Istoričari, sociolozi i politički analitičari: Podjele su put u građanski rat

Suočavamo se s dubokim društvenim nestabilnostima, ekonomskim i strukturnim padom, kulturnim urušavanjem, krajnjom inertnošću intelektualnih elita...

Sinj: "Neka pate, i neka u toj patnji umru oni kojima smeta vaše zajedništvo, vaš dolazak u crkvu, vaša pjesma i ljubav, prema Bogu, Crkvi i svom hrvatskom narodu, vaša radost i zajedništvo koje je posebno zablistalo na koncertima našega Tompsona u Zagrebu i Sinju." (sinjski gvardijan fra Marinko Vukman)

Trsat: "Čini se da i mi hrišćani, zajedno s mnogima u hrvatskom društvu, želimo radije ostati u prošlosti, a s njom i u starim podjelama koje su nam činile, i još čine, zlo. (...) Dobija se dojam da sve zavisi o tome ko je nekada bio ko, o starim podjelama, navikama i običajima koje ne želimo pustiti. A hrišćani, oni nikada nisu živjeli iz prošlosti, nego iz budućnosti". (riječki nadbiskup mons. Mate Uzinić)

Dijelovi su to dvije najcitiranije propovijedi s oltara na Veliku Gospu. Obje su izazvale reakcije koje su samo potvrdile koliko su duboke podjele u društvu, od stolova u domovima do oltara u crkvama. Mladi i navijači kliču ustašama, ljevičari se kao snebivaju, političari i estradne zvijezde mjere ko je veći Hrvat, jedan duhovni staležnik u Sinju govori o "našem Tompsonu", drugi na Trsatu citira "Nadu" Arsena Dedića i tako dalje. Kako li je tek onda među običnim pukom... Kome i za što danas podjele najviše koriste? Mogu li se konflikti preseliti na ulice?

Sociolog dr. sc. Ivan Balabanić za Obzor kaže kako vidi opasnost od daljnje radikalizacije, pa i potencijalno prevelike klerikalizacije društva. – Primjetno je da velik broj hrvatskih građana smatra kako se osjećaj nacionalne pripadnosti usko veže uz tradicionalne vrijednosti u kojima katoličanstvo i religija imaju veliku važnost, dok se svi oni koji se ne uklapaju u pojam "Hrvat katolik" proglašavaju glasnom manjinom koja navodno ne voli Hrvatsku. To je prilično isključivo i opasno razmišljanje. Ipak, ne vidim nikakvu mogućnost fizičkih sukoba jer bez obzira na veliku buku koja se stvara u javnosti, postoji društveni konsenzus o opravdanosti postojanja današnje Hrvatske. Oko toga hoće li ona biti više konzervativna ili liberalna, sigurno se niko neće sukobljavati na ulicama, rasprave će se voditi u medijima i na društvenim mrežama – napominje i dodaje kako velik broj anketnih istraživanja među građanima Hrvatske pokazuje da je ponos nacionalnim identitetom vrlo izražen pa oko 70 odsto punoljetnih građana navodi nacionalni identitet kao važan ili vrlo važan element ličnog identiteta.

Prema istraživanju Eurobarometra o mladima iz 2024., oko 25 odsto mladih Hrvata nacionalni identitet i kulturu svrstava među tri najvažnije društvene vrijednosti, što je iznad prosjeka EU od 20 odsto.

– Za Hrvate je nacionalni identitet važna društvena vrijednost, značajnija nego u prosjeku EU, a najviše se izražava ponosom pripadnosti naciji te važnošću jezika, kulture i istorije. Osjećaj pripadnosti naciji i kulturi jedno je od ključnih obilježja hrvatskog društva, posebice kod mlađe populacije. Dakle, ne događa se ništa neočekivano, nego se samo zaređao niz događaja povezanih s osjećajem nacionalne pripadnosti pa je na jedan način stvorena velika buka koju podiže glasna manjina s obje strane političkog spektra, a koja već pomalo iritira najveći broj građana kojima su egzistencijalna pitanja ipak na prvome mjestu – ističe dr. sc. Balabanić. 

