Korać: Očito da Vučić neće mirno otići, ni Milošević nije priznao izgubljene izbore - istorija će se ponoviti

Režim u Srbiji nema namjeru da raspiše izbore jer zna da će ih izgubiti. Misli da će nasiljem ugušiti proteste i stoga nasilje postaje sve ozbiljnije - ocijenio je nekadašnji potpredsjednik Vlade Srbije i univerzitetski profesor Žarko Korać u intervjuu za Jutarnji.hr.

Srbija je, kako je ustvrdio, već ušla u fazu nasilnog održavanja vlasti.

- A to svakako vodi u tragediju - ocijenio je Korać.

JUTARNJI.HR: Je li Srbija sada u haosu ili na granici kada bi se sve moglo izroditi i krenuti u nepredvidljivom i opasnom smjeru? Ko uopšte danas kontroliše situaciju u Srbiji?

KORAĆ: Pitanje svih pitanja je hoće li Vučić otići mirno, čak i ako izgubi podršku koja je očito na izmaku i ako, odnosno kad izgubi izbore.

Sve je očitije da Vučić, nažalost, neće mirno otići s vlasti. To je danas izvjesno, čak i ako izgubi izbore.

Podsjećam da ni Slobodan Milošević nije priznao izgubljene izbore. Istorija će se ponoviti. Tek kad smo doveli možda pola miliona ljudi u Beograd, a policija i vojska su mu otkazale poslušnost, Milošević je priznao poraz.

JUTARNJI.HR: Do kojih je granica Vučić spreman ići s obzirom na nasilje i represiju koju stalno podiže? Može li u tome ići do kraja i hoće li za to imati podršku?

KORAĆ: Poslije svega što sam vidio tokom dvanaest godina njegove vlasti, naročito u posljednjih devet mjeseci, on sve jasnije koristi policijsko i parapolicijsko nasilje bez ograničenja. Nasilje, koje mu ne uspijeva osigurati sigurnost na vlasti, povećavaće se.

Ne možemo isključiti da će ići do kraja, odnosno to može dovesti do ljudskih žrtava. A od tog trenutka Srbija bi ušla u nešto što je teško i zamisliti.

JUTARNJI.HR: Je li problem što vlast nema kapacitet da riješi krizu, odnosno ostaje joj samo nasilje kao jedina poluga, a opozicija je nesposobna da ponudi alternativu i okrene Srbiju prema EU?

KORAĆ: Opozicija u Srbiji se medijski i njegovim svakodnevnim govorima satanizuje već deset godina. Čudo je da ti ljudi, uprkos tome, ustraju u političkoj borbi. On ih svakodnevno optužuje da su hulje, lopovi, strani špijuni, strani plaćenici, mrzitelji Srbije, da je uništavaju i tako redom.

Teško je i nabrojati sve uvrede koje im upućuje. On opoziciju vidi kao krvnog neprijatelja, a ne političkog protivnika.

To se danas u Evropi vidi samo u Bjelorusiji i Rusiji, ali onda dođu briselski birokrati i pohvale Vučićeve napore da uđe u EU? Pod tim uslovima opozicija većinski i nije u stanju da se zauzme za jasan proevropski program jer je partner Evropske unije Vučić, a ne ona. Doduše, sada se tu počelo nešto mijenjati.

JUTARNJI.HR: Jesu li studenti, nakon nekoliko zaista impresivnih okupljanja u Beogradu i Novom Sadu, možda propustili trenutak da to iskoriste i riješe stvar i je li bilo previše kulminacija, ali bez "zaključka"? Je li problem u tome što protesti nijesu do kraja politički artikulisani, odnosno ne nude alternativu režimu? Je li pobuna usmjerena samo na zamjenu Vučića kao predugog autoritarnog predsjednika ili će doći do suštinske promjene sadašnje srbijanske politike, odnosno je li "dvojba" nakon Vučića - Vučić 2.0?

KORAĆ: Studentski idealizam mirne promjene Vučićeve vlasti suočio se s pravom prirodom njegove vlasti. Sada oni traže izbore, a prije čak ni to nijesu radili. No, problem je sada u zaista heterogenim političkim orijentacijama samih studenata. To se moglo očekivati, ali je izgubljeno vrijeme u pokušaju da se stvori barem minimalna politička platforma koju će zastupati.

