg neprijatelja“ i po mogućnosti okupatora pripremiti na zajedničku saradnju protiv tih „neprijatelja“; 3) preko učitelja, profesora i sveštenika širiti poruku „Srbi na okup“, ali je primjenjivati „strogo diskretno ne samo na ekstremne Srbe unitariste nego i na one koji jugoslovenski misle“; 4) konačni cilj jeste osnivanje nove srpske države, ali ne samo kao geografskog pojma nego i kao „čisto srpskoga“ duhovnog prostora „sa četiri najosnovnija atributa“: srpska država (Velika Srbija), Srbin kralj (iz dinastije Karađorđevića), srpska narodnost i srpska vjera - podsjeća Radonjić.

Ko danas odlučuje u Crnoj Gori i što bi na to rekli partizani

Osvrnuvši se na glorifikaciju četničkog pokreta od strane srpskih mitropolita u Crnoj Gori, kaže da je to je njihov nacionalni i državni program u sekularnom mislu, koji po kanonima vaseljenskih sabora ne bi smjeli da imaju.

- Ali, s obzirom na to da se u ovoj zemlji ne poštuju ni Ustav, ni njeni zakoni, a kamoli da neko misli o kanonskim, oni će nastaviti svoju rabotu sve dok ovu zemlje ne učini na svoj način shvaćenom nebeskom državom, ili se, u što sumnjam, nađe neko ko će je iz nje mirno ispratiti - ocijenio je Radonjić.

Pitali smo ga i smatra li da crnogorska opozicija ima jasan i principijelan odgovor na proces relativizacije istorije, urušavanja antifašističkog nasljeđa, ali i ekonomske degradacije i zavisnosti od Beograda.

- Sve sam o tome što sam imao ili imam da kažem, već rekao: kad je trebalo (na vrijeme), više puta, jasno i glasno. Po stanju u društvu kakvo imamo, i koje Vas je vjerovatno inspirisalo da mi postavite ovo pitanje, možemo zaključiti: ili da to do njih nije stizalo – što nije moja krivica; ili da ga oni smatraju irelevantnim – što je njihovo pravo. Nemam više vremena, a izgleda ni potrebe, da ga ponavljam - kratko je odgovorio Radonjić.

On je poznavao lično brojne istaknute partizanske borce te nas je zanimalo što misli kako bi oni reagovali na činjenicu da su 2025. godine, osam decenija nakon pobjede nad fašizmom, dvije najmoćnije osobe u Crnoj Gori - četnički vojvoda Andrija Mandić i mitropolit Joanikije Mićović, otvoreni poštovaoci kolaboracionističkog pokreta.

- Pretpostavljam da ne bi povjerovali, da je takvo što moguće. A kad bi se ipak uvjerili da takvo što postoji, vjerujem da bi učinili sve što je potrebno da režiseri takve političke instalacije u našoj zemlji nikad više ne izađu na svjetlost dana iz svojih mišjih rupa, inače stalnih prebivališta - zaključio je Radonjić.