Moderni hrvatski nacionalni identitet uveliko je, kaže, nastao u procesu osamostaljenja i rata 1990-ih pa se stoga dijelom manifestuje i kao odbacivanje jugoslovenskog nasljeđa.

– To odbacivanje nije samo političko nego i simboličko. Hrvatska se želi jasno definisati kao samostalna i suverena država, odvojena od ideje zajedničke jugoslovenske države koja se u kolektivnoj memoriji povezuje s političkom neslobodom, centralizmom i ratnim sukobima. Plašenje građana mogućnošću povratka Jugoslavije, ili preciznije rečeno tvrdnje da se Hrvatsku stalno nastoji ponovno integrirati u nekakve balkanske asocijacije, bilo je uobičajen politički narativ tokom 1990-ih. Kolektivno sjećanje, posebno među starijim građanima, oblikovano kroz takav politički diskurs prisutno je i danas, iako više nema realno uporište. Uopšteno govoreći, komunizam se u hrvatskom kolektivnom pamćenju često povezuje s represijom i političkim procesima, dok se Jugoslavija doživljava kao država u kojoj su Hrvati bili podređeni. Zbog toga se i danas, više od trideset godina nakon osamostaljenja, u političkom i medijskom diskursu povremeno priziva taj strah, bilo kao oblik mobilizacije birača, bilo kao način da se naglasi važnost očuvanja nacionalne države i identiteta – kaže Balabanić.

 Društva su, tumači, po svojoj prirodi pluralna, ljudi imaju različite vrijednosti, ideologije i interese, pa zato potpuno jedinstvo nije ostvarivo. Moguće je, kaže, funkcionalno zajedništvo u kojem se, uprkos razlikama, građani mogu složiti oko temeljnih vrijednosti i ciljeva – demokratije, vladavine prava, solidarnosti, nacionalne sigurnosti, očuvanja kulture i jezika te evropske pripadnosti.

– Kada me pitate kome koriste podjele, može se reći da najviše koriste političkim elitama i interesnim skupinama koje na njima grade vlastite pozicije moći. Polarizacija je u političkom smislu vrlo korisna jer homogenizuje "naše" i suprotstavlja ih "njihovima". Na taj se način skreće pozornost s konkretnih problema ekonomije, demografije, migracija i socijalne sigurnosti te se preusmjerava na ideološke sukobe. Rasprave o Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj, na koji se može gledati i kao na građanski rat, nisu samo istorijska pitanja nego i pitanja identiteta. Pobjeda antifašista u Drugom svjetskom ratu donijela je uspostavu socijalističke Jugoslavije, a već smo spomenuli da su moderna hrvatska država i osjećaj nacionalne pripadnosti uvelike nastali kao suprotstavljanje životu u toj Jugoslaviji. Franjo Tuđman uviđao je prisutnost podjela nastalih tokom Drugog svjetskog rata i zagovarao politiku pomirenja, tj. stav da se hrvatski narod mora ujediniti bez obzira na ratne podjele. Međutim, čim je završio Domovinski rat, vratile su se i stare podjele jer politika pomirenja u suštini nije uspjela. Danas više niko ne dovodi u pitanje opravdanost i svrhovitost postojanja samostalne hrvatske države, ali za različite političke opcije i interesne skupine ključno je kako će se interpretirati razdoblje Drugog svjetskog rata i razdoblje života u Jugoslaviji. Ako njihova interpretacija istorije prevlada, oni sami time stiču bolju društvenu poziciju – zaključuje Balabanić.

Istoričar dr. sc. Davor Marijan smatra da je jedan od razloga erupcije izražavanja nacionalnih osjećaja njihovo sustavno potiranje te umetanje jugoslovenskog sadržaja u hrvatsku formu, što je, smatra, nakaradno, a traje 25 godina. Ne pravi se, kaže za Obzor, razlika između domoljublja i nacionalne isključivosti, odnosno šovinizma, i zapravo se to sve svodilo na floskulu o nacionalizmu kao da je riječ o pojmu koji je potpuno jasan. 

- Imam dojam da se strah od povratka Jugoslavije i komunizam svjesno natura s krajnje desnice, ali da je stvarna opasnost od toga minorna–kazao je Marijan.