Oni jesu učinili dragocjenu stvar za Srbiju, probudili su je i pokazali da je moguć stvarni otpor Vučićevoj samovolji. Trenutno, koliko znamo, rade na zakonu o lustraciji i listi imena za početak lustracije. To će sigurno imati veliku podršku građana. Jer, obim pljačke u Srbiji je golem. Svjestan toga, čak sam i ja sumnjao da se radi o milijardama. Sada više u to ne sumnjam. Srbija nije u EU i ne mora da raspisuje tendere za velike državne radove, koje najčešće izvode kineske firme.

To je stvar obične pogodbe kao na tržnici. Primjera radi, kada je tužilaštvo, ohrabreno uličnim protestima, nedavno samo malo istražilo poslove rekonstrukcije pruge Beograd - mađarska granica (u sklopu koje su bili radovi na željezničkoj stanici u Novom Sadu), odmah je našlo pljačku od 120 miliona dolara! Siguran sam, da se usudilo da istražuje dalje, našlo bi neuporedivo veći iznos.

Da, čini se da je izgubljeno dosta vremena, ali zabrinjava to što je na nekim skupovima bilo dosta razočaravajućih tonova, koje je definisao crnogorski književnik Dušan Pajović: "Od velike blokade do velike Srbije". Univerzitetski profesor Milo Lompar, kojeg navodno pripremaju za Vučićeva nasljednika, kreirao je termin "srpski integralizam" koji mnogi smatraju samo eufemizmom za "srpski svijet".

JUTARNJI.HR: Što mislite o tome i može li takva pozicija promijeniti stanje i poziciju Srbije u regionu, pogotovo u BiH i Crnoj Gori?

KORAĆ: Veliki skup na beogradskom trgu Slavija u samostalnoj organizaciji studenata, na kojemu su bile stotine hiljada ljudi, donio je i neke razočaravajuće govornike, poput profesora Mila Lompara, čovjeka velikih političkih ambicija i ozbiljnog nacionaliste. Da stvar bude gora, on je samo sedam dana prije toga organizovao skup u prostorijama Srpske književne zadruge povodom 80. rođendana Radovana Karadžića, gdje je prikazana Karadžićeva poezija. Radovana Karadžića ni oni koji ga podržavaju ne vide kao pjesnika, čak i kada bi se te njegove škrabotine i nazvale poezijom, nego kao političkog lidera bosanskih Srba u ratu.

On je osuđeni ratni zločinac koji izdržava kaznu doživotnog zatvora u blizini Londona. Skup je završio takoreći pjesnički "da iduće godine proslave s njim njegov rođendan u Beogradu". Nešto mi govori da se Lomparova želja neće ispuniti, ali on je kao govornik na studentskom skupu pokazao da se mnogi bore da politički preuzmu studentske proteste, što im do danas nije uspjelo.

Studentski protesti su autentični i niko njima ne upravlja, osim samih studenata. Ono što im se može prebaciti jest njihovo neprekidno ograđivanje od opozicije, umjesto da se napravi jedna zajednička lista za izbore.

No, čini se da Vučić još uvijek, pogotovo u provinciji, ima određenu podršku među ljudima. Vučić nesumnjivo još uvijek ima podršku trećine biračkog tijela. Donekle je stabilizovao pad svoje podrške. Kako i ne bi kad već deset godina drži većinu medija u Srbiji i svakodnevnom propagandom ispira mozak građanima Srbije - da Srbija ekonomski najbrže napreduje u Evropi i da nam svi zavide, da nas poštuju Rusija i Kina, ali i Donald Trump, jer ga posjećuju Trumpov zet i sin. To su, naravno, potpune budalaštine, ali ako ih dovoljno dugo ponavljate, počnu da djeluju, posebno na neobrazovani dio populacije koji i glasa za njega. Studenti imaju podršku 40 do 45 odsto birača.

JUTARNJI.HR: Koliko pitanje Kosova, koje se već godinama nameće srbijanskoj javnosti kao presudno za opstanak nacije i države, može održavati Vučića na površini?

