Farska Ostrva i vještice iz terena

Određeni taktički noviteti ali i pogrešni stavovi obilježili su prvu utakmicu Mirka Vučinića u ulozi selektora naše reprezentacije.

Vukčević A. u odbrambenoj trojci

Pečat sistemu 3-5-2, ili 5-3-2, koji je selektor Vučinić odabrao za ovaj meč, davao je Andrija Vukčević na lijevom štoperu. Vukčević je do sada igrao po pravilu ne toliko centralno, već usko uz lijevu aut-liniju. Ovo pomjeranje treba staviti i u kontekst negativnog gledanja naše javnosti čak i na slične pozicione promjene i premještanja, kao što je bio slučaj prije mjesec dana protiv Češke. Ni drastičniji i radikalniji taktički potezi ne bi trebalo da nas iznenađuju, jer predstavljaju manje-više standard u savremenom fudbalu.

Zašto nije funkcionisalo

Kompletan naš napad bio je usmjeren na bokove. Razumijem da se okolnim putem tražio prilaz golu Farana, jer su igrali u 5-4-1 formaciji, koja je na papiru slabija na tom dijelu terena. Zato su se, pretpostavljam, osim već pomenutog Vukčevića, koji je igrao praktično kao ofanzivni bek, Šimun lijevo i posebno Adžić desno izvlačili skroz na stranu. Međutim, koja je bila svrha – da odatle centriramo? Em centaršuta nije bilo, em bi ga tako teško mogli dati ekipi koja se brani sa tri štopera. Ne znam, nijesam uočio jasnu namjeru. U svakom slučaju, ishod je bio okolo-naokolo napad bez pokušaja probijanja suparničkih linija.

Kako protiv bedema

U slučaju kad se protivnik brani duboko i zonski u 5-4-1, uloga štopera u izgradnji napada i čak pripremanju prilika za gol postaje ključna. Ovo posebno važi za formaciju 3-5-2 u kojoj smo igrali, kad štoper može imati i veću slobodu da se približi protivničkom golu. Ni Šipčić, ni Savić, nažalost nijesu tome doprinosili. Savićevi ofanzivni kvaliteti su žestoko potcijenjeni, dijelom zato što je i on sam sebe u posljednjih desetak godina profilisao kao strogo odbrambenog igrača. Još jednom, kad je protivnik pod pritiskom, a napad pasivan, dodavanje i kreacija od strane štopera često znaju biti rješenje.

Bez očekivane promjene

Pri rezultatu 2-0 za Farane na poluvremenu, prelazak sa 3-5-2 na 4-3-3, ili bilo koju od formacija sa dva centralna beka, bila bi školska taktička promjena. Zašto je Vučinić nije napravio, nijesam siguran. Čudi i što to nije uradio ni u nastavku utakmice, iako jeste naše ofanzivne kapacitete pojačao uvođenjem Đukanovića i Camaja na pozicije krilnih bekova. Ne znam da li bi nas ovakva promjena na poluvremenu spasila, vjerovatno ne bi, ali bi sigurno bio jači pokušaj da se preokrene rezultat.

Vještice iz terena

Titulu ključnog faktora za neprijatan rezultat u Toršavnu ipak neće odnijeti taktika, već teren, tačnije stav o njemu. Dok slušam naše igrače i selektora, a i dobar dio stručne javnosti, kako govore o terenu sa vještačkom travom ili popularnoj „plastici“, kao da slušam srednjovjekovno predavanje o nekakvoj đavoljoj raboti koja će nam doći glave. Vještačka podloga nema nikakva naopaka svojstva niti doprinosi „teškim“ uslovima za igru. Naprotiv, djeluje čak malo i nezahvalno pričati o vještačkoj travi kao o otežanju na Farskim Ostrvima, đe bi se, uzimajući u obzir klimu, alternativno vjerovatno igralo po nekakvom blatnjavom terenu.

Za početak – promjena stava

Stav o vještačkoj travi, ne samo kao negativnom faktoru nego uopšte kao faktoru igre, potpuno je pogrešan. Ne samo zato što nema praktično, istorijsko, administrativno, čak ni logičko utemeljenje, već zato što je gubitnički. Sve i da teren sa vještačkom podlogom jeste nešto loše, na prvo pitanje novinara, na prvo pominjanje u svlačionici, temu terena treba otresti sa ramena i zaboraviti, a pažnju usmjeriti na sopstvene kvalitete i ono što imaš pod kontrolom.

Prije nego što promijenimo išta drugo, moramo promijeniti svoje stavove.