 No, smatra da duh Jugoslavije i komunizma živi kroz korupciju i svjetonazor koji neistomišljenika svodi na neprijatelja. Zajedništvo je i oblik potiranja individualnog pa ne misli, kaže, da je njegov manjak problematičan.

– Mnogi od onih što pozivaju na zajedništvo zapravo rade podjele. Bitniji je pristojan odnos prema neistomišljeniku, a ne svjetonazor ko nije s nama, taj je protiv nas, što je za demokratiju opasno. Na pitanje zašto se i dalje bavimo temama iz Drugog svjetskog rata, zašto se još vode rasprave o tome ko je činio veće zločine i ko je veći domoljub nije lako odgovoriti. Dijelom su u pitanju potrebe dnevne politike, ustaše i partizani najučinkovitije skreću pozornost s bitnih tema. Drugi svjetski rat kod nas je bio i građanski pa ga većina porodica ima u svojoj porodičnoj memoriji, pri čemu ima vrlo malo empatije prema stradanju one druge strane. Rat se pojednostavljuje kroz gledište da su ustaše (i domobrani koji su bili brojniji, a danas se i ne spominju, kao da nisu ni postojali) bili borci za Hrvatsku, pri čemu se "zanemaruje" njihov podređen odnos s Talijanima i Nijemcima. S druge strane partizani su bili jugoslovenska i posredno sovjetska, a ne hrvatska priča, iako je među njima bilo relativno mnogo Hrvata, i to najvećim dijelom s područja koje je Italija anektirala ili vojno nadzirala. Nisu ti Hrvati otišli u partizane jer su bili komunisti, već zbog očaja. Uz to se vrlo malo istoričara bavi ratnom problematikom, a medijski prostor zaposjele su nekompetentne osobe koje mainstream mediji proglašavaju uglednima i stručnima. I kada to spojite, dobijete naličje, a ne bit, a bit je jednostavna – što je od tih ratnih politika iz Drugog svjetskog rata prihvatljivo našem hrvatskom društvu koje je navodno demokratsko? Život nije američki film koji funkcioniše na crno-bijelom obrascu – ističe dr. sc. Marijan, koji zasad ne vidi opasnost od daljnje radikalizacije i fizičkih sukoba kakvi se viđaju u susjednoj Srbiji. No o tome, upozorava, treba voditi računa i, ako treba, intervenisati posebnim zakonom u skladu s vrijednostima koje su istaknute u članku 3. Ustava Republike Hrvatske. Vjeruje da u odijevanju mladih u crne majice s natpisom HOS i pozdravom ZDS ima i "dišpeta", o kojem je govorio predsjednik Sabora Gordan Jandroković, ali i privlačnosti zabranjenog voća, ljubavi prema Thompsonovoj muzici, pa i političkog lova u mutnom koji, kako kaže, bar za sada ne ide izvan zakona. Mladi, kaže, nisu dovoljno edukovani o istoriji 20. vijeka.

– No nisu ni mnogi novinari, kao ni javni radnici, što je takođe velik problem. U suštini je problem različitih kriterijuma prema totalitarnom naslijeđu. Dok se on ne ujednači, ne vidim mjesta za pomake nabolje – zaključuje i dodaje kako Crkva nije neutralni sudionik u društvu i "naivno je očekivati da ona ostane nepristrana u svjetonazorskim sporovima".

Politička analitičarka doc. dr. Jadranka Polović smatra pak da se riječ "dišpet" u ovom slučaju koristi kao retoričko sredstvo za prikrivanje mnogo ozbiljnije društvene pojave.

 – Ono što se događa nije romantičan inat mladih, već opasno koketiranje s ideologijama koje su Europu već jednom gurnule u ponor. Revitalizacija crnih majica, uzvici i simboli na stadionima i koncertima, sve to dolazi iz prostora maglovitog "prkosa" generacije čije je znanje o Drugom svjetskom ratu iznimno površno, ako ne i nepostojeće. No kad se takav "prkos" manifestuje kroz slogane i simbole koji su hrvatskim zakonima izričito zabranjeni, više ne govorimo o mladenačkoj provokaciji, već o sastavnom procesu neonacifikacije društva. O stvaranju modela u kojem dominira kultura straha, politički konstruisanog neprijatelja i agresivne isključivosti. Upravo zato ključno je dublje razumjeti što takvi muzički spektakli, a još više ideološki projekti koji ih prate, doista predstavljaju u savremenom hrvatskom društvu. Nije riječ samo o koncertu, već o signalu političkog smjera, o svojevrsnom testiranju granica i o opasnom oblikovanju kolektivne svijesti u kontekstu sve napetijih regionalnih i evropskih geopolitičkih odnosa – smatra.