KORAĆ: Jedan od fundamentalnih problema Srbije je Kosovo. Svaki nacionalizam će na temi Kosova prosperirati. Kosovo je postalo dio Srbije u Prvom balkanskom ratu 1912., a izgubljeno je Kumanovskim sporazumom 1999. godine. Iako praktično svako u Srbiji zna da Srbija više neće vratiti suverenitet na Kosovu, isto toliko ljudi ne želi da se pomiri s tom činjenicom.

Na muralima po Beogradu je ispisano "Kad se vojska na Kosovo vrati" i Kosovo je dio svakog nacionalističkog narativa. Jako je malo ljudi u srbijanskoj politici koji su spremni da realistično govore o statusu Kosova. Boje se da će im to zatvoriti vrata budućnosti u politici. Bez direktne komparacije, Srbija nema svog Charlesa de Gaullea, koji je prekinuo alžirski rat i naredio vojsci da se povuče u Francusku zajedno s Francuzima "pied noir" koji su generacijama živjeli u Alžiru.

Oni su i stvorili terorističku organizaciju OAS koja u jednom atentatu zamalo nije ubila de Gaullea. Đinđić je ubijen najviše zbog izručenja Slobodana Miloševića Hagu. Mislim da se mnogi političari plaše što bi im se dogodilo da formalno priznaju Kosovo. Pregovori o statusu sada su paralizovani ozbiljnom političkom krizom s albanske strane na Kosovu.

JUTARNJI.HR: Koliko je ovo što se događa posljedica obrazovno-društvenog konteksta u kojem Srbija živi već 40-ak godina i koji je mentalno odredio generacije koje se sada bune? Koliko je Srbija talac te politike te koliko je spremna na suočavanje s prošlošću i priznanje svojih "grijehova"? Je li jedna od ključnih stvari za Srbiju to što još nije "prelomila" zamjera li Miloševiću što je poveo ratove ili prvenstveno zato što ih je izgubio te se prihvata mantra na kojoj Vučić vlada - Srbi su žrtve, niko nas ne voli, a mi smo jedini dobri?

KORAĆ: Sve zemlje koje su izgubile rat i često i dio svojeg teritorija imale su velike probleme u adaptiranju na novonastalu stvarnost. Srbija nije izuzetak. Mi imamo generala Vladimira Lazarevića, komandanta Prištinskog korpusa Vojske Jugoslavije u vrijeme rata na Kosovu, koji ide po Vučićevim tabloidima i televizijama te priča "kako smo pobijedili na Kosovu i pobili mnogo NATO-ovih vojnika". Uprkos višegodišnjoj robiji na koju ga je osudio Sud u Hagu i koju je odslužio, ili možda baš zato, odlučio je da živi u svijetu fantazije, a ne stvarnosti.

To mogu pojedinci, ali ne i narodi. Dolaze nove generacije koje uvijek revalorizuju prošlost, posebno onu koja im je vremenski daleko. To će se dogoditi i u Srbiji. Zasad je vlast u Srbiji potpuno zaustavila taj proces.

Na vlasti su ljudi koji su bili direktno uključeni u Miloševićev ratni projekat - bivši predsjednik Srbije Tomislav Nikolić kao Šešeljev dobrovoljac u Slavoniji, a Vučić kao dobrovoljac na Palama. Tvrdi da je radio na lokalnoj televiziji kao novinar, ali neki izvori iz Sarajeva tvrde da je bio borac na jevrejskom groblju. Samoviktimizacija je česta poslije izgubljenih ratova. To je agresija koja se vratila. Prvo pun agresije vodiš rat, ubijaš i etnički čistiš, onda izgubiš rat i agresija se vrati.

Osjećaš se kao žrtva i kukaš da te niko ne voli i svi te odbacuju. Da bih bio jasniji, to postoji na individualnom nivou. Dosta psihoanalitičara misli da su samoubistvo i ubistvo psihološki jednaki, u oba slučaja strada ljudsko biće. Prvo ubiješ, pa kada ti se vrati agresija, ubiješ se, ali ne zbog griže savjesti.

JUTARNJI.HR: Kako vi kao profesor psihologije gledate na te Vučićeve stalne govore da ga žele ubiti, zaziva atentate na sebe, opsjednut je vlastitim ubistvom i smrću, a prečesto morbidno govori i o smrti vlastite djece? Kakav je njegov profil?

KORAĆ: Vučićeve stalne tvrdnje o tome da ga opozicija hoće ubiti pripada u principu psihopatologiji jer ne počiva na realnim činjenicama. U ovom je slučaju riječ o paranoidnoj strukturi ličnosti.