Podsjeća na riječi bivšeg visokog predstavnika EU za vanjsku politiku Josepa Borelja, koji je u oktobru 2022. godine izjavio kako je "Evropa vrt u kojem sve funkcioniše", opisavši je kao najbolju kombinaciju političke slobode, ekonomskog prosperiteta i društvene kohezije koju je čovječanstvo stvorilo.

– Nasuprot tome, većinu ostatka svijeta nazvao je džunglom. No već tada je bilo jasno da takva tvrdnja ne odražava evropsku stvarnost. Nakon pandemije, a s izbijanjem rusko-ukrajinskog sukoba, postalo je očito da ključna prijetnja sigurnosti i prosperitetu Zapada, pa time i same Evrope, ne dolazi izvana, već iznutra. Suočavamo se s dubokim društvenim nestabilnostima, strukturnim i ekonomskim padom, kulturnim urušavanjem, krajnjom inertnošću intelektualnih elita, sve to u kontekstu politika neviđeno potkapacitirane generacije evropskih lidera koji postojeće izazove ne rješavaju, već produbljuju. Ideja Evrope, kakvu je oblikovao zapadni liberalni narativ, danas se temeljito preispituje, i to upravo na njezinu istoku. Osobito među mlađim generacijama u istočnoj Evropi raste nezadovoljstvo te istovremeno jača nacionalna svijest, kao odgovor na dugogodišnju marginalizaciju, propalu tranziciju i nametanje kulturnih obrazaca Zapada. Nekoć je Evropska unija simbolizirala budućnost, stabilnost, prosperitet i slobodu. Danas se taj ideal sve češće percipira kao isprazan, EU je iznutra potrošena vlastitim dekadentnim vrijednostima, birokratskim elitizmom i sve očitijim demokratskim deficitom. U državama istočne Evrope ponovno se afirmišu temeljne vrijednosti koje su godinama bile gurnute na rub društvenog diskursa: domoljublje, vjera i porodica. U tom smislu rastući politički i kulturni otklon od zapadnoevropskog modela nije incident, već simptom dubokog civilizacijskog raskola. Slični procesi odvijaju se i u Hrvatskoj, u kojoj sve više ljudi prepoznaje da vladajuće strukture nisu samo neučinkovite nego i temeljno odvojene od stvarnosti u kojoj živi većina građana – ističe. 

Međutim, ono što danas izaziva najveću zabrinutost nije, dodaje, samo političko klizanje prema autoritarnosti, već "otvoreno koketiranje s neonacističkim simbolima, retorikom i ideologijama".

– Nacionalizam, koji u svom izvornom obliku može biti legitiman izraz kolektivnog identiteta, u sve više slučajeva degenerira u sirovi šovinizam, ksenofobiju i institucionaliziranu mržnju prema drugima. Posebno alarmantno je to što se ovakve ideološke devijacije ne pojavljuju samo na marginama, već ulaze u politički mainstream. U Ukrajini i širom istočne Evrope, odnedavno i u Hrvatskoj te na širem prostoru zapadnog Balkana svjedočimo sustavnom normalizovanju retorike koja se oslanja na poražene i istorijski diskreditirane ideje iz najmračnijih poglavlja 20. vijeka. Nije riječ o izoliranim incidentima, već o širem obrascu političkog i društvenog ponašanja. Posebno je opasna ćutnja vlasti, i u Hrvatskoj, i u susjednim državama koje na takve ispade ne samo da ne reaguju nego ih prešutno toleriraju, a nerijetko i aktivno podupiru. Time se otvara prostor u kojem ekstremizam postaje legitimna sastavnica državne politike. Kada mržnja prestane biti incident, a postane sustav, tada više ne govorimo o društvenom problemu, već o izravnoj odgovornosti političke klase koja takve tendencije ne sprečava, nego ih koristi za vlastiti opstanak na vlasti – smatra doc. dr. Polović. 

Kaže da je za političke elite regije koncept "jugonostalgije" često zgodan alat za učvršćivanje vlastitih pozicija, bilo prizivanjem strahova, bilo poticanjem lažnih prijetnji. 

– Umjesto poticanja saradnje politika sistemski gradi zidove nepovjerenja i antagonizama. Države koje bi mogle biti prirodni saveznici postaju jedne drugima rivali, pa i otvoreni protivnici. U takvom ozračju saradnja se ne potiče, ona se sabotira – dodaje. 

Jugoslavije više nema niti će je biti, no to ne znači, smatra, da svaka regionalna suradnja treba biti dočekana s podozrenjem.

– Migracija radne snage, razmjena studenata, obnavljanje kulturne saradnje, estradne zvijezde, povratak srpskih turista na hrvatsku obalu, sve su to pokazatelji prirodne povezanosti naroda regije koji uprkos decenijama rata, političkih sukoba i medijskog trovanja pokazuje da dijele više nego što tzv. političke elite žele priznati. Ekonomska i politička saradnja na zdravim, ravnopravnim temeljima nije prijetnja, već prilika. No dok god političke strukture opstaju zahvaljujući manipulaciji prošlošću, sve što podsjeća na dijalog i saradnju biće dočekano s podozrenjem jer prijeti razbijanjem mita kojim se održavaju na vlasti – zaključuje. 

Dva nedavna koncerta Marka Perkovića Thompsona, umjesto da postanu simbol hrvatskog zajedništva, kako su to njihovi organizatori najavljivali, otvorili su, kaže, duboke rascjepe unutar društva.

– Bila je to pažljivo isplanirana političko-ideološka operacija s jasnim ciljem: emocionalno mobilizirati društvo putem muzike koja slavi vjeru, porodicu i domoljublje, ali u svojoj srži nosi snažan ideološki naboj, duboko prožet nacionalističkom i često militantnom retorikom. U tom kontekstu ljubav prema domovini i vjeri često se isprepliće s otvorenim neprijateljstvom, osobito prema Srbima, koji se prikazuju kao ontološki neprijatelji hrvatskog naroda. U Thompsonovim stihovima, "naša ruka" prijeti da će ih dosegnuti i unutar granica njihove vlastite države, što je izazvalo ovacije na koncertima. Ipak, velik dio hrvatske javnosti nije se priklonio ovom narativu. Ne zbog nerazumijevanja domoljublja, već zato što ne pristaje na njegovo kontaminiranje ideološkom agresijom, istorijskim revizionizmom i etničkom isključivošću. Umjesto istinske kohezije, društvo je ponovo instrumentalizovano na štetu društvenog dijaloga – kaže doc. dr. Polović. 

I ona misli da mladi nisu dovoljno edukovani o istoriji, a u tome su, tvrdi, zakazali svi.

– Svakako, školski istorijski kurikulumi su vrlo, vrlo upitni. Mlade generacije ne znaju ni ko je Pavelić, ni ko je Tito, ali ni ko je Tuđman. S obzirom na socijalnu i ekonomsku situaciju u Evropi, čekam kad će otkriti Ernesta Če Gevaru – kaže. 

Osvrćući se na propovijedi na Veliku Gospu, kaže da je poruka koju je fra Marinko Vukman izrekao retorički ispad koji je u potpunoj suprotnosti s temeljnim načelima hrišćanske vjere.

– Takva poruka nije samo isključiva nego i duboko uznemirujuća jer zaziva patnju i smrt onih koji drukčije misle. To nije duhovni govor, to je govor opasne ideološke zloupotrebe vjerskog autoriteta. U potpunoj suprotnosti s time, propovijed nadbiskupa Mate Uzinića donijela je duh evanđeoske autentičnosti, jasno osuđujući "stare podjele koje nam donose zlo". Nadbiskup je takođe izravno upozorio na one koji vjeru populistički zloupotrebljavaju za političke ili ideološke ciljeve koji s evanđeljem nemaju nikakve veze. Takva instrumentalizacija vjere, kako je jasno rekao, predstavlja zapravo izdaju Isusa Hrista. To su poruke koje ne dijele, već nude nadu, pomirenje i istinsku duhovnu utjehu. Upravo u tome leži razlika između onih koji vjeru koriste kao oružje i onih koji je žive kao poziv na ljubav, milosrđe i suživot – kaže doc. dr. Polović.