Ovo vrlo nerado kažem. Inflatorni ego potvrdu svoje vrijednosti ne traži u realnim postignućima u životu, nego u formuli "mora da puno vrijedim jer me žele ubiti". Dovoljno je samo pogledati njegovu reakciju na događaje u Nepalu.

Odmah je izjavio: To isto su htjeli u Srbiji, ali ja sam to spriječio. On nije vidio kako policijska represija nad studentima koji protestuju zbog korupcije u Nepalu dovodi do nasilja i smrti na ulicama, on je samo vidio gubitak vlasti. I zato sam zabrinut za budućnost Srbije pod ovom vlašću.

Čini se da se ni nakon ovoliko vremena opozicija još nije snašla, iako je akceptirala goruće unutrašnje nedaće - sloboda medija, pravosuđe, korupcija, čak je razmatrala i uvođenje sankcija, ali, recimo, u oči upada to da nijesu spomenuli uvođenje sankcija protiv Rusije, odnosno svoju jasnu privrženost pristupanju EU i stavu da Srbija kao članica mora da slijedi politiku EU. Čini se da Vučić ne želi u EU, njemu su dovoljni njihova podrška i njihova sredstva.

Ima zemalja koje svojom odlukom nijesu u EU. Norveška je na dva referenduma u deset godina odbacila ulazak u EU. Švajcarska to nikad nije htjela. Ali, Srbija ne može sebi dopustiti taj luksuz. Gotovo cjelokupna njena trgovina je s EU, a odatle dolazi i najviše ekonomske pomoći. Vučić to zna, ali ne može protiv svoje autokratske prirode. S nedemokratskim izborima i nasiljem policije na ulicama ne ulazi se u EU. On ne uvodi sankcije Rusiji zbog svojeg biračkog tijela koje je prorusko, ali šalje granate Ukrajini. S koje god strane pogledaš Vučićevu vanjsku politiku, ona je licemjerna i neiskrena.

JUTARNJI.HR Zašto mislite da EU još nema odlučujući stav prema Vučiću, kao što su ga imali na kraju prema Miloševiću? Je li ključan taj međunarodni faktor i kada se on okrene od Vučića, tada će on pasti ili biti u problemima?

KORAĆ: Evropa se prioritetno bavi ratom u Ukrajini koji neke zemlje, poput Poljske i baltičkih država, vide kao pitanje svojeg opstanka. Neizvjesnost zbog Trampove politike oko NATO-a dovela je prvi put poslije Drugoga svjetskog rata u pitanje vojnu odbranu Evrope. Evropa traži odgovor. Osim toga, izbjeglička kriza postaje sve krupnije unutrašnje pitanje mnogih zemalja EU. U toj je situaciji Srbija, barem dosad, bila marginalno pitanje EU.

Mislim da će tako i ostati. Paradoksalno, Angela Merkel je bila posljednja osoba koja je bila zainteresovana za proširenje EU na naš region. Ta njena politika nema kontinuitet u Njemačkoj. Sadašnja vanjska politika Njemačke djeluje mi pasivno i provincijalno. A francuska je politika - koliko platiš naših proizvoda, toliko ima interesa. Ko onda može biti inicijator nove politike proširenja EU u regionu?

JUTARNJI.HR: Je li litijum zaista jedini razlog podrške EU ili možda oni u opoziciji ne vide nikoga drugačijeg od Vučića jer s njim znaju na čemu su? Koliko su u Srbiji jake proevropske tendencije i koliko je studentima i opšte protivnicima režima to važno?

KORAĆ: U Srbiji su proevropske tendencije jako oslabile. Dva su uzroka: deset godina antievropske propagande Vučićevih medija koji se u tome snažno oslanjaju na ruske medije, te odnos EU prema Vučiću.

Samo jedan primjer. Opraštajući se od kancelarske dužnosti, Angela Merkel je i Srbiju uključila u svoju oproštajnu turneju te u Beogradu izjavila da cijeni Vučića jer uvijek drži riječ! Što na to reći? Politika, da upotrijebim naslov filma Kevina Costnera "Dances With Wolves" (Ples s vukovima), ima svoju cijenu. Lošu po i za Srbiju.