Prof. dr. sc. Ivica Miškulin s Hrvatskog katoličkog sveučilišta vidi više uzroka kulminacije izražavanja nacionalnih osjećaja na koncertima i među navijačkim skupinama. 

– Ključni vidim u tome da najsnažniji kolektivni osjećaj goleme većine građana u državi kakva je naša jednostavno mora biti osjećaj snažnog poistovjećivanja ili identifikacije s hrvatstvom budući da je u otprilike zadnjih stotinjak godina gotovo sve važno što se dogodilo neraskidivo vezano za rješavanje hrvatskog nacionalnog pitanja. Kulminacija koja je većini najvažnija događa se, naravno, tokom 1990-ih, kada i Hrvati uspijevaju doći do vlastite samostalne, nacionalne i demokratske države, a sjećanja na to vrijeme razumljivo je itekako živo. Ne zaboravite, nadalje, da je Hrvatska vrlo mlada država pa da danas, primjerice, obilježavamo njezinu stogodišnjicu, onda bi i manifestacije hrvatskog nacionalnog osjećaja bile nesumnjivo drukčije. Drugo, u savremenim se demokratskim društvima kolektivni nacionalni osjećaj uglavnom kanalizuje na stadionima i na drugim sličnim masovnim okupljanjima pa ni Hrvatska tu nije izuzetak. Za razliku od većine drugih komentatora želim ipak istaknuti da u Thompsonovu koncertu u Zagrebu ne vidim neki posebno prijeloman trenutak naše savremene istorije– kaže.

Zanimljiv je fenomen straha od povratka Jugoslavije, koje nema 35 godina.

– Ma, to su vam obične iluzije koje uporno podgrijavaju dvije, u našem javnom životu, podosta prisutne skupine. Premda to čine iz različitih razloga, obje od toga dobro žive, stalno su ispred kamera, na stranicama novina i na društvenim mrežama, a žalosna je posljedica da političko djelovanje svode na običan performans ili šou te, kad smo kod toga, da istorijsku nauku uglavnom svode na jeftino i površno moralizovanje. Jedna je politička, naučna i medijska ljevica koja hrvatskom društvu duguje oproštaj s Jugoslavijom, Titom i komunističkim antifašizmom te susret s Franjom Tuđmanom, demokratijom i Katoličkom crkvom, a druga politička, naučna i medijska desnica koja hrvatskom društvu duguje prestanak traženja izgubljenih pobjeda u istoriji te napuštanje uzora poput Orbána, Putina ili Vučića – napominje. Priznaje samo jedan poziv na zajedništvo, onaj kojem je cilj "modernizacija i napredak Hrvatske te svih sastavnica hrvatskog društva".

– Sve ostalo smatram lošom politikom, štetnim poziranjem i gubljenjem vremena. Svakako da postoje politički i drugi dionici koji žive od stvaranja umjetnih podjela, ali to je očito pojava na koju će se valjati naviknuti. Nažalost, društvene mreže jako pogoduju širenju loših te štetnih poruka lažnih i nepotrebnih podjela – ističe prof. dr. Miškulin. Temama iz Drugog svjetskog rata bavimo se, smatra, jer nismo raščistili s tim aspektom istorije, a ista ocjena, kaže, vrijedi i za razdoblje komunističke Jugoslavije. Žalosna je, dodaje, činjenica da ne postoje točni ili barem točniji podaci o broju žrtava od 1941. do 1990. Javni prostor doslovno je, tvrdi, preplavljen jeftinim pojednostavljivanjima o složenim aspektima hrvatske istorije 20. vijeka.

– Primjerice, današnja Republika Hrvatska nije rezultat kakvog udbaškog komplota, kako često tvrde na desnici, ali nije nastala ni na temeljima komunističkog antifašizma, kako uporno trube na ljevici! "Za dom spremni!" nije "stari hrvatski pozdrav", nego ga je izmislio dugogodišnji podanik talijanskih fašista Ante Pavelić, a drug Tito nije veliki svjetski državnik na kojeg bi Hrvati navodno trebali biti ponosni, nego tipičan boljševički diktator krvavih ruku! – ističe. 

Ni on ne smatra da postoji opasnost od radikalizacije, "premda uvijek treba biti na oprezu". Najveću trenutnu opasnost za vanjsku i unutarnju stabilnost Hrvatske vidi u posljedicama eventualne ruske pobjede u Ukrajini jer će se u tom slučaju brzo uzdrmati krhka struktura Evropske unije, a aktualizovaće se se, boji se, teško i s mukom zaliječeni međugranični sporovi između brojnih evropskih država.

– Premda bih savremenoj Srbiji mogao mnogo toga predbaciti, u prvom redu trajno odbijanje da se suoči s ratom koji je pokrenula početkom 1990-ih te brojne aktuelne provokacije, zapravo joj priželjkujem demokratsku te moralnu obnovu. Uvijek je, naravno, bolje imati boljeg susjeda – rezonuje.

Majice s napisima HOS na koncertima za njega su "žalosna posljedica izostanka usmjerene i državne i društvene propagande" kad je riječ o simbolici Domovinskog rata.

– Ne umanjujući, naravno, žrtve koje su pripadnici HOS-a podnijeli tijekom rata i ne uskraćujući pravo bilo kome da na majici ima riječi koje nisu zabranjene, daleko bi mi bilo draže da su hiljade mladih na taj koncert došle u majicama s nazivima neke od postrojbi policije ili HV-a iz Domovinskog rata. Ima, naravno, nešto istine u tvrdnji predsjednika Sabora jer kada godinama te ljude etiketirate kao ustaše, onda nije čudo da oni nose upravo takve majice. Ima u svemu, s druge strane, i podosta uspješne propagande nekih desnih skupina koje uporno i netačno HOS predstavljaju najvažnijim segmentom odbrane Hrvatske 1991. – kaže prof. dr. Miškulin. 

Kako, upitali smo ga, gleda na ulogu Crkve u svemu tome i kako ona može uticati na smirivanje tenzija.

– Najbolje tako da svi njeni službenici i vjernici budu vođeni Hristovim porukama čovjekoljublja te milosrđa. Nadalje, svakako i pojačanim konstruktivnim angažmanom u rješavanju brojnih problema našeg društva, prodornijim promicanjem vlastita socijalnog nauka, osudom rastuće profanacije vjerskih simbola te izbjegavanjem opasnosti koju donosi nacionalizacija katolicizma – ističe prof. dr. Miškulin.

Za razliku od većine ostalih koji o tome istupaju u javnosti, on smatra da nastava istorije 20. vijeka u školama ne smije biti u potpunosti vrijednosno neutralna. 

– Nisam, pritom, za nekritičko veličanje 1990-ih, ali stvaranje samostalne i demokratske hrvatske države, prve na ovim prostorima, jednostavno mora biti učenicima predstavljeno kao u krajnjoj liniji neuporedivo bolji ishod negoli su to bili nedemokratski sistemi prije proljeća 1990. Drugo, nastava istorije ne bi trebalo da trpi od prevelikog teoretiziranja, ali i nekorisnog pojednostavljivanja. Primjerice, toliko istican kriterijum multiperspektivnosti ne smije zamagljivati razliku između važnog i nevažnog te "drugo" stajalište nekritički predstavljati jednako relevantnim, dok tendenciju predstavljanja nacionalne istorije isključivo kroz herojsku prizmu takođe treba suzbijati. Konačno, kad je riječ o konkretnijim zahvatima, pod hitno bi trebalo uvesti više svjetske istorije, kod učenja o 1990-im staviti veći naglasak na politički razvoj, a svakako više pozornosti dati istoriji i važnosti Evropske unije. Na kraju, koliko god bio dobar, kućni odgoj ipak ne može zamijeniti dobro obrazovanje – zaključuje.